Prvomajski prosvjedi koji su ovog tjedna organizirani u Francuskoj bili su tek blijeda sjena onih čija se pedeseta godišnjica navršava upravo ovih dana. Revolucionarna 1968. koja je obilježila europsku povijest tada je na ulice Pariza i Francuske na nekoliko tjedana izvukla desetine tisuća studenata i milijune radnika u najvećim poslijeratnim prosvjedima obilježenim nasiljem i sukobima s državnim aparatom. Situacija je bila toliko zabrinjavajuća da je i sam ondašnji predsjednik Charles de Gaulle nakratko napustio državu u strahu za sigurnost.

Nezadovoljstvo tradicionalnim institucijama, potrošačkim društvom, kapitalizmom izazvalo je prosvjede koji su prestali parlamentarnim izborima krajem lipnja, no oni nisu donijeli nikakvu promjenu na političkoj karti, zbog čega su pariški prosvjedi 1968. prozvani društvenom, a ne političkom revolucijom. Pedeset godina kasnije, nakon prve godine mandata predsjednika Emmanuela Macrona, situacija je suprotna.

Sedmog svibnja prošle godine Emmanuel Macron je u drugom krugu izbora dvotrećinskom većinom pobijedio Marine Le Pen, čime je zaključena višemjesečna kampanja koja je donijela poraz niza kandidata etabliranih političkih stranaka. Nekoliko tjedana nakon toga Macronova stranka Naprijed! (En Marche!) izborila je i parlamentarnu većinu, čime se novom predsjedniku otvorio put prema najavljivanim reformama.

Macronova pobjeda može se pripisati nekolicini faktora, a vjerojatno je najjači ipak bila činjenica da se radilo o relativno novom igraču na političkoj sceni, mada je imao solidno političko iskustvo, koji je došao kao priželjkivano osvježenje nakon desetljeća vlasti ustaljenih političkih snaga i stranaka. Dio nezadovoljstva etabliranim političkim stranama pretočio se u podršku konzervativnim i desnim opcijama, na čemu je svoj politički uspjeh gradila Marine Le Pen, a konačni rezultat lanjskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Francuskoj bio je kumulativni poraz socijalista i republikanaca koji su krojili francusku politiku još od kraja pedesetih godina.

Za prvu godinu Macronove politike može se ukratko reći da je bila u skladu s očekivanjima. Francuski predsjednik je tijekom kampanje obećavao reforme, prvenstveno u radnom zakonodavstvu i na tržištu rada, koje bi trebale srezati tradicionalnu francusku državu blagostanja i usmjeriti je prema nešto liberalnijem kapitalizmu. Prema pisanjima medija, Macron sebe vidi kao 'revolucionara, a sindikate kao revanšiste koji se drže vizije prošlosti za koju se tvrdi da koči državu'.

Prve velike promjene došle su u rujnu prošle godine, kad je Macron potpisao izmjene radnog zakonodavstva. Njima su se ograničili iznosi otpremnina za viškove radnika te se istovremeno kompanijama dalo više slobode u zapošljavanju i otpuštanju radnika, kao i u dogovaranju uvjeta zapošljavanja. Početkom listopada Macron je ukinuo francuski 'bogataški porez' te ga zamijenio porezom na nekretnine, za što se predviđa da će smanjiti proračunske prihode za više od tri milijarde eura.

Taj potez ojačao je kritike da je Macron samo 'predsjednik za bogataše', koje leže na činjenici da je nekoliko godina radio kao investicijski bankar. Spomenuti porez se razrezivao osobama čija je vrijednost imovine prelazila 1,3 milijuna eura, zbog čega je Francuska bila poznata kao država iz koje bježe bogataši, dok će se porez odsada razrezivati samo na temelju vlasništva nad nekretninama. Nezadovoljstvo Macronom ojačano je činjenicom da je porezno rasterećenje bogataša došlo nakon što je francuska vlada srezala iznos subvencija za stanovanje koje se odobravaju milijunima siromašnijih francuskih građana. U korist mu ne ide ni odluka o jačem oporezivanju umirovljenika.

Spomenuti potezi koji su usmjereni smanjenju uloge države na tržištu i u ekonomiji nisu, očekivano, naišli na široko odobravanje, posebno među sindikatima, a s njima povezane reforme - kojima je srezan dio prava radnika u željeznici - dovele su i do višetjednog štrajka željezničara za koji je najavljeno da će trajati sve do kraja lipnja. Macronovi pristaše spomenute reforme pak vide kao transformaciju koja bi gospodarstvu trebala donijeti nove poslove kako bi se poreznim prihodima i dalje mogla financirati socijalna država.

