Zadnji takav slučaj dodjela je koncesije za plažu Zlatni rat na Bolu, zbog koje je došlo do građanskih prosvjeda i političkih trzavica koje su kulminirale poništenjem natječaja i smjenom splitsko-dalmatinskog župana Zlatka Ževrnje.

Prema pravilima, natječaj za koncesionara plaže raspisuje županija, a uvjet za to je da su riješeni svi imovinsko-pravni odnosi te određena i upisana granica pomorskog dobra.

Upravo ta odredba Zakona o koncesijama trn je u oku prosvjednicima, koji žele da lokalna zajednica sudjeluje u odluci o izboru koncesionara. Međutim, u praksi je samo manji dio plaža prošao javni natječaj i dobio koncesionara jer uvođenje neovisnih koncesionara u pravilu ne odgovara lokalnim moćnicima koji tako gube kontrolu nad unosnim poslovima.

Stoga je čest slučaj da lokalni političari koče uređivanje pomorskog dobra i zemljišnih knjiga kako bi zadržali nesređenu situaciju. Tako održavanje i uređivanje plaža mogu prepustiti komunalnim poduzećima, a oni se mogu baviti dodjelom kratkoročnih koncesija podobnim poduzetnicima za ugostiteljske objekte i ostale sadržaje na plažama.

Istovremeno, i lokalno stanovništvo protivi se davanju koncesija na javnim natječajima jer to često podrazumijeva uvođenje naplate ili ograničavanje pristupa plaži.

S druge strane, stručnjaci upozoravaju da takav sustav onemogućava razvoj modernog turizma i postizanje maksimalnih financijskih učinaka za lokalne proračune.  

Zbog svega navedenog u Hrvatskoj je u koncesiji manje od 10 posto uređenih plaža. O slaboj komercijalnoj iskoristivosti plaža svjedoče i dostupni financijski podaci. Iako prihodi od koncesija na pomorskom dobru čine značajan dio županijskih proračuna, veći dio se odnosi na koncesije dodijeljene lukama nautičkog turizma (marine i sidrišta) i brodogradilištima, a znatno manji dio prihoda dolazi od plaža.

Tako je, primjerice, Šibensko-kninska županija od koncesija na pomorskom dobru u razdoblju od 2013. od 2015. u prosjeku godišnje naplaćivala 6,8 milijuna kuna, što čini 5,69 posto ukupnih proračunskih prihoda. Međutim, od koncesija na plaže ubirala je tek 178 tisuća, što i nije čudno ako uzmemo u obzir da je od 109 plaža tek deset u rukama koncesionara.

Pritom treba naglasiti da se prihod od koncesija na plaže dijeli na tri dijela pa trećina ide u korist županije, trećina pripada državnom proračunu, a trećina gradu ili općini.  

Najveće prihode od plaža ostvaruje Istarska županija u kojoj je pod koncesijom 35 plaža kojima upravlja 19 koncesionara. Većina plaža u koncesiji je velikih hotelskih kuća, Istraturista, Valamar Riviere i Maistre koje su na upravljanje dobile plaže povezane s njihovim hotelskim kompleksima.

Lani je ta županija ukupno zaradila 4,7 milijuna kuna, a najviše, 1,1 milijun kuna, platila je Maistra koja u koncesiji ima devet plaža na području Rovinja. Za razliku od Šibensko-kninske županije, u Istri prohodi od koncesija na plaže čine značajan dio ukupnih prihoda od koncesija na pomorskom dobru koji iznose oko 15 milijuna kuna.

Solidne prihode od plaža ostvaruje i Dubrovačko-neretvanska županija. Za 12 plaža u koncesiji, koju uglavnom plaćaju hoteli, uprihodi oko dva milijuna kuna.