'U posljednjih 48 sati proživljavamo pravu ljudsku i nacionalnu dramu, a sve naše, i sve moje misli, uz ljude su koji su izgubili svoje domove, čiji su bližnji poginuli ili su ozlijeđeni. Teško je gledati patnju i osjećati nesigurnost koju takva prirodna katastrofa poput potresa budi u svima nama, a naravno najviše u ljudima koji su najteže pogođeni. No istovremeno se nada odmah probudi kada vidite sjajne ljude na terenu, hrabre i solidarne, od volontera do profesionalaca, kao i cijelu Hrvatsku koja se digla na noge da pomogne', ističe na početku našeg razgovora guverner Vujčić, komentirajući činjenicu da je iza nas jedna od najtežih godina u novijoj hrvatskoj povijesti.

'Vlada je hitno reagirala, sve službe i vojska su predano izvršile svoj posao i čini se da je osnovna pomoć – u mjeri u kojoj je to moguće u prvih 24 sata – pružena teško razorenom području Petrinje, Siska, Gline i okolice. Obaveza nam je misliti na blisku budućnost, na obnovu – i nadam se sam da će se uz aktiviranje europskih fondova i koordinirane napore javnog i privatnog sektora ubrzo krenuti tim putem', rekao je Vujčić.

Velik dio gospodarstva i dalje preživljava uz pomoć Vladinih mjera. Svi čekaju cjepivo koje bi trebalo označiti početak kraja pandemije – ulazite li u 2021. kao optimist i zašto?

Glavni razlozi za optimizam svakako su u području medicine. Započele su isporuke cjepiva te cijepljenje, što bi u roku od nekoliko mjeseci moglo znatno usporiti širenje virusa. A to je preduvjet da ostavimo iza sebe tjeskobu i neizvjesnost vezane uz zdravstvenu krizu globalnih razmjera - ugroženi ili srušeni krovovi nad glavama, životi izgubljeni zbog pandemije, zaustavljeni ljudski kontakti u cilju sprečavanja širenja zaraze koronavirusom neizostavno su ostavili posljedice na našim životima, a potonji i na gospodarstvu.

Na sreću, u prilog brzog oporavka ide uzrok krize, odnosno činjenica da nije rezultat akumuliranih makroekonomskih neravnoteža. Također, monetarna i fiskalna politika, koje su brzo i snažno reagirale na krizu, i dalje će podupirati oporavak. Ne treba zaboraviti ni to da su tvrtke tijekom krize usmjerile napore prema digitalizaciji poslovanja, što će povoljno djelovati na njihovu proizvodnost, naravno ako budemo spremni koristiti mogućnosti koje nam pruža tehnologija.

No valja zadržati dozu opreza. Ova je kriza ostavila duboke ožiljke i prilično je izvjesno da se gospodarstvo iduće godine još neće vratiti na pretkriznu razinu aktivnosti. Bilance velikog dijela privatnog sektora danas su znatno slabije nego prije krize, a i javni se dug snažno povećao, što donekle ograničava fiskalnu politiku u budućnosti.

Ekonomska struka, pa među ostalim i HNB, iduće godine predviđa snažan rast BDP-a pogonjen, kao i gotovo uvijek u Hrvatskoj, osobnom potrošnjom. Kako će to točno osobna potrošnja pogoniti gospodarstvo kada smo ove godine vidjeli pad kreditiranja stanovništva?

Najveći doprinos gospodarskoj aktivnosti u idućoj godini mogao bi doći od rasta izvoza, ne osobne potrošnje, prije svega u segmentu izvoza usluga. Doprinos izvoza rastu BDP-a morao bi gotovo tri puta nadmašiti doprinos osobne potrošnje. Pri tome pretpostavljamo da će prihodi od turizma porasti za otprilike dvije trećine, odnosno da bismo se mogli vratiti na gotovo tri četvrtine razine iz 2019. godine. Rast osobne potrošnje trebao bi se nasloniti na nastavak postupnog oporavka tržišta rada koji se odvija od sredine ove godine. Blag rast broja zaposlenih i nešto više plaće će uz poreznu reformu poduprijeti osobnu potrošnju. Posebno bi se mogli oporaviti oblici potrošnje koji su nam zbog epidemije postali nedostupni ili smo ih odgađali. No ni osobna potrošnja vjerojatno neće iduće godine dostići razinu iz 2019. godine.

