Mikšić živi na relaciji SAD-Hrvatska. Najviše vremena provodi na Floridi, iako će reći kako mu je od svih njegovih devet kuća, penthousea i dva stana, a većina toga je u Americi, najdraža klijet te imanje na Banskom brdu iznad Belog Manastira.

Prije 11 godina u najvećem gradu Baranje otvorio je tvornicu EcoCortec, u kojoj proizvodi biorazgradivu foliju te foliju za zaštitu od korozije. Pogon je dio njegove američke grupacije Cortec, pod kojom radi deset tvornica s više od 500 radnika i koja godišnje ima oko 100 milijuna dolara (630 milijuna kuna) prihoda.

Mikšića smo posjetili prošli ponedjeljak, kad je imao svečanost polaganja kamena temeljca za novu tvornicu u Belom Manastiru vrijednu 37,5 milijuna kuna. Odlično raspoložen i u društvu svoje treće supruge, američke Njemice Ines, oboje  obučeni u crvene sakoe s likom Djeda Mraza, s puno žara je odradio protokolarni dio.

Prije toga je više od sat vremena odgovarao na pitanja tportalova novinara.

Gospodine Mikšić, krenimo od onog očitog. Gdje su vam nestali brkovi? Po tome ste bili prepoznatljivi dok ste se utrkivali za predsjedničku fotelju.

To morate pitati moju suprugu (smijeh). Ona je zaslužna za moj trenutni izgled.

Šalu na stranu. Zašto otvarate novu tvornicu u Belom Manastiru?

Ovdje smo prisutni više od deset godina. Već na početku planirali smo proširenje proizvodnje. Kupili smo dvostruko više zemlje nego što nam je trebalo misleći na budućnost. Zašto gradimo novu halu? Porasla je potražnja za našim proizvodima. Ove godine prodaja je veća za 37 posto, dok je profitabilnost porasla za čak 80 posto. Sve ide u pravom smjeru. Zbog toga smo ušli u novu investiciju, a novim ulaganjem postat ćemo najveći proizvođač antikorozivnih folija u Europi.

Koliko će biti ukupno zaposlenih u postojećem i novom pogonu?

Imat ćemo 50-ak radnika. Računamo da ćemo s novom tvornicom godišnje imati oko 10 milijuna eura prihoda. Izvozimo većinu toga što proizvedemo. Naše tržište su sve zemlje Europe, a dio toga ide u Aziju i Sjevernu Ameriku. Najveći kupci su tvrtke iz automobilske industrije, poput Volva, Renaulta i Mercedesa, te drugi industrijski divovi kao što su Bosch, IBM, General Electric, Caterpillar, Shell i Ruske željeznice.

Kolike su plaće vaših radnika?

Plaće su na razini zagrebačkih, od 6000 do 7000 kuna. Još će rasti jer potrošnja raste i firma širi proizvodnju. Uz investiciju u Belom Manastiru, saniramo pogon u Kaštel Sućurcu pored Splita. Radi se o tvrtki CorteCros, koja je do prošle godine bila u većinskom vlasništvu Ine. 

Zašto ste uopće pokrenuli biznis u Belom Manastiru? Zašto to nije Zagreb, vaš rodni grad, ili neko drugo veće mjesto?

Želio sam prvo pokrenuti proizvodnju u Vukovaru, ali tada još tamo nije bila posložena infrastruktura. U Belom Manastiru je već postojala industrijska zona. Zagreb nam nije bio zanimljiv zbog cijene zemlje i ostalih troškova. Beli Manastir je puno bolja lokacija. Nalazimo se na koridoru C5 i naše proizvode brzo možemo dopremiti do Skandinavije, koja nam je veliko tržište. Cijene zemlje u Baranji su povoljne, a ljudi su vrijedni. Svi radnici koji su krenuli s nama i dalje su ovdje.

Koliko ste do sada uložili u Hrvatsku?

Oko 20 milijuna eura.

Jeste li i zaradili?

