Još nije odlučio hoće li za godinu ili dvije, kada država kao većinski vlasnik raspiše natječaj, konkurirati za kupnju Bizovačkih toplica, koje su nedavno završile u stečaju nakon što su neracionalnim poslovanjem 'pojele' sav temeljni kapital. Vrijeme do 1. studenoga 2014. iskoristit će za dubinsko snimanje kapaciteta tvrtke i njezinih razvojnih mogućnosti te zaključiti isplati li mu se natjecati se za njezina vlasnika.

'Zakup nas stoji 300.000 kuna za godinu dana, koliko bi bila i cijena angažiranja Agencije za kvalitetno dubinsko snimanje. Siguran sam da će naša ekipa za godinu dana bolje snimiti stanje nego bilo koja agencija. Snimit ćemo tržište, potencijal budućeg razvoja, ljude koje imamo na raspolaganju… Angažirali smo energetske stručnjake koji su već dijelom snimili stanje i izrađuju izvješće. Za svaki ozbiljniji projekt u pravilu angažiramo po dvije neovisne ekipe. Tako će i ovdje još jedna ekipa snimiti stanje ne znajući za rezultat ove koja je to već učinila. Na osnovi rezultata njihovih studija, zaključit ćemo što dalje napraviti', kaže Jako Andabak.

Podaci o izdašnosti dvaju izvora još se provjeravaju. Prema jednima, svaki izvor daje do deset litara vrele vode u sekundi, koja je na izvoru do 98 stupnjeva Celzijevih. No podaci o njihovu dosadašnjem korištenju pokazuju da se crpilo do dvije i pol litre po izvoru, što je nedostatno za potrebe Aquapolisa i grijanja Hotela Bizovačke toplice

'Utvrdimo li da su izvori dovoljno izdašni, na njima ćemo planirati i programirati energetiku cijelog prostora Hotela te za potrebe staklenika koje bismo postavili pored njega. Hotel će tako iskoristiti svu energiju kojom raspolažemo iz podzemnih izvora. Ako je kapacitet po izvoru uistinu do deset litara, iz zemlje možemo uzeti do četiri MgW toplinske energije. To je dovoljno za opskrbu svih postojećih objekata i onih koje još namjeravamo izgraditi na području nekadašnjeg starog motela, gdje bi bili smještajni kapaciteti za lječilište. Bio bi to hotel s tri zvjezdice i novoizgrađeni hotel s četiri zvjezdice', objašnjava Andabak i najavljuje skoro novo zapošljavanje, jer nakon odlaska u stečaj i otkaza svim zaposlenicima, nešto više od stotinu, stečajni je upravitelj zaposlio njih 37, ako budu angažirali sve raspoložive sadržaje.

Pretpostavka za to rješavanje je energetskih problema, što očekuje za mjesec-dva. Hotel troši velike količine plina i struje, dok mu toplinu iz vrelih izvora uglavnom koristi za punjenje bazena s ljekovitom vodom, ne i za grijanje objekta.

Ekipa vodećih menadžera Andabakova koncerna Sunce stiže u Bizovačke toplice educirati postojeće djelatnike kako bi preuzeli njihove standarde i počeli raditi na njihov način i na njihovoj razini. Danas su u Bizovačkim toplicama aktivirani svi postojeći sadržaji – restorani, smještajni i uslužni kapaciteti, a na dan emitiranja razgovora na Osječkoj televiziji svi su smještajni kapaciteti bili popunjeni do zadnjeg kreveta.

'Kada me pitaju je li nešto za prodaju, velim da je kod mene sve uvijek na prodaju, osim obitelji. Ne zato što sam avanturist, ali ako netko cijeni to što sam napravio i želi to dobro platiti, zašto mu ne bih prodao', predstavlja Jako Andabak dio svoje poslovne filozofije.

Ispričao nam je i kako je Dubravku Grgiću prodao svoje Sunce osiguranje.

