Kriza proračuna u zemlji sa 10,7 milijuna stanovnika na periferiji EU-a (Grčka) srušila je povjerenje u euro, povećala zabrinutost za ekonomsko zdravlje cijele južne Europe (posebno za Portugal i Španjolsku) i snažno oborila dioničke indekse u cijeloj Europi. Grčka vlada ovih dana mora platiti kamatu na nova zaduženja koja je približno jednaka kamati koju bi tržišni sudionici sada tražili od hrvatske Vlade kad bi prodavala obveznice. A Grčka je članica EU-a, ušla je u eurozonu i na financijskom je tržištu prepoznata nekoliko desetljeća duže nego Hrvatska!

Pogađate, problem je poznat generacijama: 'dužan kao Grčka'. Iako je nastala davnih vremena, ova se uzrečica povremeno vraća u opticaj. Uzroci njezine aktualnosti ne mijenjaju se, premda godine prolaze. Politička neodgovornost i loše upravljanje javnim financijama i javnim sektorom kad-tad dolaze na naplatu. Zbog toga grčki ministar financija samo u ovoj godini mora pronaći oko 53 milijarde eura za financiranje dospijeća starih dugova i ovogodišnjega deficita. To je više nego cjelokupni hrvatski vanjski dug svih sektora i svih rokova dospijeća.

Dodatni je problem u tome što nitko ne zna koliko zapravo iznosi dug grčke vlade. Nedavno je na vidjelo izašlo gotovo sedam (!) milijardi eura neregistriranoga duga zdravstvenoga sektora. Bolji poznavatelji situacije govore da bi javni dug ove godine mogao premašiti vrijednost godišnjeg bruto domaćeg proizvoda za 20 posto. A još u ljeto prošle godine Europska je komisija očekivala javni dug za 2010. na razini od 108 posto BDP-a i deficit proračuna od 3,2 posto BDP-a. Prognoze sada govore o deficitu grčkoga proračuna od 13 posto BDP-a za ovu godinu! Iz grčkog su fiskalnog ormara neočekivano ispali kosturi koji imaju teške kosti.

Ekonomisti su prolili puno tinte na fiskalne teme. Ipak, na kraju priče stvari su prilično jednostavne. Sposobnost neke zemlje za vođenje zdrave fiskalne politike u kriznim vremenima ovisi o tri povezane stvari: o visini javnoga duga, deficitu proračuna i vjerodostojnosti fiskalne politike. Vjerodostojnost je pomalo mistična kategorija, no u konačnici se svodi na to koliko javnost i investitori vjeruju političarima.

Evo mogućih kombinacija: ako neka zemlja ima vjerodostojnu politiku i nizak ili umjeren javni dug, u kriznim će vremenima moći zadržati ili povećati državnu potrošnju. Deficit će zbog toga narasti, ali deficit uredne i umjereno zadužene države svatko će poželjeti financirati. Povećana će državna potrošnja (samo možda, ali to je druga tema) ublažiti krizu i/ili pomoći izlazak iz nje. No država s visokim javnim dugom, nevjerodostojnom fiskalnom politikom i/ili (pre)velikim deficitom proračuna nikome neće biti privlačna. Potencijalni kupci državnih obveznica tražit će visoke kamate ne bi li time kompenzirali rizik loše politike. Takav je slučaj u Grčkoj koja je postigla ubitačnu fiskalnu kombinaciju: enormno visok javni dug (preko 100 posto BDP-a), enormno visok deficit (13 posto BDP-a) i potpuni nedostatak vjerodostojnosti (kosturi, tj. obveze za koje javnost nije znala, ispadaju iz ormara). Ni Portugal nije puno bolji: javni dug 85 posto BDP-a, deficit osam posto BDP-a.

