Prosvjed koji je prije nekoliko dana u pet hrvatskih gradova organizirao Sindikat umirovljenika Hrvatske, prošao je otprilike u istom tonu kakva je i briga vlasti oko populacije koja više nije radno aktivna (i zbog čega je prosvjed primarno i organiziran) – neprimjetno. U borbi za medijsku pažnju koja je ovih dana prvenstveno usmjerena u Agrokor i Ivicu Todorića, hrvatski penzioneri nisu imali previše šanse.

Zahtjevi Sindikata za mjerama koje bi trebale prekinuti nastavak siromašenja umirovljenika predstavljeni su pod geslom 'Zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti', a na njih se osvrnuo ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić izjavivši da 'trenutačno stvarno nisu realni'. Za populaciju koja je, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, krajem lipnja brojala 1,53 milijuna ljudi, odnosno predstavlja 36 posto domaćeg stanovništva i još i veći udio u biračkom tijelu (41 posto), umirovljenici su kao skupina nesrazmjerno zastupljeni u političkom životu. Silvano Hrelja, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika, jedini je njihov zastupnik u Saboru.

Ipak, hrvatski penzioneri, koliko god bili neuobičajeno brojni u odnosu na ostatak stanovništva, svojim nesudjelovanjem u političkim procesima ne zaostaju za svijetom. Kao stranke okupljene oko vodećih ideja koje ujedinjuju njihove specifične interese, umirovljenici uglavnom ne sudjeluju u političkom životu. U svijetu, dapače, uglavnom ne postoje stranke umirovljenika, a većina onih koje postoje je u Europi.

<<Pogledajte koliko morate uštedjeti da biste se bezbrižno umirovili s 45 godina>>

Takva situacija je i očekivana jer su politike socijalnih država koje se posebno brinu za svoje slabije i ranjivije dijelove populacije, ipak najizraženije u Europi, za razliku od ostatka kako razvijenog, tako i nerazvijenog svijeta. No čak i kad se umirovljenici u pojedinoj državi uspiju organizirati kao politički pokret, takve stranke nerijetko ne traju dugo i nemaju prevelikog utjecaja na kreiranje politika.

Pojedini podaci ipak ukazuju na to da umirovljenici ostvaruju popriličan utjecaj na političke vlasti, iako ne kao homogena grupa okupljena oko svojih partikularnih ciljeva. Iako se radi o podacima iz Sjedinjenih Američkih Država, koje su poznate po tome što se u svojem bijegu od provedbe politika koje bi ih karakterizirale socijalnom državom, ne brinu previše o svojim umirovljenicima, u svjetlu tzv. fenomena starenja stanovništva u nizu razvijenih država, ti podaci možda dobro ukazuju na to da penzioneri itekako mogu pokušati utjecati na dnevnu politiku.

Centar za responzivnu politiku (Center for Responsive Politics) je istraživačka udruga koja se bavi praćenjem novca u američkoj politici. Njihovi podaci pokazuju da, začuđujuće, kao grupa koja donira novac američkim političarima i strankama, barem prema donacijama koje se bilježe u službenim statistikama, najizdašnije nisu ni industrija oružja, ni farmaceutika, ni naftna industrija, ni financijska. Nego umirovljenici.

I to u iznosima koji rapidno i nezaustavljivo rastu. Još 1990. umirovljeni pojedinci i njihove udruge su političkim kandidatima u tadašnjem izbornom krugu za parlamentarne izbore, donirali 14,7 milijuna dolara. Dvije godine kasnije, u predsjedničkim izborima, za koje su donacije redovito više nego prilikom izbora za članove parlamenta, one su iznosile 34 milijuna dolara. Dvanaest godina kasnije donacije umirovljenika na predsjedničkim izborima dosegnule su već pet puta viši iznos od 170 milijuna dolara, da bi lani bile još gotovo trostruko više, odnosno gotovo pola milijarde dolara.

U samo dvadeset godina (od 1996.) donacije koje su američki umirovljenici uplatili političkim kandidatima na predsjedničkim izborima, gotovo su se udeseterostručile. Objavljeni podaci pokazuju i još jedan vrlo važan trend. Dok je tijekom devedesetih godina i prve polovice prošlog desetljeća između dvije trećine i tri četvrtine novca išlo kandidatima republikanske stranke, u posljednjih desetak godina omjer se znatno promijenio te demokratski kandidati sada uspijevaju prikupiti tek nekoliko postotaka niži iznos od republikanaca.

Takav preokret jasna je posljedica starenja tzv. baby-boom generacije, onih 65 milijuna ljudi rođenih u SAD-u nakon 2. svjetskog rata pa sve do početka šezdesetih godina, koji su iznijeli i glavninu američkog ekonomskog rasta u protekla tri i pol desetljeća. Kako raste broj umirovljenih iz te generacije, tako oni kao umirovljenici, prvenstveno financijski, pokušavaju utjecati na politički smjer iako nisu udruženi u skupinu koja bi jedinstveno zastupala njihove interese, nego podržavaju pojedine političke kandidate za koje procjenjuju da se za te interese najviše zalažu.

Otprilike slična situacija je i u Europi, gdje su političke donacije ipak nešto umjerenije, no sustavnije političko organiziranje penzionera također izostaje. Takozvani 'srebrni pokreti' koji su okupljali pokrete penzionera u pojedinim državama (Australiji, SAD-u), nemaju bitnog utjecaja, iako je u svibnju ove godine na tradiciji stranke iz sedamdesetih godina obnovljena takva stranka u Njemačkoj.

U Italiji je aktivna Stranka umirovljenika (Partito Pensionati), ali već godinama nema predstavnika ni u tamošnjem senatu niti u zastupničkom domu. U Nizozemskoj djeluje stranka 50PLUS koja zastupa interese umirovljenika, a na posljednjim parlamentarnim izborima, ranije ove godine, uspjela se izboriti za oko tri posto glasova i za 4 od 150 mjesta u parlamentu.

Dvije slične stranke u Engleskoj, Stranka umirovljenika (Pensioners Party) te Stranka starijih građana (Senior Citizens Party), nakon desetak godina djelovanja prestale su postojati kao stranke 2013., odnosno 2014. godine. U Danskoj postoji stranka Aktivnih umirovljenika, no nisu se kandidirali na nekoliko posljednjih izbora.

Iznimka u tom pravilu je slovenska Demokratska stranka umirovljenika (DESUS) kojoj je od 2005. godine na čelu Karl Erjavec. Ta stranka već niz godina uspješno kapitalizira činjenicu da malo koja stranka može bez njih osigurati većinu u parlamentu, pa tako Erjavec od 2012. na dužnosti ministra vanjskih poslova, a nakon pada vlade Janeza Janše, istu je funkciju zadržao i u vladi Mire Cerara.

Konačni rezultat je poprilično porazan. Iako se umirovljenici diljem svijeta još pokatkada uspiju izboriti za pojedinu ideju ili neki ustupak u politici, njihovo konstantno i aktivno sudjelovanje u svakodnevnim odlukama vlasti je nepostojeće. Broj umirovljenika u Hrvatskoj možda bi i davao nadu da se kao grupa mogu izboriti za neke ideje, no za to će im biti potrebno puno više od jednog zastupnika u parlamentu ii nekoliko stotina prosvjednika po gradovima.