Mikšić kaže da ni najstariji stanovnici Floride ne pamte takav uragan koji je za sobom ostavio pustoš. Iako se prema prvim projekcijama njihova obiteljska kuća nalazila na putu Ianu, on je promijenio smjer te ih je zahvatio njegov rubni dio. Supruga i on spas su potražili u hotelu, a sada se na tom području zbrajaju štete.

Od rođendanskog slavlja Mikšić nije odustao, a proslavio ga je otvorenjem nove tvornice na prostoru EcoCortecova kompleksa u Belom Manastiru, u kojem je smještena prva hrvatska tvornica biorazgradive plastike u kojoj se proizvede 2000 tona ambalaže, najviše za automobilsku industriju. Presijecanje crvene vrpce popratili su i tamburaši iz Šokačke grane te su po Mikšićevoj želji zapjevali njemu najdražu pjesmu 'Croatio, iz duše te ljubim'. Himna mu, kaže, ovdje nije 'pasala'.

Nove tvornice uvijek otvarate na rođendan?

To je neka tradicija. Prvu tvornicu otvorili smo na moj 60. rođendan, drugu za 70., a sada ne mogu čekati do 80. i malo smo požurili (smijeh).

U Belom Manastiru sada ste zaokružili proizvodni proces. Što dalje?

Ovdje će trebati nekih godinu dana da sve krene u proizvodnju, dok se strojevi isporuče i instaliraju. U Belom Manastiru imamo još 7000 četvornih metara zemljišta koje smo kupili te ćemo s jedne strane graditi veliko skladište, a s druge još jednu tvornicu bioplastike kada to bude potrebno.

Što ste upravo otvorili?

Ovo je zapravo četvrta faza razvoja tvornice, investicija oko sedam milijuna eura. U jednoj hali obrađivat će se polimeri, a druga će biti za regranulaciju, u kojoj će se reciklirati otpadni materijal. Ovom investicijom smanjit će se potrošnja svježih sirovina i energije, a projektom će EcoCortec objediniti sve principe kružnog gospodarstva. Po kapacitetu, teško je reći kolika će biti. Planiramo zaposliti u njoj još 20-ak ljudi.

Koliko ukupno sada imate zaposlenih u EcoCortecu u Belom Manastiru?

Oko 60 i nešto. Blizu 100-tinjak ljudi. Svi su s ovog područja, ili Beli Manastir ili Osijek.

Koliko je ukupno zaposlenih u Cortec grupi?

Imamo šest tvornica u Americi, jednu u Kanadi, dvije ovdje, ukupno deset i ukupno 350 zaposlenih ljudi. Zadovoljan sam jer smo u našoj branši najjači u svijetu. Najveća smo firma za zaštitu od korozije u svijetu koja je u privatnom vlasništvu. Ne možemo se mjeriti s Bayerom ili BASF-om, ali kao privatna firma smo najveći.

Kako dolazite do radnika?

Oni dolaze nama (smijeh).

To znači da imate primamljive radne uvjete.

Radni uvjeti su dobri. Sama sigurnost na radu je dobra. Da kucnem o drvo, nismo do sada imali nijednu nesreću na radu, a tu smo već 16 godina. Imamo dobru edukaciju ljudi. Općenito u ovom kraju nema puno ljudi koji se bave plastikom, pa ih morate educirati. Ali zato imamo formalni program edukacije. U laboratoriju imamo kemijske inženjere, ekonomiste. Zanimljivo je da u tih 16 godina nismo izgubili nijednog djelatnika koji je otišao u Austriju, Irsku... U našem slučaju nitko nije otišao i rekao - 'tu mi nije dobro, idem raditi preko granice'.

Koji je to prosjek plaća?

Ne znam točno. Oko 6500 kuna, ali imaju dobre benefite. Dobiju božićnicu istu kao što je plaća. Ovdje smo svi kao jedna obitelj. Moj stil menadžmenta je da ne tretiramo ljude kao broj, nego ih doživljavam kao osobe i dajem im šansu da nemaju radno mjesto, nego karijeru.

Jeste li nekad požalili što ste došli u Baranju, u Beli Manastir?

Sretan sam da sam došao ovdje. Nisam negativan tip, ali nikada nisam požalio. Mislim da je ovdje uspjela moja vizija da se izgradi tvornica svjetske klase. Ljudi su motivirani, dobro komuniciraju, na puno jezika. Razvijaju nove proizvode. Sve nove tehnologije više ne dolaze iz Amerike, nego se ovdje razvijaju za europsko tržište. Oni već sami osjećaju potrebe tržišta i sami razvijaju proizvod.

Rekli ste da je vaša misija 'brendiranje Hrvatske kao centralne točke u ovom dijelu svijeta za nove tehnologije'. Jeste li uspjeli u tome?