Naravno. Ne radim za lijepe oči (smijeh). Ali iz Hrvatske nismo izvukli nijednu kunu. Sve što smo zaradili ponovo smo investirali u proizvodnju i ljude.

Obogatili ste se na hrđi, odnosno na borbi protiv hrđe. Otkud ta ljubav ili, bolje reći, mržnja prema koroziji? 

Amerikanci kažu - three things are inevitable in life: death, tax and rust. Prevedeno, tri stvari se ne mogu izbjeći u životu: smrt, porezi i korozija. Diplomirao sam strojarstvo 1973. u Zagrebu. Bio sam jak u metalurgiji. U mojoj generaciji bio sam jedini student koji je dobio peticu iz korozije. Tada nisam ni sanjao da ću se u životu baviti hrđom. Iste te godine kad sam diplomirao otišao sam u SAD. Radio sam tri godine za jednu tvrtku u Minneapolisu u Minnesoti, a onda sam se odlučio osamostaliti i osnovao sam tvrtku Cortec. Počeo sam u garaži. To vam je najbolja tvornica. Preko vikenda bih miješao kemikalije. U ponedjeljak bih sjeo u avion i prodavao robu. Razvijao sam antikorozivne proizvode neopasne za čovjeka i okoliš u vrijeme kad još nije bila razvijena svijest o ekologiji. Danas je to velika stvar. Cortec je daleko ispred konkurencije što se tiče biorazgradivih proizvoda.

Što vas je ponukalo da pokrenete vlastiti biznis? 

To što sam radio za jednog idiota (smijeh). Bio mi ga je pun kufer. Svaku novu ideju s kojom bih mu dolazio on bi odbio. Ujutro bih dolazio na posao i jedva čekao 17 sati, da odem doma. Tad sam odlučio, kad već on ne želi slušati moje prijedloge, da sam to napravim. Jedno smo vrijeme bili veliki konkurenti. Ali smo ih s vremenom prešišali u svim stvarima i ostavili u prašini. Trenutno je Cortec najveća tvrtka u svijetu kad je riječ o antikorozivnim sredstvima. Američki Kongres je radio studiju koja je pokazala da korozija košta društvo 1,5 bilijuna dolara. Možda jedino što više košta je zdravstveni sustav. Korozija je veliki biznis.

Što ste napravili kada ste zaradili svoj prvi milijun?

Kad sam 1980. zaradio prvi milijun dolara, kupio sam prvi kabriolet. Bio je to engleski Triumph TR8. Na kraju je jako loše završio jer ga je uzela moja bivša žena (smijeh). Volim automobile i danas moja kolekcija vrijedi oko 1,5 milijuna dolara.

Koliko ste uopće bogati?

Tijekom predsjedničke kampanje 2009. objavio sam imovinsku karticu koja je tada bila teška više od milijardu kuna. Danas, osam godina kasnije, ona je daleko vrednija.

Što za vas znači bogatstvo?

Meni je velika satisfakcija kad dođem u Beli Manastir. Tvrtka odlično radi. Ljudi su sretni i u firmi vlada obiteljska atmosfera. Novac mi nikad nije bio primarni cilj. Dobro ga je imati jer možete slobodno živjeti. Ali mene su više od novca uvijek interesirale nove ideje, proizvodi, politika i drugo. Kad dođeš u neke godine, tad sve više razmišljaš o tome što ćeš vratiti društvu, odnosno zajednici iz koje si potekao. To me motiviralo da se uključim u politiku. Kao biznismen vrlo malo možete utjecati na društvo. Čak i ljudi poput Stevea Jobsa ili Billa Gatesa, koji su imali dobre ideje, nisu puno toga promijenili. To se može napraviti samo kroz politiku.

Govorite kao da se planirate vratiti na političku scenu. Iduće godine su predsjednički izbori. Hoćete li se kandidirati treći put? 

Ne. To sam poglavlje zatvorio. Deset godina sam u politici intenzivno radio. Mislim da sam dosta toga dobrog napravio. Imao sam neovisnu listu kad o tome uopće nitko nije razmišljao. Sad su nezavisne liste normalna stvar i to ne samo u Hrvatskoj. Imate Donalda Trumpa, kojem nitko nije davao šanse, ali on je pobijedio jer je prezentirao nešto novo.