Prije nekoliko tjedana Macronova stranka je promjenom regulative postrožila i otežala prava i mogućnosti imigranata, što vodi otežavanju položaja useljenika i izbjeglica. Usprkos nizu nepopularnih poteza, Macron se, ako se sudi po reakcijama i ispitivanjima javnog mišljenja, sasvim dobro drži, barem kad je u pitanju unutarnja politika.

Macronovi savjetnici inzistiraju i na tome da njegova vlast nije donijela samo odluke koje pogoduju bogatima, već da ona mnogo čini i za druge slojeve stanovništva. Povišena su osnovna socijalna davanja za siromašne, za osobe s invaliditetom i za starije. Smanjeni su doprinosi za one s najnižim plaćama, a Macron planira i povećati broj učitelja u siromašnijim regijama te investirati 15 milijardi eura u iduće tri godine u dodatno osposobljavanje i prekvalifikaciju nezaposlenih.

Ankete pokazuju da većina francuskih građana drži da Macron ispunjava obećanja koja je dao tijekom izborne kampanje, ali i da dobar dio njih misli da su promjene koje uvodi francuski predsjednik nepravedne. No izostanak jače opozicije sugerira i da građani drže da su reforme, koliko god ih se percipiralo nepravednima, možda potrebne da bi dinamizirale francusku ekonomiju. Ankete o popularnosti pokazuju da Macron, godinu dana nakon početka mandata, u usporedbi s posljednja tri francuska predsjednika – Jacquesom Chiracom, Nicolasom Sarkozyjem i Françoisom Hollandeom – bilježi najveće povjerenje građana, iako je ono, očekivano, bitno manje nego u trenutku kad je izabran.

Ranije spomenuta Macronova politička revolucija stoga dolazi s ukidanjem tradicije političkog ideologizma koji je desetljećima diktirao francuski politički život kroz dvije dominantne političke struje. Macronu se iz komentatorskih krugova zamjera nedostatak ideologije, no njegovi suradnici tvrde da mu ne nedostaje ideologije, nego je u predsjednički mandat krenuo s realnih pozicija i problema koji muče Francusku.

Dok je Macronov rezultat u unutarnjoj politici poprilično jasan, u vanjskoj politici četrdesetgodišnji francuski predsjednik još uvijek traži svoje mjesto. Na prvi pogled je dobrodošla zvijezda međunarodnih odnosa. U britanskom Financial Timesu komentiraju da 'u trenutku u kojem Angela Merkel djeluje umorno, Theresa May prezasićeno, a Donald Trump mahnito, francuski predsjednik isijava energijom, karizmom i inteligencijom'.

Macronova Francuska je nedavno dala snažnu podršku Velikoj Britaniji prilikom zaoštravanja odnosa s Rusijom izazvanog trovanjem bivšeg špijuna Sergeja Skripala i njegove kćeri. Francuska je također sudjelovala u intervenciji američkih i britanskih vojnih snaga u Siriji u napadu na tvornicu kemijskog oružja, a službeni posjeti SAD-u i Australiji učvrstili su mu popularnost.

No Macronova proklamirana podrška Europskoj uniji i jačanju suradnje unutar nje nailazi na tradicionalnu birokratsku sporost u Bruxellesu. Sve je dodatno zakočeno pregovorima s Velikom Britanijom o uvjetima njenog izlaska iz članstva, višemjesečnim pregovorima o konačnom formiranju vladajuće koalicije u Njemačkoj te jačanjem separatizma i nacionalizma u pojedinim istočnoeuropskim članicama Unije.

U svemu tome Emmanuelu Macronu nužno nedostaju bliski saveznici i jači znakovi suradnje upravo od dugogodišnjih francuskih prijatelja, zbog čega se čini da u svojim stavovima i politici stoji usamljen. Stječe se dojam da je Emmanuel Macron odličan političar i vođa u pogrešnom trenutku – trenutku u kojem u svijetu jačaju izolacionizam i nacionalizam - te kao političar novije generacije pokušava probiti se politikama jačanja suradnje.

Čak i u francuskoj unutrašnjoj politici Macron zagovara jaču ekonomsku liberalizaciju u trenutku u kojem se ekonomski liberalizam proglašava krivim za sve probleme svjetske ekonomije.

Pedeseta godišnjica revolucionarne 1968. tako možda donosi korjenite promjene u francuskom političkom životu, ali one djeluju neobično anakrono u odnosu na ostatak svjetske politike. Macronu se mora priznati da je, barem zasada, uspio zaustaviti pad francuske uloge u svijetu. Francuska se pod njegovim vodstvom iz države koju se uzima u obzir zbog njene prošlosti mijenja u državu koju se uzima u obzir zbog njene budućnosti.