2021. godina je donijela visoke stope procijepljenosti i popuštanje mjera povezanih s pandemijom COVID-19 te je osobna potrošnja počela rasti kako je sve više zemalja otvaralo svoje granice. Taj se trend nastavio i u 2022., a s porastom raspoloživog dohotka i potrošnjom rasla je i inflacija. Međutim, iako se u to vrijeme inflacija smatrala samo "prijelaznom", ruska invazija na Ukrajinu učinila je sve projekcije i prognoze za ovu godinu ništavnim.

Ovo se najznačajnije pokazalo na tržištima roba, posebice u pogledu nafte, plina, pšenice i plemenitih metala, - roba kojih su Rusija i Ukrajina značajni izvoznici. Cijela situacija dovela je do spiralnog rasta cijena robe, a u ovom tekstu ćemo se fokusirati isključivo na cijene nafte i njenih derivata, kako bi ustvrdili koliko će trenutna situacija utjecati na ponudu i potražnju, kao i na cijene goriva koje plaćaju potrošači.

Nakon početka invazije, cijena nafte je skočila do višegodišnjih maksimuma, dosegnuvši cijenu od 127,98 američkih dolara po barelu. Usporedbe radi, 10-godišnji prosjek cijena nafte iznosio je 71,72 dolara po barelu, dok je 5-godišnji prosjek iznosio 65,17 dolara po barelu. Ovo znači da je najviša dostignuta cijena nafte bila 78 posto viša od 10-godišnjeg prosjeka te 96 posto viša od 5-godišnjeg prosjeka. Koliko značajno je cijena nafte porasla se vidi kada pogledamo promjenu od početka godine, od kada je cijena nafte porasla za 55 posto.

Odobrenjem postupnog embarga na uvoz ruske nafte od strane EU-a, očekuje se samo nastavak rasta cijena, a razlog tome je da postoje nekoliko važnih čimbenika izvan same zabrane koji utječu na ova kretanja. Kao prvo, opskrba nafte u svijetu je ograničena. Kolika je dostupna ponuda u nekom trenutku se ne mjeri samo količinom izvađene nafte u danu (u milijunima barela) od pojedinih opskrbljivača, nego i o brzini i dostupnosti prerađivača koji dalje obavljaju posao rafiniranja sirove nafte u naftne derivate. Uska grla u sektoru prerade nafte uzrokovana su propisima u Europi koji vrše ekološki pritisak na rafiniranje pa su mnoge rafinerije zatvorene u prethodnom razdoblju. Jedan od razloga je također da je Kina prestala izvoziti većinu rafiniranih proizvoda s velikim udjelom ugljika zbog ekoloških razloga. Kako je Europa također objavila embargo na ruske rafinirane proizvode, Rusija je u svibnju zatvorila velik broj rafinerijskih kapaciteta. Ovo je zajedno utjecalo na smanjenje kapaciteta obrade nafte na globalnoj razini.

Čak ako bi se i stope ekstrakcije i rafiniranja mogle povećati proporcionalno zahtjevima, to još uvijek ne uzima u obzir političku volju. Glavni proizvođači nafte, poput članica OPEC-a (tj. bliskoistočne zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Katara) nisu voljni masovno povećati svoju proizvodnju kako bi zadovoljili povećanu potražnju, jer bi to preplavilo tržište i negativno utjecalo na cijenu. U tom slučaju bi njihova povećana proizvodnja mogla dovesti do gubitaka. Ovaj stav je prilično očigledan ako pogledamo nedavna izvješća o obećanom povećanju proizvodnje u zemljama OPEC-a, s kojima je dogovoreno postepeno povećanje na 648,000 barela dnevno za srpanj i kolovoz, što je blago povećanje u usporedbi s ranijim dogovorom za vađenje 432,000 barela dnevno za isto razdoblje.

Druge zemlje poput Venezuele i Irana su trenutno u pregovorima sa SAD-om i EU-om o povećanju izvoza nafte, što bi zajedno moglo nadomjestiti više od milijun barela dnevno dodatne proizvodnje. Nadalje, ostatak proizvodnje koji nedostaje zbog smanjenja ruskog izvoza mogao bi se nadopuniti oslobađanjem zaliha proizvođača i povećanjem proizvodnje nafte iz škriljevca u SAD-u.