Jeste li vi glasali za Trumpa?

Ne. Svoj glas sam bio dao Hillary Clinton. Njezina greška je bila ta što se u kampanji nije obraćala radničkoj klasi. Prema Trumpu sam bio jako skeptičan. Ali nakon godinu dana vide se njegovi prvi rezultati. Ono što je za mene interesantno je smanjivanje poreza. Sad na profit plaćamo oko 40 posto poreza, a najavljenom poreznom reformom plaćat ćemo 20 posto.

Ali tom reformom Trump najviše ide na ruku imućnim ljudima poput vas. Naravno da ga podržavate.

Ono što nećemo platiti državi investirat ćemo. Svi će bolje zarađivati.

Nećete tu lovu staviti u džep? Kupiti jahtu ili novi auto?

Ma ne, nikako. Ponavljam, sve će to pospješiti investicije. Tvrtke koje sad imaju tvornice u inozemstvu, u kojem su veći porezi, vratit će se u SAD. Porast će broj radnih mjesta. Iako je i sad nezaposlenost na povijesno niskim razinama, od nekakvih 3,5 posto.

Što mislite o njegovim javnim nastupima? 

Prezentacija mu je loša. Reagira na nebitne stvari preko Twittera. To si jedan predsjednik najmoćnije države na svijetu ne bi smio dozvoliti. Obama je bio primjer odlične komunikacije i u svojim govorima i preko društvenih mreža. Trump nema taj politički talent. Dovoljno je reći kako se radi o vlasniku kockarnica. Od njega ne možete očekivati više (smijeh).

Kako ocjenjujete hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović?

Mislim da radi dobre stvari. Pozitivno je za Hrvatsku to da ima predsjednicu, odnosno ženu na tom položaju. Dobar je komunikator i ima pozitivan imidž ne samo među hrvatskim građanima, nego i u inozemstvu.

Poznajte se osobno?

Da. Susreli smo se nekoliko puta dok je bila veleposlanica u Americi.

Živite između SAD-a i Hrvatske. Kako doživljavate Hrvatsku? Napredujemo li ili nazadujemo? 

Možda je meni lakše procijeniti stvari jer na Hrvatsku najviše gledam izvana, a ne iznutra. Po mom mišljenju, Hrvatska se razvija u modernu europsku zemlju. Transformacija je očita. Vide to svi koji ne žive svaki dan ovdje. Taj proces modernizacije će trajati. Dolaze mladi ljudi s novim idejama. Oni koji odlaze u inozemstvo će se vratiti s novim saznanjima i iskustvima. 

Ali mladi ljudi odlaze jer su male plaće, nema posla i ne vide perspektivu u Hrvatskoj. Najveći egzodus je u Slavoniji i Baranji.

Nas sistem koči. Hrvati koji odlaze u inozemstvo obično se pokazuju kao odlični radnici. Imamo znanje i vrijedni smo. Trebamo mijenjati sistem u kojem još uvijek ima natruha komunizma. Čini mi se kako bi sadašnja Vlada mogla napraviti nešto. Radi se o relativno mlađim ljudima koji imaju ideje kako pomoći Hrvatskoj. Najvažnije je da gospodarstvo diše jer tada društvo cvjeta. Gospodarstvo je baza svega.

Zašto ste se odselili u Ameriku?

Bio sam jedan od organizatora Hrvatskog proljeća na Strojarskom fakultetu. Mogao sam nastaviti živjeti u tom sivilu i čekati sankcije države. Tad nisam znao kako će me kazniti. Sigurno bi moja karijera bila limitirana. Onda sam dobio ponudu da radim za IBM u Njemačkoj jer sam bio dosta jak u matematici. Ipak, na kraju sam odlučio otići preko Velike bare. Prvih šest mjeseci jako dobro sam naučio prati podove u McDonald'su (smijeh), dok nisam dobio posao u struci.