Nismo mi jedini. Imate Rimca, imate tu uspješnih kompanija. Mislim da se Hrvatska dokazala. Imamo dobre fakultete, imamo dobar i stručan kadar. Ta povezanost između privatnih kompanija i akademije izuzetno je važna, na tome se stvarno treba raditi. Imam jako dobre inženjere strojarstva, građevine, a naročito kemijskog inženjerstva.

S investiranjem u Hrvatsku krenuli ste 2004. godine.

To je ova investicija u Belom Manastiru, a u Zagrebu su nam prodajni centri i laboratoriji. U Splitu je tvornica ekoloških premaza i kemijskih proizvoda za zaštitu od korozije.

Koliko često dolazite ovdje?

Dođem na tri mjeseca godišnje. Mogu i češće, ali nije potrebno. Supruga mi je rodom iz Münchena, pa u Alpama imamo lijep stan i tamo idemo na skijanje.

Volite skijanje?

Tenis i skijanje su mi hobiji.

Na koja tržišta trenutno izvozite?

Odavde proizvodi odlaze u čitav svijet. Najveća tržišta u ovom trenutku su nam Skandinavija, Njemačka, Francuska, velike industrijske zemlje.

Izvozili ste u Rusiju. S obzirom na ratnu situaciju u Ukrajini, što je s tim?

To je bilo interesantno tržište, ali tamo više ne postoji logistika.

Osjetite li to u poslovanju?

Rekao bih da tu nema više ni volje ni entuzijazma, svi su se povukli. Ne ovisimo o Rusiji.

Što ste izvozili Rusima?

Nešto ambalaže, ali najviše kemije.

Kako je kriza utjecala na poslovanje Cortec grupe?

Sad se počinje osjećati kriza. Ova godina krenula je jako dobro, do kolovoza. I sad osjetimo da se to malo stišava. Mislim da se ne osjeća samo rat u Ukrajini, nego i recesija. To se sad osjeti. U Americi još ne toliko, ali će u Europi sigurno doći do recesije.

Najavljuju se uštede energije, struje, plina. Kako ćete organizirati proizvodnju?

U Splitu gradimo solarnu elektranu jer tamo ima više sunca, a inženjering se radi i za Beli Manastir. To je što se tiče struje. Možemo, a to smo dokazali i 2008., kada je bila recesija, kombinirati proizvodnju s američkom tvornicom, sestrom. Pa onda slati proizvode da se ljudi zaposle. Ovdje je produktivnost bolja nego u Americi jer je tamo dosta velik problem s radnom snagom. Plaće su daleko veće nego ovdje, ali radna snaga tamo nije pouzdana. Oni u petak podignu svoju plaću i kažu 'mene u ponedjeljak više nema'. Nema tamo te lojalnosti. Teško je naći ljude za rad u noćnoj smjeni, one koji žele raditi. Osim toga, ovdje normalno radimo u tri smjene koje rotiramo. Radimo pet dana u tjednu po 24 sata. Puno se škarta napravi kada se krene s proizvodnjom. Radili smo i sedam dana po 24 sata.

Zašto ste odustali od toga modela?

Nije bilo dovoljno potražnje. Kada smo imali potrebe da se toliko radi, onda smo se tako i organizirali. No kako je prodaja pala, moramo se vratiti na ovih pet.

Ovdje ćete uporabljivati plastiku. Imate li već tržište?

Dogovaramo se s komunalnim tvrtkama s područja ove županije. Od njih ćemo kupovati plastiku koju možemo upotrijebiti, da se ne baca. Kupit ćemo od njih tu sirovinu, vidjet ćemo koliko to vrijedi, ali i njih će to nešto koštati. Napravit ćemo od toga novi proizvod koji ćemo staviti na tržište. Već sada imamo liniju za recikliranje, ali nam je premala. Ova će biti vrlo moderna, tako da može povući dosta kontaminirane plastike. Ako je plastika kontaminira, onda ju je teško reciklirati.

Što je to kontaminirana plastika?

Plastika zaprljana uljem, mašću, s previše tinte, ostacima hrane. To se sve mora isprati. Međutim ovaj novi stroj koji ćemo instalirati u Belom Manastiru najnovije je tehnologije i on može dosta toga sam procesuirati. Sam će čistiti, selektirati.

Zadnji put ste rekli da će Cortec grupu preuzeti radnici. Jeste li odustali od toga?

Da, tvornica treba ostati u vlasništvu ljudi koji ovdje žive. Kada dođe vrijeme za to, to se lako riješi.

Cortecovim proizvodima zaštićen je i Pelješki most?

To je fantastičan projekt. Profesionalno smo odradili posao. Bilo je to vrlo zahtjevno, ali je jako dobro popraćeno u svijetu. Morali smo ishoditi posebne dozvole za biorazgradivu kemiju jer je stonski zaljev zaštićen i nismo smjeli ugroziti čitav ekosistem.