Međutim, izgledi za povećanjem dodatne proizvodnje nafte nisu toliko loši, zbog sljedećih razloga. Prvo, zabrana uvoza iz Rusije je postupna, što znači da će većina država članica smanjiti svoju ovisnost do kraja godine, uz nekoliko iznimaka (uglavnom Mađarska i Slovačka). Također, postoji potencijal da će SAD i EU postići napredak u razgovorima s zemljama OPEC-a, što će dodatno povećati količinu raspoložive nafte. Konačno, treba uzeti u obzir da postoji jaka politička volja za uvođenje embarga na uvoz nafte iz Rusije te se iz toga može zaključiti da je već pronađena alternativa za potrebnu količinu nafte jer u suprotnom dogovor o zabrani uvoza iz Rusije između zemalja EU-a ne bi bio postignut.

Kao što možemo vidjeti, situacija s cijenom nafte je vrlo komplicirana te na nju utječe puno različitih čimbenika, što samo po sebi stvara puno neizvjesnosti. Ipak, kada uzmemo u obzir sve ove informacije, napokon možemo postaviti pitanje: Kakav će utjecaj ovo imati na krajnje korisnike?

Postoji nekoliko odgovora na ovo pitanje. Prvo, kao što smo mogli svjedočiti zadnjih nekoliko tjedana (i mjeseci), cijene goriva su rasle proporcionalno rastu cijene nafte. Ovo je nažalost bilo za očekivati, a s obzirom da je trenutna situacija jako neizvjesna, potencijal za volatilnost cijena nafte je velik. Da bi ublažile učinak ovih oscilacija te na kraju smanjile njihov utjecaj na krajnje korisnike, zemlje EU-a su predstavile veliki broj mjera, od gornjih granica na cijenu goriva, do smanjenja trošarina i poreza.

S obzirom da je embargo odobren, kakav će to utjecaj imati na daljnje kretanje cijena? Nažalost, ovo je također vrlo teško pitanje za odgovoriti, jer na njega također utječe puno različitih varijabli. Ako EU dovoljno brzo pronađe alternative za ruski uvoz nafte te ako trenutna situacija u Ukrajini dalje ne escalira (te samim time dovede do jačih sankcija), moguće je da će cijene nafte ostati na trenutnoj razini, ili se čak smanjiti. Međutim, ako dođe do eskalacije sukoba, u kombinaciji s nedostatkom alternativa koje će nadomjestiti ruski uvoz te s još jednim potencijalnim scenarijem u kojem se Kina ponovo počne otvarati i krene kupovati više ruske nafte (po naravno, velikim sniženjem). U tom slučaju se može očekivati slabija ponuda nafte Europskoj uniji te samim time, povećanje cijene goriva. Kako god se situacija odigrala, jedina stvarna mjera koju zemlje EU-a mogu provesti je kontinuirano praćenje cijena uz kombinaciju subvencija, smanjenja trošarina i poreza. Gornje granice na cijene goriva također mogu biti produžene, ali treba uzeti u obzir da je ovo jedna od najosjetljivih mjera zato što ima direktan utjecaj na poslovanje kompanija. Iako se ovo čini kao jedna od prvih načina borbe protiv divljanja cijena, smanjenje dostupnih profita kompanijama direktno smanjuje njihovu sposobnost za investiranje u nove projekte, povećanje proizvodnje te održavanje trenutnih postrojenja. Ako se ovo dovoljno dugo nastavi, kompanije jednostavno neće toliko efektivno moći održavati svoje poslovanje, što samo po sebi ima negativne posljedice na cijene goriva.

S obzirom na sve ove informacije, možemo postaviti novo pitanje: Koliko zemlje EU-a mogu kontrolirati cijene, utječući na bilo koji od ovih čimbenika? Da bi smo dali što bolji odgovor na ovo pitanje, pogledali smo koliko su se cijene Euro Super 95 promijenile od početka godine, kao i koliko su drugačije cijene ovog tipa goriva u različitih zemljama, s i bez poreza i trošarina.

Kao što možemo vidjeti iz grafa, u cijeloj regiji Hrvatska ima najviše cijene goriva, tj. 1,87 eura po litri. U usporedbi s Slovenijom i Rumunjskom, ovo predstavlja 20 posto odnosno 11 posto višu cijenu. Razlika je još veća ako usporedimo cijene s Mađarskom, u usporedbi sa kojom je cijena goriva u Hrvatskoj 48 posto viša. Međutim, u usporedbi s prosjekom EU-a, cijena je otprilike četiri posto niža. Čak i kad uspoređujemo sa zemljama izvan EU-a (Srbijom i BiH), cijene u Hrvatskoj su 18 odnosno 14 posto više. Ako su sve zemlje pod istim utjecajem rasta cijena nafte, onda jedini razlozi za više cijene mogu biti viši porezi i trošarine, marže distributera goriva, ali i više uvozne cijene goriva koje Hrvatska plaća.