Kakvo je stanje s 'lošim kreditima' kod domaćih banaka? Imamo li prezaduženo stanovništvo i tvrtke, zbog čega banke postaju sve opreznije pri kreditiranju? Što će po vama biti s 'covid' kreditima, napuhuje li se tu novi balon kredita koje nitko nikad neće vratiti?

Zasad ne možemo znati koliko će kredita završiti kao neprihodujući. To će ovisiti o brzini i intenzitetu gospodarskog oporavka, osobito u onim djelatnostima koje su pogođene epidemijom i mjerama za njezino suzbijanje, kao i početnim zalihama kapitala i likvidnosti te mogućnosti prilagodbe svakog pojedinog poduzetnika. Upravo stoga su HNB i Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo uputili banke da kredite na koje su odobrile moratorije i dalje mogu smatrati urednima, pod uvjetom da je dužnik bio uredan krajem prošle godine, odnosno prije početka krize. Prema trenutnim naputcima, moratoriji bi u nekim slučajevima mogli potrajati najduže do kraja iduće godine. Ipak, izvjesno da ćemo i puno ranije imati razmjerno jasnu predodžbu o potencijalnim razmjerima problematičnih kredita.

Banke itekako koriste privremenu pogodnost da kredite u moratorijima još ne moraju proglašavati neprihodujućima, pa udjel loših kredita za sada stagnira na pet i pol posto. No iz predostrožnosti su počele formirati rezervacije i za dio prihodujućih kredita, što im je uz smanjenje kamata gotovo prepolovilo dobit u dosadašnjem dijelu godine.

Loši krediti nisu gubitak samo za banke, nego i za društvo. Propast tvrtki koje su mogle imati budućnost na tržištu i gubitak poslova najgora su posljedica krize. Najučinkovitiji način za ublažavanje tog problema unaprjeđenje je stečajnih procesa, osobito u dijelu koji se tiče preustroja tvrtki. Dosadašnje iskustvo s tim procesima trebalo bi biti dragocjeno zato što omogućuje otklanjanje utvrđenih slabosti.

Čemu se možemo nadati od ostalih sektora, poput industrije, poljoprivrede ili turizma, hoće li se oni oporaviti jednako brzo kao osobna potrošnja?

Kriza je snažno pogodila dio uslužnih djelatnosti ovisnih o društvenom kontaktu, kao što su ugostiteljstvo i promet putnika, inače razmjerno otpornih na ciklička kolebanja gospodarstva. S druge se strane industrija vrlo brzo oporavila od početnog šoka, kao i građevinarstvo. Ni poljoprivreda nije bila osobito pogođena.

Završetak epidemije otvorit će put oporavku pogođenih sektora premda ne možemo isključiti mogućnost da će neke promjene poslovnih praksi ili navika potrošača imati trajnije učinke na neke djelatnosti. Primjerice ako tvrtke i nakon završetka epidemije odluče primjenjivati mogućnost rada od kuće u većoj mjeri no ranije, to bi moglo smanjiti potražnju za uredskim prostorima, kao i promet u ugostiteljskim objektima u poslovnim četvrtima. Također, moguće je da se smanje poslovna putovanja ako ih tvrtke dijelom zamijene oslanjanjem na videokonferencijske alate, što će pogoditi prijevoznike i hotelsku industriju. Takve promjene nije moguće unaprijed predvidjeti, ali one bi mogle utjecati na buduću strukturu gospodarske aktivnosti i zaposlenosti.

Javni dug sada je na oko 75 posto BDP-a. Hoće li biti poteškoća sa servisiranjem obveza kada prođe pandemija?

Jedna od specifičnosti ove krize ta je da, unatoč rastu duga, niz zemalja ima sve niži trošak plaćanja kamata. Premda je javni dug već sredinom ove godine premašio 85 posto BDP-a i tako dostigao razinu na kojoj je bio prije pet-šest godina, trošak kamata u tom se razdoblju smanjio za čitav postotni poen s razine od gotovo tri i pol posto BDP-a. I taj bi se trend trebao nastaviti sljedećih godina, a refinanciranje starih dugova koji dospijevaju novim kreditima uz niže kamatne stope svake godine uštedjet će stotine milijuna kuna. U uvjetima iznimno niskih kamatnih stopa koncept održivosti javnog duga bitno se mijenja. Ne možemo unaprijed znati dokad će trajati razdoblje ovako niskih kamatnih stopa, što će ovisiti o inflaciji koja je već duže vrijeme vrlo prigušena. Stoga bi, čim to dopuste okolnosti, bilo poželjno vratiti omjer javnog duga na silaznu putanju. Time bismo si ponovo otvorili i fiskalni prostor za reakciju na sljedeću krizu.

