U švicarskim planinama ovih dana, već po tradiciji u drugom dijelu siječnja, okupila se svjetska politička i poslovna elita pomiješana sa znanstvenicima, prominentnim aktivistima i predstavnicima nevladinih organizacija. Godišnje okupljanje Svjetskog ekonomskog foruma (WEF, World Economic Forum), poznatije po neformalnijem nazivu sastanak u Davosu ili samo Davos, opet je obilovalo sastancima, raspravama, prezentacijama, okruglim stolovima, a globalni mediji spremno su prenosili poruke koje su stizale iz snijegom okovanog gradića u švicarskim Alpama.

No čak i uz svu pompu ove godine osjetio se nedostatak upečatljivih poruka. Unatoč tome što je sudjelovanje najavilo pedesetak šefova država, nešto glasnije odjeknuo je jedino dolazak američkog predsjednika Donalda Trumpa, a i to je bilo puno tiše u odnosu na njegovo prvo gostovanje prije dvije godine. S druge strane, nešto jaču pažnju izazvala je još samo mlada švedska aktivistica Greta Thunberg, što je očekivano s obzirom na ključnu temu konferencije - zaštitu okoliša i klimatske promjene. Trumpov govor bio je busanje u prsa na koje je javnost već navikla od američkog predsjednika, dok je Thunberg također samo ponovila svoj poziv na jači angažman u borbi s klimatskim promjenama, a koji je jače odjeknuo jesenas na klimatskoj konferenciji Ujedinjenih naroda u New Yorku.

Izostanak zvučnih poruka iz Davosa ipak ne treba pomiješati s mogućim padom utjecaja poznatog skupa. Brojni pokušaji kopiranja konferencije na raznim drugim lokacijama, a i pretvorba samog imena grada u brend, i svojevrsnu generičku imenicu (pa među poslovnim konferencijama postoje 'Davos u pustinji', 'Istočni Davos', 'Azijski Davos', 'Turistički Davos', 'Razvojni Davos' i mnogi drugi), govore dovoljno o značenju koje događaj ima u svjetskoj politici i biznisu. Ipak, uz pompu i svjetla pozornice koji biznismenima i političarima daju priliku za medijsku i drugu pažnju interesantno je baciti pogled iza pozornice na organizaciju koja je stvorila događaj prema kojem se svakog siječnja okreću oči svjetske javnosti.

Svjetski ekonomski forum neprofitna je organizacija sa sjedištem u gradiću na obrubu Ženeve. S prvotnim imenom Europski forum menadžmenta, osnovao ga je 1971. tada 32-godišnji inženjer i ekonomist Klaus Schwab, oko kojeg se sama organizacija uvelike vrti i danas. Schwab je od početka poticao ideju korporativne politike koja vodi brigu o interesima sviju povezanih s biznisom, a ne isključivo o kratkoročnim ciljevima vlasnika korporacija za brzom zaradom, i taj se duh osjeća i danas, kad Schwab tvrdi da je smisao foruma poboljšanje kvalitete života u svijetu spajanjem i jačanjem suradnje između biznisa i ostalih društvenih sektora.

Sadašnje ime Svjetski ekonomski forum dobio je 1987. godine, a u međuvremenu je izrastao u prvorazredni godišnji skup najmoćnijih i najutjecajnijih. Među tri tisuće delegata koji obično prisustvuju konferenciji nalaze se šefovi država i poznati političari, glavni direktori kompanija, bankari, nerijetko i filmske i druge zvijezde povezane s pojedinim inicijativama, kao i prominentni znanstvenici te predstavnici raznih udruga i organizacija koje zagovaraju razne ideje, programe i projekte.

Sudjelovanje na konferenciji moguće je isključivo uz pozivnicu, s time da postoji vrlo stroga podjela na razne kategorije i pažljivo se vodi računa o tome tko ima pristup kojem događaju. Za znanstvenike ili predstavnike nevladinih organizacija kotizacija i smještaj su besplatni, no korporativnim sudionicima ulaznica nije jeftina. Pravo na dolazak ostvaruje se temeljem nekoliko razina članstva u samoj organizaciji. Iznosi 'članarina' u WEF-u variraju i kreću se od 25 tisuća (što nije dovoljno za samo sudjelovanje na sastanku u Davosu, već se ono treba nadoplatiti) pa sve do 600 tisuća švicarskih franaka godišnje. Takozvani 'strateški partneri' koji plaćaju najvišu cijenu za svoj novac dobiju do pet propusnica za Davos i izgledniju priliku za sudjelovanje na panelima.

