Svoj prvi milijun Sertić je zaradio radeći u kalifornijskoj Silicijskoj dolini. U gradu Fremontu sredinom '90ih osnovao je tvrtku Applied Ceramics za proizvodnju keramičkih komponenti koje se koriste u strojevima za izradu mikročipova. Isti pogon otvorio je 2008. u Sisku i to u zgradi instituta bivše Željezare.

Tri godine nakon toga pokrenuo je međunarodnu kulinarsku akademiju Kul In, a 2014. i Pisak, prvi poduzetnički inkubator u Hrvatskoj nastao na privatnu inicijativu. Sertić tu nije stao već je 2018. krenuo i s proizvodnjom solarnih modula u tvrtki Sunceco.

Sve Sertićeve tvrtke nalaze se u istoj zgradi na rubu golemog kompleksa Željezare Sisak koji je većinom napušten. S njim smo razgovarali u prostorijama kulinarske akademije.

On sam ničim ne odaje kako je riječ o uspješnom biznismenu i čovjeku koji ukupno zapošljava, što u Americi što u Hrvatskoj, više od 300 ljudi. Kombinacija isprane majice s crnim prslukom za koji je zataknuta kemijska olovka čini se idealna za nekog iskusnog kućnog majstora kojeg malo što može iznenaditi.

U razgovoru 64-godišnji Sertić ne brza. Gotovo da važe svaku riječ. Ponekad mu izleti neki američki izraz. Ali tu ozbiljnost često razbija sa šalom i srčanim smijehom.

Je li točno da zazirete od titula? Ne volite da vas se zove predsjednikom Uprave ili chief executive officer na engleskom?

To je točno. Postoji ogromna inflaciju titula. U Americi svaki službenik banke je vicepresident od te banke. Titule u stvari ništa ne govore. Bolje da se kaže čim se baviš i što radiš. Ja se oduvijek bavim prodajom tako da sam salesman ili prodavač.

Imate tvornice u SAD i Hrvatskoj, i često ste na putu. Koliko sad ostajete u Sisku?

Došao sam pod kraj svibnja, a ostajem do kraja kolovoza. Obično sam u Sisku samo mjesec dana, a u Americi tri mjeseca. Sad se to sve malo poremetilo jer ovdje ima puno posla. Još saniramo štete od potresa, radimo na novim projektima i instaliramo nove mašine. Uz to mi unuk Niko sljedeći tjedan slavi prvi rođendan.

Vaša djeca žive u Hrvatskoj?

Da, sve troje. Dvoje je u Sisku, a jedno u Zagrebu. Maja radi u Kul In-u, Luka se bavi organizacijom festivala i evenata. Njega će te naći širom Hrvatske po koncertima. Dora živi u Zagrebu i radi u Infobipu te im pomaže na sjevernoameričkom i kanadskom tržištu.

Planirate li se vi za stalno vratiti u Sisak?

Ja sam se odavno vratio u Sisak samo što to moji još nisu shvatili (smijeh).

Kako je uopće došlo to toga da ste otišli u Ameriku? Jeste li kao mnogi išli trbuhom za kruhom?

To mi nije bio glavni motiv. Moj otac je predavao u srednjoj tehničkoj školi, a mama je radila kao pravnica u Termoelektrani Sisak, a zatim u SIZ stanovanju. Ja sam nakon sisačke gimnazije završio Fakultet za vanjsku trgovinu u Zagrebu, to je današnji Ekonomski fakultet. Kad sam diplomirao s jednim kolegom iz Siska 1981. otišao sam autostopirati po Americi. Plan nam je bio proći rutu od New Yoka do Los Angelesa. Uz to smo obišli i Južnu Ameriku. Na putu smo bili šest mjeseci. Kad smo se vratili u tadašnju Jugoslaviju sve nam je izgledalo kontrolirano. Čitav život nam se činio već predodređen i definiran. To se nije sviđalo ni meni niti kolegi. Ja sam se vratio u Kaliforniju, a on u Peru. Danas i on živi u Sisku, kao i ja.

Koje vam je bilo prvo zaposlenje u SAD-u?

Radio sam u prodaji. Prodavao sam prvo sustave za čišćenje bazena, a zatim životne police osiguranja. U tome nisam bio jako uspješan jer nisam dobro znao engleski. Teško je nekom prodati osiguranje s lošim engleskim (smijeh). Zatim sam prodavao rabljenje mikročipove. Pokazalo se to izvrsnim mjestom jer se moglo dosta naučiti o samim čipovima, vrstama i upotrebi. To vam je sredina '80-ih kada je poluvodička industrija bila još u kamenom dobu.

Kako ste od trgovca s lošim engleskim postali vlasnik tvrtke u Silicijskoj dolini?