Ako pogledamo cijenu Euro Super 95 goriva bez poreza, ona iznosi 1,03 eura po litri (nešto više od 7,6 kuna). U usporedbi s ostalim zemljama u regiji, cijena bez poreza je 21,5 posto viša u Hrvatskoj u usporedbi s Slovenijom, 3,4 posto viša u usporedbi s Rumunjskom te 40,7 posto viša u usporedbi sa Mađarskom. Međutim, naspram EU prosjeka, Hrvatska cijena bez poreza je 8,9 posto niža. No, ako usporedimo cijenu s i bez poreza, razlika je puno veća. Cijena Euro Super 95 u Hrvatskoj s porezom je 80,5 posto viša nego cijena bez poreza, dok je u Sloveniji 83,3 posto viša, u Rumunjskoj je 64,6 posto viša, u Mađarskoj je 68,9 posto viša, dok je na području EU-a cijena 82,7 posto viša. Ovo nam pokazuje da je cijena Euro Super 95 goriva s i bez poreza u Hrvatskoj viša u usporedbi sa regijom, ali niža u usporedbi s područjem EU-a.

Uzimajući sve ovo u obzir, koliko porezi, a koliko marže doprinose ukupnoj cijeni?

Kao što se može vidjeti iz grafa, na 45 posto poreza u ukupnoj cijeni Hrvatska nije toliko daleko od usporedivih zemalja. Slovenija također ima 45 posto poreza u ukupnoj cijeni, Rumunjska ima 39 posto, Mađarska 41 posto, dok je prosjek EU-a 44 posto. Ovo znači da od ukupne cijene od 1,87 eura po litri koja se u Hrvatskoj plaća za Euro Super 95, EUR 0,84 eura po litri odlazi državi. Nedavna vladina objava o sniženju trošarina i marža distributera (s EUR 0,11/l na EUR 0,086/l) znači da su trenutne cijene pod kontrolom. Vlada još ima mjesta za smanjenje ukupnih poreza i trošarina, nešto što su do sada učinili već nekoliko puta, smanjujući ovaj postotak s otprilike 55 posto u ukupnoj cijeni na početku 2022. godine, na otprilike 45 posto danas.

Jednu stvar koju treba uzeti u obzir iz grafa je činjenica da je dio ovih poreza fiksan, što znači bez obzira na cijenu nafte te goriva, njihov trošak ostaje isti. Ovo je važno za naglasiti zbog toga što je to imalo veći utjecaj na postotak poreza u ukupnoj potrošačkoj cijeni prije, kada je cijena nafte bila puno niža nego što je danas. Također je važno za napomenuti da je baš ovaj fiksni dio (tj. trošarinu) vlada ciljala s mjerama ublaženja utjecaja porasta cijena, a ne varijabilni dio poreza (tj. PDV).

Iz svega ovoga možemo zaključiti nekoliko stvari. Prvo, cijena Euro Super 95 goriva u Hrvatskoj je viša bez poreza, a glavni razlog tome je činjenica da Hrvatska nema dovoljno rafinerija za preradu nafte te mora uvoziti prerađenu naftu te njezine derivate izvana. Ovo automatski povećava cijenu goriva, s obzirom da i rafinerije uzimaju određene marže za svoje usluge. Ako uzmemo u obzir gore navedenu činjenicu o smanjenju broja rafinerija u svijetu, ovaj problem je još veći. Drugo, cijena goriva s porezima je također viša, s obzirom na postotak poreza koje država uzima, pogotovo kroz varijabilni dio, tj. PDV. Ako cijene nafte nastave rasti, dobit države će također nastaviti rasti zbog PDV-a.

Napokon, cijela situacija s cijenom nafte i u produženom smislu cijenom goriva je vrlo komplicirana te na nju utječe jako puno faktora. Zbog toga je vrlo teško točno predvidjeti kako će se situacija dalje razvijati te koje će biti posljedice. Usprkos svemu tome, treba uzeti u obzir da vlada može povući još nekoliko sličnih poteza kojima će ublažiti značajnije oscilacije u cijeni. S daljnim smanjenjem poreza (i fiksnih i varijabilnih) ili daljnim smanjenjem marži prodavatelja naftnih derivata. No treba također razmotriti činjenicu da ovi porezi pomažu vladi u balansiranju i upravljanju proračunom te bi znatno smanjenje ovog oblika prihoda također moglo imati negativan utjecaj na cijelu državu, pogotovo u dugom roku.