Vaš otac je bio u domobranima tijekom Drugog svjetskog rata. Bio je pripadnik Hrvatske legije i borio se većinom na istočnom ratištu. U Hrvatskoj sve često završi na raspravi o tome tko je bio partizan, a tko ustaša.

Nisam opterećen time. Gledanje u budućnost je puno važnije, nego gledanje u prošlost. Treba imati viziju i to znati prezentirati. U Hrvatskoj još uvijek nemamo čistu viziju o tome kamo idemo. Niti trenutna Vlada to ne predstavlja na pravi način. Moramo znati smjer u kojem idemo, a ne da se izgubimo u Europskoj uniji kao neka nevažna državica.

Znači po vama je nepotrebno raščišćavati stvari iz prošlosti? Evo, nedavno je izišlo na vidjelo to da je Vladimir Šeks, jedan od bitnih ljudi u HDZ-u, čini se, bio suradnik Udbe.  

Who cares (smijeh)? (u prijevodu: Koga briga?, op. a.) 

Ipak ću se malo vratiti u prošlost. Nakon što 2005. niste ušli u drugi krug predsjedničkih izbora, a za dlaku vas je pobijedila Jadranka Kosor iz HDZ-a, tvrdili ste da je riječ o izbornoj prevari. Još tako mislite?

Apsolutno. Radi se o čistoj prevari! Imao sam više glasova od Kosor dok nisu stigli listići iz BiH. Sjećate li se priče o mrtvim glasačima? Čelnik HDZ-a Ivo Sanader i tadašnji predsjednik Stjepan Mesić unaprijed su se dogovorili da će Kosor biti žrtveno janje. Onda se pojavio neki kauboj iz Amerike i pomrsi im planove. Nisu znali što bi (smijeh).

Je li vam netko iz HDZ-a kasnije priznao prevaru?

Imali smo dokaze za to. Ljudi su nam javljali kako su nalazili tisuće glasačkih listića na smetlištima. U stožeru HDZ-a imao sam svoje ljude… sve smo znali. Ali ne bih o tome. Ja sam se pomirio s time.

Nakon tih predsjedničkih izbora 2005. tjednik Nacional je imao niz članaka u kojima su izišle ozbiljne optužbe da ste obiteljski nasilnik i da ste radili velike poslove s Hrvatskom za vrijeme Domovinskog rata zahvaljujući prijateljstvu sa Stjepanom Tuđmanom?

To su bile čiste laži i izmišljotine, tipični medijski linč organiziran od mojih političkih protivnika kao što su bili pokojni Ivo Pukanić, Ninoslav Pavić i kompanija. Radilo se o 156.000 glasova koje sam dobio na predsjedničkim izborima u Zagrebu, što im je bilo trn u oku jer da se to ponovilo na lokalnim izborima, moja bi nezavisna lista sigurno preuzela vlast.

Pisali su kako ste prekinuli poslovnu suradnju s tvrtkom Stjepana Tuđmana, Domovina holdingom, čim je umro njegov otac Franjo Tuđman i kad ste vidjeli da će HDZ izgubiti vlast.

Laž. Domovina holding jednostavno nije plaćala račune. Nije bila u stanju uplatiti ni PDV za kontejnere Cortecovih proizvoda koji su bili uskladišteni u bescarinskoj zoni. Kako su MORH-u hitno trebala sredstva za konzerviranje naoružanja nakon Domovinskog rata, moja firma je uplatila PDV da se materijali što prije primijene u praksi. Osobno nisam imao ništa protiv Stjepana Tuđmana jer smo bili prijatelji iz klupa V. zagrebačke gimnazije.

Poznajete li Ivicu Todorića? Jeste li možda poslovno surađivali s njime?

Dok sam bio počasni generalni konzul Hrvatske u SAD-u, Todorić me bio zamolio da mu napravimo studiju na koji način bi pozicionirao svoju vodu Janu na američko tržište. Drage volje smo to napravili iako me nije nikad informirao o tome što je dalje napravio s tom studijom.

Napravili ste to besplatno?

Ne. Poslao sam mu račun. Radilo se o desetak tisuća dolara, ali mi nikad nije platio (smijeh).