Spomenuti impresivni iznosi rezultirali su i sasvim solidnom financijskom slikom WEF-a. Prvi sastanak iz 1971. godine, na kojem je bilo 450 delegata, piše ovih dana britanski tjednik The Economist, Schwabu je donio zaradu od oko 25 tisuća franaka. Taj novac smjestio je u zakladu, a godišnji prihodi što ih ostvaruje Forum, koji su u posljednjih 25 godina porasli s pedesetak na čak 345 milijuna franaka, i dalje se dijele na operativne troškove za osamstotinjak zaposlenih i na dio koji ide u zakladu.

U ranijim godinama WEF je držao polovicu vlasništva u kompaniji koja je organizirala sam događaj, no taj je udio kasnije prodan. Od 1995. organizacija je povjerena poznatoj marketinškoj grupi Publicis, a tvrdi se da je ugovor, čija sadašnja inačica istječe 2022., vrlo unosan i jedan od najboljih poslova za Publicis. Zbog iznimno visokog profila gostiju koji dolaze na skup i s time povezanim osiguranjem dio troškova podmiruje i sama švicarska država. Činjenica da će se na skupu u četiri dana pojaviti pedesetak šefova država – ove godine ondje je bio i hrvatski premijer Andrej Plenković – stotinjak milijardera i još više drugih biznismena opravdava visoke troškove osiguranja za koje se procjenjuje da se kreću oko osam milijuna franaka.

Zbog takve publike Davos već dugo ima elitističku reputaciju. Prosvjedi kojima se želi ukazati na licemjerje vrha politike i biznisa redovna su pojava (mada švicarska policija dobro obavlja posao 'zaklanjanja' tih prosvjeda od pogleda sudionika konferencije) i svakog siječnja ne nedostaje kritike uzvanicima i organizatorima da zapravo ne rade ništa nego održavaju podjelu na grupu utjecajnih koji donose sve odluke bez obzira na posljedice koje one ostavljaju na prosječan svijet.

Među kritičarima se može naći i bivših suradnika ili zaposlenika WEF-a, od kojih neki tvrde da je filantropska misija samo maska Schwabove želje da se druži s bogatima i utjecajnima. Bile te kritike osnovane ili ne, Schwab je svakako središnja osoba oko koje se vrti WEF i već se neko vrijeme postavlja pitanje što će biti sa sastankom u Davosu kada sada 81-godišnji osnivač više ne bude imao energije za vođenje organizacije. Dosadašnji pokušaji pronalaska nekog nasljednika nisu urodili plodom i iako se kao moguća osoba koja bi mogla zauzeti njegovu poziciju spominje njegov sin Olivier, danas šef operativnog poslovanja Foruma, čvršće odluke zasad nema.

U konačnici, sastanak u Davosu se možda ne može proglasiti klasičnim lobiranjem, no Schwab je uspio stvoriti jedinstvenu priliku za stvaranje veza i poznanstava. U nekoliko dana na jednom mjestu pojedinci mogu ostvariti kontakte s ljudima raznih i sličnih interesa. I, što je najvažnije, najčešće se radi o ljudima dovoljno visoko u hijerarhiji da su zaduženi za donošenje odluka unutar svojih organizacija i institucija. Ostvarivanje takvih kontakata nekim normalnim putem moglo bi trajati tjednima ili mjesecima, a dolazak u Davos omogućuje to u puno kraćem roku.

Stoga bi možda bilo olako odbaciti Davos tek kao još jednu pozornicu na koju se političari i biznismeni dolaze pretvarati da ih brinu brige prosječnih građana. Čak i ako ih većina dolazi isključivo iz vlastitih interesa, opet se ne smije umanjiti značenje ostvarenih kontakata, a ponekad i ideja i inicijativa koje se spuste sa snježnih padina. Elitistički skup? Bez sumnje. No da ne postoji Davos ili, u njegovom nedostatku, neki drugi takav prestižni događaj, pojedine teme važne za rast kvalitete života u cijelom svijetu još bi se teže probijale u fokus javnosti.