Našao sam posao u firmi koju su vodili jedan Zagrepčanin i Daruvarčanin. Bavili su se proizvodnjom komponenti od kvarcnog stakla za poluvodičku industriju i to jako uspješno. Dok sam tamo radio non-stop su stizali upiti kako bi bilo super da to što radimo od kvarca napravimo od dugih materijala. Od silicija, keramike, safira, dijamanta i drugih čudnih i ludih materijala za koje sam samo čuo iz gimnazijskih predavanja iz kemije. Tu mi se otvorio cijeli novi svijet. U Silicijskoj dolini sam 1994. otvorio Applied Ceramics. I tad smo rekli kako ćemo proizvoditi komponente i od drveta ako treba, samo nam je bitno da to što želite naručite od nas.

Što je bila prekretnica da ste postali uspješni? Vaši današnji klijenti su najveći svjetski proizvođači čipova poput Intela, Samsunga, Philipsa i tajvanskog TSMC-a.

Prekretnica je bila drastična promjena u tehnologiji proizvodnje čipova. Iz masovnog procesiranja prešlo se na procesiranje wafera (silicijska pločica) jednog po jednog, ali daleko brže. To je promijenilo oblik mašina, materijale i preciznost proizvodnje. Otvorio se čitav jedan novi mikrosvijet. Mi smo imali sreće da smo se našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. Svim tvrtkama u Silicijskoj dolini mogli smo ponuditi dijelove od egzotičnih materijala. Tako da su svi dolazili k nama. Svaki novi upit je meni bio putokaz u kojem smjeru industrija ide. Tehnologija se i dalje munjevito razvija. To vam je kao da ste na jednom ludo brzom vlaku koji nikad ne staje. U njega je jako teško uskočiti, ali i teško iskočiti, a da ne slomite vrat.

Jeste li se zasitili tog vratolomnog putovanja? Ipak ste u tom poslu već gotovo 30 godina.

Zar vam izgledam zasićeno? (smijeh) Kada imate posao koji bi radili i badave, sve vam je interesantno. U situaciji ste da vas zovu ljudi za koje nikad niste čuli s potrebama za koje nikad niste čuli. I dok rješavate njihov problem odjednom shvatite da se rodila nova tehnologija u proizvodnji mikročipova.

Koje sve industrije koriste vaše egzotične komponente?

Uz proizvođače čipova izrađujemo po mjeri komponente za solarne ćelije, gorive ćelije, naftnu industriju i nuklearnu industriju. Riječ je o malim serijama od svega nekoliko komada pa do par stotina komada.

Kako je podijeljen posao između američkog pogona i tvornice u Sisku?

Rade iste stvari. To je takozvani copy exact princip. Smisao je da ne možete biti ozbiljan svjetski proizvođač ako nemate geografski dislociranu proizvodnju. U slučaju da Kaliforniju pogodi potres tad bi tvornica u Sisku preuzela američke narudžbe.

Desilo se da potres nije zatresao Fremont već Sisak. Jeste li imali dosta štete?

Trebalo nam je par mjeseci da se vratimo punoj proizvodnji. Zaustavili smo rad pogona zbog nedostatka energenata i štete na zgradama tvrtke i kućama zaposlenika. Ukupna šteta je iznosila oko 25 milijuna kuna. Još uvijek saniramo oštećenja. Najveći izazov je bio povratiti osjećaj sigurnosti i samopouzdanja kod zaposlenika.

Znači glavni motiv otvaranja pogona u Sisku bila je ta nužnost dislociranjem proizvodnje?

Rekao bi ta je to bio jedan osnovnih motiva. Ranih 2000-ih porastao je pritisak da otvorimo overseas production. Tad se činilo logičnim da to bude u Tajvanu, Južnoj Koreji ili Kini. Dok smo razmišljali o tome ja sam svako ljeto dolazio u Hrvatsku s djecom. I tad bi čuo pitanje što oni tebi nude u Tajvanu, a da mi nemamo u Hrvatskoj? I tako se za vrijeme jednog leta avionom javio sebični Darko Sertić koji je pomislio kako bi bilo najbolje to napraviti u Hrvatskoj jer bi bio na maminoj kuhinji (smijeh). Kad otvorite pogon u drugoj zemlji vi tad sebe osudite da tamo morate dolaziti. A gdje bi to bilo bolje nego u Sisku koji uz to ima veliku industrijsku tradiciju i pogodne objekte.

Tko vam sad bolje radi? Tvornica u Americi ili sisački pogon?