Kako vi vidite urušavanje Agrokora? Todorića se sad sumnjiči za lažiranje poslovnih knjiga.

To vam je bila piramida, priča poput one Bernarda Madoffa. Jednostavno nije mogao spojiti kraj s krajem. Toliko puno toga je financirao, a nije bilo pokrića da se to može zatvoriti. Najbolji primjer je za to Mercator, koji je platio 350 milijuna eura, vjerujući kako će mu se to vratiti kroz poslovanje tog maloprodajnog lanca. To je bilo neizvedivo. Iako Todorić nije sve loše radio - uložio je milijarde kuna u poljoprivredu.

Jeste li zadnjih godina imali kontakt s Todorićem?

Nisam. Malo me zasmetalo kad se u izbornoj noći u siječnju 2005. pojavio u izbornom stožeru Stjepana Mesića. Vidio sam ga na televiziji. Tad smo bili kao neki prijatelji. To nije bilo fer od Todorića. Mogao se ne pojaviti kod Mesića ili doći i meni čestitati na dobrom rezultatu.

Od 1995. do 2005., kao što ste spomenuli, bili ste počasni generalni konzul Hrvatske u SAD-u. Što ste u toj ulozi napravili za Hrvatsku?

Bio sam konzul dok me Mesić nije maknuo. Napravio sam dosta. Kad je predsjednik Tuđman 1990. prvi put došao u posjet SAD-u, nije bio pozvan u Bijelu kuću. Ali ga je primio moj dobri prijatelj, guverner Minnesote Rudy Perpich. Američki mediji su to bili jako lijepo popratili. Službena politika tad nije bila naklonjena Hrvatskoj. Sve se promijenilo 1994., dolaskom na vlast Billa Clintona, koji je bio jako dobar prijatelj s Perpichem. Ja sam sve to pokrivao iz pozadine. Moj najveći uspjeh, što je slabo poznato, to je što sam uspio animirati Minnesota National Guard da postane partner u miru s našim MORH-om. To je bio jedan od preduvjeta da Hrvatska uđe u NATO.

Imate 69 godina. Razmišljate li o povlačenju i odlasku u mirovinu?

Nisam još ni počeo. Dan je previše dugačak da samo čitam novine. Znate što me još potiče? Imam mladu ženu. Mlađa je od mene 15 godina i moram se puno truditi (smijeh).

Ovo vam je treći brak. Moglo bi se reći da nemate sreće u ljubavi.

Znate kako kažu, treći put i Bog pomaže (smijeh). Mislim da sam i to poglavlje ovaj put zatvorio.

Jesu li vas razvodi puno koštali?

Jesu, jesu… Ne znam koliko, ali puno (smijeh).

Tko će vas naslijediti na čelu tvrtke kad se povučete? Imate li djece?

Imam dvoje iz prvog braka, ali oni ne rade u Cortecu. Jedini sam vlasnik. Prije nekoliko godina imao sam nekoliko malih dioničara. To se pokazalo lošim jer se nismo mogli složiti ni o čemu. Odluke su se sporo donosile. Ja sam jedini vlasnik, a jedini član Nadzornog odbora je moja supruga Ines. Sve važne odluke donosimo u krevetu (smijeh). Više nam nitko ne treba.

Ali tko će onda preuzeti tvrtku? Jednog dana morat ćete u mirovinu.

Cortec će rasti organski i kroz akvizicije još puno godina. Kada dođe vrijeme, moji će djelatnici preuzeti tvrtku. Oni su najzaslužniji za sve što sam napravio.

Plašite li se starosti?

Svi se boje starosti, ali za sada je sve OK. Zdravlje je tu. Bavim se aktivno sportom, tenisom i skijanjem. Ispred kuće u Floridi je brod kojim često idem u ribolov. U godinama sam kad razmišljate o starosti i smrti. Odlučio sam da će se moj pepeo rasuti po moru. Od tamo smo svi porijeklom (smijeh). Zašto da se zezam Mirogojem ili nečim sličnim?