Prije nešto više od godinu dana Francuska je na izborima dobila novog predsjednika. Mlada zvijezda politike Emmanuel Macron u drugom krugu izbora porazio je desničarsku kandidatkinju Marine Le Pen osvojivši povjerenje dvije trećine birača. Kao kandidat koji nije došao ni iz jedne od dotad dominantnih političkih stranaka u Francuskoj te kao proeuropski oponent sve popularnijim desnim opcijama, na Macrona se gledalo kao na dugo željeno osvježenje i zbog toga je uživao znatnu podršku kako francuskih građana tako i međunarodne visoke politike. No nešto malo više od godinu dana od početka mandata mlada zvijezda francuske politike više je nalik na zvijezdu padalicu.

Prema posljednjim objavljenim podacima, udio francuskih građana koji odobravaju politiku Emmanuela Macrona kreće se između 20 i 30 posto. Pojedine ankete pokazuju da mu je podrška pala i ispod razine od 20 posto, što je lošiji rezultat čak i od prethodnika Françoisea Hollandea u sličnom razdoblju njegova mandata. Hollande je svoj mandat završio kao najnepopularniji francuski predsjednik u povijesti Pete Republike i krajem mandata podršku mu je davalo manje od 10 posto građana. Nicolas Sarkozy, francuski predsjednik prije Hollandea, nešto više od godinu dana nakon početka mandata imao je podršku između 40 i 45 posto građana, ali njegove brojke s početka mandata bile su i nešto bolje od Macronovih.

Emmanuel Macron, najmlađi francuski predsjednik, obećavao je glasačima da će riješiti njihove ekonomske probleme rezanjem poreza, poboljšavanjem mogućnosti za prekvalifikaciju, reformom radnog zakonodavstva i hvatanjem ukoštac s problemima u velikim državnim gubitašima. Dobar dio tih svojih planova već je i proveo, ali oni nisu naišli na previše razumijevanja u javnosti. Uz to, u posljednje vrijeme njegovo je djelovanje obilježio niz problema, poraza i gafova.

Za početak, rezultati njegovih reformi još se ne vide. Gospodarski rast Francuske je u drugom tromjesečju usporio na ispod dva posto, što je najniža razina u posljednjih godinu dana. Stopa nezaposlenosti se, prema posljednjim dostupnim podacima Eurostata, i dalje tvrdoglavo drži iznad devet posto.

Početkom rujna vlada Macronova premijera Édouardea Philippea izgubila je dva vrlo popularna ministra. Ostavku je podnio ministar ekologije Nicolas Hulot, razočaran manjkom Macronova zalaganja po pitanju ekologije, a vladu je napustila i ministrica sporta Laura Flessel. Na međunarodnom planu Macronova želja za jačom integracijom u Europskoj uniji ne nailazi na podršku, a čak niti njegov naizgled dobar odnos s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom nije donio nikakvo olakšanje u zategnutim prekoatlantskim odnosima.

Macron tvrdi da je barem dio podrške izgubio jer je početkom mandata brzo krenuo u provedbu nekih od najtežih reformi i uvjeren je da će se pozitivni pomaci vidjeti do kraja njegova mandata. No mnogi Francuzi u njemu i dalje vide bivšeg investicijskog bankara, elitista koji je daleko od svakodnevnih problema građana. U tome mu ne pomaže niz izjava koje ga udaljavaju od dobrog dijela birača. Tijekom nedavnog posjeta Danskoj pohvalio je tamošnju spremnost na reforme, koja nije poput 'svojeglavih Gala koji se opiru promjenama'. Iako je izjavom zadobio simpatije svojih domaćina, ona je vrlo negativno odjeknula u Francuskoj.

A to je bila samo jedna od izjava kojima je izazvao nezadovoljstvo francuskih građana. Lani je u Ateni izjavio da neće dozvoliti da 'lijeni' Francuzi zaustave njegove reforme. Ove se godine požalio zbog 'suludih iznosa' koji se troše na socijalna davanja, a ljetos se saznalo da je odbio otpustiti zaštitara koji je snimljen kako tuče prosvjednike.

Nije stoga čudno da ankete pokazuju kako francuski građani imaju osjećaj da Macron svojim politikama pogoduje bogatima. Dio nedavnih izjava pokazuje da je Macron svjestan problema koje je proizveo, no trebat će mu dosta truda da promijeni stav francuske javnosti koja na njega sve manje gleda kao na nekoga tko je poremetio politički establišment i sve više kao na još jednog u nizu klasičnih političara koji žive u nekoj drugoj stvarnosti u odnosu na prosječne građane.

Macronu na domaćem planu slijedi još jedna teška zadaća, vjerojatno i najteža reforma koju će morati provesti, a to je modernizacija mirovinskog sustava. Ovih dana najavio je i novi plan borbe sa siromaštvom, za koji kaže da je proizašao iz saznanja kako sustav funkcionira na štetu siromašnih.

U međunarodnoj politici idući veliki test za francuskog predsjednika bit će izbori za Europski parlament sljedeće godine. Kao političar koji se nalazi na suprotnoj strani od desničarskih populističkih pokreta, on se uzda u povjerenje birača da jača Europska unija nije isprazna utopija. No pitanje je koliko su oni spremni prihvatiti njegove ideje o daljnjoj harmonizaciji poreznih sustava, jedinstvenom ministarstvu financija eurozone i jedinstvenoj vanjskoj politici EU-a koja raspolaže i svojom vojskom.

Macron je dobro iskoristio val podrške koji je imao početkom mandata za bolne reforme za koje se smatra da su bile potrebne Francuskoj kako bi se revitalizirao njen gospodarski rast. Očekivano, podrška mu je zbog toga pala, a taj je negativni trend pojačan u posljednje vrijeme zbog spomenutog niza neuspjeha i propusta, kako u Francuskoj tako i na svjetskoj političkoj pozornici.

Ne pokažu li se njegove reforme uspješnima, Macron koji je došao kao dugo željeno osvježenje francuskoj politici skrenut će Francusku u suprotnom smjeru od onog koji proklamira ime njegove stranke: La République En Marche! (Republika, naprijed!). A izazove li to ponovni rast povjerenja tamošnjim desnim opcijama, Europskoj uniji i francuskim biračima koji su Macronu lani poklonili povjerenje neće preostati mnogo osim da zaključe – merde.