Imaju podjednako puno posla. Baš su navalili na nas (smijeh). Trenutno se u svijetu gradi više novih tvornica čipova. Sve one trebaju naše proizvode. Uz to su neki konkurenti prestali s proizvodnjom zbog pandemije, dok mi nismo što nam je donijelo dodatne poslove. Rekao bi da nam se posao skoro udvostručio u odnosu na prije godinu i pol.

Koliki su godišnji prihodi Applied Ceramicsa?

Kreću se oko 30 milijuna dolara ili 190 milijuna kuna. Od toga 50 milijuna otpada na tvornicu u Sisku.

Planirate izgraditi tvornicu baterijskih uložaka za električne automobile. Projekt je vrijedan 220 milijuna eura. Kako će te to financirati?

Europska unija nudi sufinanciranje proizvodnje baterijskih uložaka tvrtkama koje imaju know-how, prostor i mogućnost da to naprave. Mi imamo jako puno prostora. Tvornica će se prostirati na 35.000 m². Imamo know-how u Suncecu. I najvažnije imamo mlade ljude koji žele sudjelovati u takvoj vrsti proizvodnje.

Sigurni ste da ćete uspjeti povući novce iz EU fondova?

Vidjet ćemo hoće li to proći. Znamo da je Hrvatska u novom financijskom okviru za sljedećih deset godina osigurala 24,5 milijarde eura. Pitanje je hoćemo li taj novac potrošiti na krpanje različitih rupa ili ćemo otvarati nove proizvodnje gdje ćemo zaposliti mlade ljude s visokim plaćama.

Kako se vaša investicija uklapa u nastojanja Mate Rimca da pokrene proizvodnju baterija za električne automobile?

Fino se uklapa u tu priču. Rimac je dobio fondu za istraživanje i razvoj u proizvodnji baterija. Istraživanje i razvoj su jedno, a proizvodnja je drugo.

Znači s Rimcem ćete ući u suradnju?

Voljeli bi to. Vidjet ćemo...

S Rimcem se znate od prije?

Da, upoznali smo se kada je dolazio u Fremont.

Kako vidite njegov uspjeh?

Mislim da je jako lijepo i hrabro to što radi. To je mogućnost da Hrvatska dobije u poduzetništvu jednog Luku Modrića ili hrvatskog Elona Muska.

Rimac je najavio kako će do 2024. u Zagrebu uspostaviti mrežu robotaksija. Neki su ga zbog toga napali da priča bajke. Vjerujete li vi da je to moguće?

Odlično je da postoji šušur oko poduzetništva, a ne da se stalno priča o problemima. Nama općenito treba više optimizma.

Jeste li se vi susretali u Hrvatskoj s negativnim stavom jer ste biznismen? Neutemeljenim ogovaranjem tipa lako njemu on je dobio novce od tate ili on je uspio zbog veza s politikom.

Nisam to doživio. Imam sreću jer sam u svom gradi i ljudi gledaju blagonaklono na sve što mi radimo. To je i velika odgovornost da sve mora biti savršeno. Istina je da u poduzetništvu znaju zalutati svakakvi ljudi. Bilo je nepotizma i namještanja. Mislim da je svemu krivo previše državnog novca. Državni poticaji iskrivljuju tržište. Pogledajte koliko je novaca otišlo u poljoprivredu ili brodogradnju, a kakvi su rezultati.

Je li netko vas vukao za rukav da mu novčano pomognete u pokretanju posla?

Bilo je dosta slučajeva. Moja filozofija je da sve što ljudi u Hrvatskoj već rade to za mene ne trebaju. Ne treba netko doći iz Kalifornije da bi ovdje otvorio starački dom ili restoran. Mi želimo pokrenuti poslove koje u Hrvatskoj baš nitko ne radi, a potrebni su. Takav je primjer naša kulinarska akademija. To je bila tako velika rupa u našoj turističkoj ponudi da je se nije moglo zaobići. Imaš masu hotela i restorana u koje dolaze koje kakvi šefovi iz raznih zemalja, a naša djeca nisu se imala gdje obrazovati. Zato smo odlučili otvoriti školu kulinarstva i slastičarstva koja je bolja od Američkog instituta za kulinarstvo. Ove godine škola slavi 10 godina i izuzetno smo ponosni na nju. Do sad smo imali oko 500 polaznika iz čitavog svijeta.

Kulinarska škola i poduzetnički inkubator Pisak vama ne donose dobit?

Ne. Ja sam zadovoljan što pokrivaju vlastite troškovi. Pisak je izrastao iz čistog inata. Čuo sam tvrdnje kako u Sisku nema poduzetnika jer su tu nekad bile samo tvornice, pa nam je poduzetnički gen zakržljao. Zato smo mi napravili uvjete za poduzetnike kakve u Hrvatskoj nitko nema. I sad vidite kako se razvio taj gen. Pisak je pun ko čep. Imamo 50 inkubiranih tvrtki koje rade razno razne stvari. Mi im osiguravamo prostor, hranu, internet, konzultacije i radionice.