Ako se pandemija nastavi i u 2021., država će imati povećane apetite za dug. Može li preveliko zaduživanje stati na put uvođenju eura?

Kriterij javnog duga ne bi trebao biti problem iduće godine jer očekujemo snažan oporavak gospodarstva te da će on smanjiti omjer javnog duga i BDP-a. Proračunski deficit mogao bi se pokazati najizazovnijim kriterijem. Ova je kriza iznimna u mnogim aspektima, pa tako i u razmjerima fiskalnih potpora gospodarstvu. EU je stoga privremeno suspendirao primjenu fiskalnih pravila, prvi put otkad postoje.

Ako se uvođenje eura, zbog lošije epidemiološke situacije nego što se sada očekuje, i pomakne za godinu dana u odnosu na najraniji mogući termin, to ne treba doživljavati tragično. Hrvatsko je gospodarstvo već počelo osjećati koristi od procesa uvođenja eura. Ugovor o valutnoj razmjeni zaključen u proljeće s Europskom središnjom bankom pridonio je stabilizaciji tečaja i obvezničkog tržišta, a agencije za rejting i financijska tržišta povoljnije nas ocjenjuju zbog postignutog napretka u procesu pridruživanja euru.

Ove godine HNB je imao rekordan broj intervencija na tržištu kako bi spriječio slabljenje kune. Koliko ste novca potrošili na obranu tečaja i imate li dovoljne rezerve da biste ga održali stabilnim dok se ne uvede euro?

Istina je, nikada nismo toliko puno intervenirali na tržištu u tako kratkom roku. U otprilike tri tjedna ožujka u pet deviznih intervencija prodali smo bankama gotovo 2,3 milijarde eura. Paradoks je to da uzroci tog poremećaja nisu u gospodarskim poremećajima do kojih je došlo zbog epidemije ili na međunarodnim financijskim tržištima, nego je potražnja za devizama gotovo kompletno bila domaćeg podrijetla, došla je od hrvatskih građana i tvrtki koji su svoja kunska sredstva konvertirali u euro. Srećom smo uspjeli brzo primiriti nervozu, a drugim smo mjerama monetarne politike nadomjestili kunsku likvidnost pa zbog bijega u euro nije došlo do zaoštravanja kunskih uvjeta financiranja, odnosno rasta kamatnih stopa, kako se to inače znalo događati. To iskustvo ponovo pokazuje i kontinuiranu ranjivost Hrvatske. Na znak opasnosti hrvatski rezidenti, a ne neophodno strani špekulanti, kreću s valutnom supstitucijom kuna u eure, što značajno otežava vođenje monetarne politike i ugrožava opću financijsku stabilnost. Jedino trajno rješenje tog problema je uvođenje eura.

U međuvremenu nema razloga za zabrinutost. HNB-ova sposobnost održavanja stabilnosti tečaja, usporedno s povoljnim uvjetima financiranja, trenutno je i veća nego u proljeće prije krize. Međunarodne pričuve su se zbog priljeva europskih fondova i inozemnog zaduživanja države vratile otprilike na istu razinu na kojoj su bile prije krize. Ugovor o razmjeni valuta s Europskom središnjom bankom nam u slučaju potrebe stavlja na raspolaganje dvije milijarde eura, a imamo i dodatnu vjerodostojnost koja proizlazi iz članstva u tečajnom mehanizmu ERM-II. Konačno, poslovne banke na inozemnim računima drže više od četiri i pol milijarde eura.

Kad smo kod uvođenja eura, mislite li i dalje da je realan rok za njegovo uvođenje 1. siječnja 2023.? Koje prepreke imamo na tom putu?

Proces je sada dobro definiran. Uvjeti koje moramo zadovoljiti su zadani, a riječ je o kriterijima konvergencije i dodatnim reformskim obvezama. Njihovo ispunjavanje ovisit će o nama samima, ali i o gospodarskim okolnostima. Što se kriterija tiče, najizazovniji je proračunski deficit i treba se fokusirati na njega. Pripreme ćemo temeljiti na pretpostavci da se uvođenje očekuje početkom 2023. godine, što je i dalje realan rok, no kao što sam rekao, ni kraće pomicanje tog roka nije ništa zbog čega bismo se trebali brinuti. No pripreme počinju danas jer bi njihovo odlaganje ugrozilo mogućnost uvođenja eura 2023. ako se zadovolje svi kriteriji.