'Grgić je došao k meni na kavu i rekao da mu se čini kako se sve više bavim svojim hotelima te da više nemam interesa za osiguranje pa mi je ponudio da mu ga prodam. Kažem, nema problema. I dogovarali smo se za otprilike pet minuta. Prodao sam mu tako svoje osiguravajuće tvrtke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, poliklinike Sunce i Autoslavoniju u Osijeku', prisjetio se Andabak priznavši kako mu bavljenje tom djelatnošću nije bilo osobito privlačno pa se mogao više posvetiti ugostiteljstvu i hotelijerstvu.

Za nešto manje od šest posto dionica Hajduka platio je ukupno 15 milijuna kuna. Kaže kako je za to imao dva emotivna i jedan spekulativni razlog.

'Prvi je bio taj što sam se htio na neki način odužiti pokojnom bratu i ocu koji su voljeli Hajduk, a drugi, što su mi većina djelatnika hajdukovci pa sam zbog njih kupio te dionice.' I postao najveći mali dioničar legendarnog splitskog nogometnog kluba.

Ideju da se okuša u vinarstvu i vinogradarstvu Jako Andabak realizirao je 2009. preuzevši vinariju od prve Dalmatinske vinarske zadruge osnovane 1903. na otoku Braču. Preuzeli su potrebne objekte i s kooperantima dogovorili preuzimanje grožđa.

Dobar dio od 60 hektara vinograda bio je kamen, kojega je dao samljeti snažnim strojevima, ogradio suhozidom i ondje posadio kvalitetne cjepove vinove loze te sada očekuje urod i iz vlastitih vinograda. U međuvremenu su za proizvedeno vino dobili više značajnih međunarodnih nagrada.

'S tržištem nemamo problema. Ove smo godine prodali svih 160.000 butelja plavca malog i pošipa. Proizvodimo vina pod brendom Stina, a konobari mi kažu da im gosti već traže vino na kojem ništa ne piše. Etiketu su nam kreirali u Agenciji Bruketa&Žinić i ona je zapravo bijeli papir s utisnutim slovima kojima je ispisan brend i vrsta vina. Nismo ga predvidjeli prodavati u trgovačkim centrima, uglavnom zbog mogućih problema u rukovanju držanju na policama, koji mogu dovesti do narušavanja kvalitete. Vrlo nam je važno očuvati postojeću kvalitetu, jer to su vina najvišeg cjenovnog razreda i prodajemo ih uglavnom po ekskluzivnim restoranima u Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj i Crnoj Gori. Budući da su za izvoz u Kanadu potrebna određena državna testiranja, sada se time bavimo. Butelje prodajemo od 11 do 33 eura, a pošto je u restoranima, ne znam', ne opterećuje se Andabak maržom svojih kupaca.

Zanimljivo je, međutim, kako je dospio na vinske karte najluksuznijih zapadnoeuropskih restorana.

'Čovjek koji je bio naš gost u Bolu na Braču. Pio je to vino i svidjelo mu se pa je za svoga šogora koji se bavi vinarstvom u Francuskoj uzeo nekoliko butelja. Njemu se vino iznimno svidjelo i ponudio nam je otkup vina za svoje dvorce u vinogradskom području. Potom nam se javio i najveći distributer vina u Francuskoj, koji ima mnogo specijaliziranih prodavaonica, s kojim smo također uspostavili dobar poslovni odnos.

U Belgiji smo imali sličnu situaciju, s tim što nam je u gostima bio kum ili brat nekog ugostitelja i vinara. To je ta sreća koja je nužna za uspjeh. Svugdje morate vjerovati struci, predati im posao u ruke i ne smetati im. Kvaliteta je na pravome mjestu, jedino to priznajem, a drugi učinci su nevažni.

Ne zanima me koliko će u konačnici iznositi investicija, hoće li biti profitabilna ili ne, hoćemo li naš proizvod moći prodavati ili ne. Briga mojih zaposlenika je da stvore vrhunsku kvalitetu, a ostalo je moje', zaključio je Jako Andabak.