Na Sisak se sve donedavno gledalo kao na grad slučaj. Koliko se ta slika promijenila od kako ste vi pokrenuli proizvodnju?

Postoji drastična razlika kako Siščani gledaju svoj grad, a kakvu sliku o njemu ima ostatak Hrvatske. Sisak je zeleni grad s odličnim školama i nižim troškovima života nego u Zagrebu. S druge strane u mediji o Sisku će te nešto vidjeti samo ako je loše. Kamere dođu jedino ako izbije neki skandal. Sisak nažalost još uvijek ne postoji na medijskoj karti iako se iz njega ima o čemu izvještavati.

A koliko se Hrvatska promijenila u odnosu na prije 10-15 godina?

Mi se jesmo promijenili. Bilo je pitanje hoćemo li postali slični našim istočnim susjedima BiH i Srbiji ili Sloveniji i Austriji. Ulaskom u EU mi jesmo postali puno sličniji tehnološki naprednim zapadnim zemljama.

Imate li u planu još neki projekt? Možda osnovati političku stranku?

(smijeh) Tata bi me se javno odrekao. Naredio mi je sve možeš, ali u politiku nikad.

Jesu li vas političari pokušali vrbovati?

Nije toga bilo previše. Oni znaju da bi se meni bilo teško opredijeliti za bilo koju stranku. Ja sam po vokaciji hrvatski emigrant, a to znači da podržavam sve stranke u Hrvatskoj. Meni je jedino drago da na prošlim izborima nismo morali glasati za Vučića (smijeh).

Vi ste jedan od rijetkih ljudi iz dijaspore koji je uspješan u Hrvatskoj. Zašto hrvatski iseljenice ne ulažu više u domovinu?

Početkom '90-ih za vrijeme rata bio je veliki entuzijazam. Dijaspora je poslala jako puno novaca i ljudi. Nakon rata to je splasnulo. Na vidjelo su izašli brojni skandali i pljačke. Mnogi su se nakon toga vratili u svoje Švedske i Amerike. Ja sam izbjegao taj dio jer sam došao tek 2005. Meni i dan danas u Kaliforniji znaju prići naši ljudi da mi čestitaju na pokušaju da uložim u Hrvatsku uz opasku 'eto šteta da je propalo kao što je i svima drugima' (smijeh). Kad im objasnim da to nije tako tada su jako iznenađeni. Mislim da su bila različita očekivanja ljudi koji su došli izvana, od očekivanja ljudi koji su ih dočekivali. Da nije bilo te razlike u očekivanjima možda bi bilo lakše i bolje. Dobar primjer kako se na pravi način organizira dijaspora je Izrael.

Koliko vremena dnevno provodite u tvrtki?

Tu sam kad me trebaju. Inače odem na Kupu pecati ili provodim vrijeme s obitelji. Navečer se čujem online s Kalifornijom.

Čujem da ste odličan šahist. Što vas je šah naučio, da možete iskoristiti u biznisu?

Umjetnosti šutnje (smijeh). Često šuteći o sugovorniku doznate više nego kad pričate. Na trećem katu zgrade su prostori našeg šahovskog kluba. Idući tjedan imamo turnir, dođite izvještavati.

Nemate neki drugi hobi, poput jahte ili nečeg luksuznijeg?

Jahtu nemam. Imao sam prije gumeni čamac, ali sam ga prodao jer mi je uzimao previše vremena. Inače na novac gledam kao na sredstvo da se nešto postigne. Zaposle ljudi ili nešto izgradi. Ako već nemate u što uložiti onda uložite u sebe. To je bolje neko neke dionice ili kriptovalute jer su to sve žderači vremena. Vrijeme je dragocjeno i treba ga potrošiti na prave stvari.

Za kraj jedno trivijalno pitanje. Zbog čega ste na ime Darko dodali američko Matt?

(smijeh) Pa Darko je u Hrvatskoj normalno ime, ali u Americi kad se bavite s klijentima uvijek vas pitaju jeste li iz Rumunjske, Irana ili Rusije. Potrošite dosta vremena objašnjavajući gdje je Hrvatska. Osim toga na engleskom 'dark O' znači crna rupa (smijeh). Izabrao sam Matt jer je moj djed bio Mato. Imate još naših imena koja ne engleskom ne funkcioniraju. Damir Amerikanci izgovaraju Dami, a imate hrpu knjiga Maths for Dummies, Physics za glupane. Isto tako Božo je u Americi Bozo, a on je tužni klaun sa suzom u oku. Eto par savjeta za mlade majke (smijeh).