Brojke (ocjene) odvajaju loše od dobrih đaka. Na primjer, Njemačka se uspješnije nosi s krizom: javni dug 77 posto BDP-a, deficit pet posto BDP-a, kostura se više nitko ni ne sjeća. Nizozemska također: javni dug 66 posto BDP-a, deficit šest posto BDP-a, kostura se nitko ne sjeća. Među zemljama koje su nedavno ušle u EU, a razmjerno dobro brode kroz krizu, ističu se Poljska javni dug 57 posto BDP-a, deficit oko sedam posto BDP-a, kostura je sve manje) i Češka javni dug 41 posto BDP-a, deficit šest posto BDP-a, kostura je sve manje).

Ekonomika nije jako egzaktna disciplina, pa nije moguće točno reći kada javni dug i deficit postaju toliko visoki da ugrožavaju održivost državnih financija. Zbog toga se ne može isključiti da će i neka zemlja s umjerenim javnim dugom i fiskalnim deficitom imati ozbiljne probleme. Kad se gledaju samo brojke, Njemačka i nije toliko daleko od Portugala, no upravo je vjerodostojnost fiskalne politike tako jasno odvaja od juga Europe.

GDJE JE TU HRVATSKA?

Na prvi pogled, stvari kod nas nisu loše kada su brojke u pitanju. Na kraju ove godine očekujemo javni dug oko 40 posto BDP-a (kao Češka) i deficit oko tri posto BDP-a (niži od svih nabrojanih zemalja). Ipak, Hrvatska nije odlikaš, naprotiv. Deficit bi u krizi mogao biti i veći, no nema ga tko financirati. Nedostaje vjerodostojnosti. Što točno stoji iza nje?

Prvo, lakoća u davanju implicitnih i eksplicitnih državnih jamstava. Eksplicitna su jamstva dana brodogradnji. Vise kao Damoklov mač nad glavama poreznih obveznika. Aktiviranje jamstava brodogradnji bi u crnom scenariju moglo udvostručiti ovogodišnji deficit. Implicitnih pak jamstava ima raznih. Jedno je državno i/ili HBOR-ovo (u suštini je isto) jamstvo koje će se koristiti na skorim aukcijama sredstava za poticanje gospodarstva. Drugo je implicitno jamstvo (političko jamstvo) da će posebni porez i viši postotak PDV-a biti ukinuti do kraja godine. U širem smislu tu su sva politička obećanja. Rezultat aktiviranja svih oblika jamstava mogao bi biti puno veći deficit od planiranog. Ove i sljedećih godina.

Drugo, loša reputacija u fiskalnom planiranju. Hrvatsku dugi niz godina prate rebalansi, tj. proračuni koji se revidiraju u hodu zbog loših početnih pretpostavki. Stoga ne treba biti skeptik nego realist, pa pretpostaviti da ni ove godine neće biti drukčije.

Treće, tradicija deficita. Odgovorne države povremeno ostvaruju fiskalne suficite ne bi li pokazale sposobnost smanjenja zaduženosti javnog sektora i ostavile širi manevarski prostor za zaduživanje kad nastupe loša vremena. Takva je praksa u našoj zemlji nepoznata. Suficita se ne sjeća nitko tko prati fiskalne statistike.

Četvrto i najvažnije: strukturni problemi u javnom sektoru. Kroz dugi niz godina potvrđena je sklonost svih vlasti da povećavaju javne rashode, najčešće brže od BDP-a. Nikada se nije dogodilo da su rashodi smanjeni. Njihov je udio u BDP-a padao samo u rijetkim godinama. Iza te činjenice krije se politička ekonomija naše države: nabujala i neefikasna administracija, korupcija, loše vođene javne tvrtke, loša politika cijena javnih usluga, populističko podilaženje glasačima nuđenjem 'besplatnih' javnih usluga – sve ono što je već toliko puta rečeno da više i nema smisla ponavljati.

Stalno se treba vraćati na fundamentalne slabosti javnog sektora. Upravo su one Grčku učinile europskim bolesnikom broj jedan. Dugi niz godina loše politike, pospremanja problema pod tepih, populizma i političkog oportunizma u kojem se politika doživljavala kao borba za kontrolu nad javnim resursima, a ne kao liderstvo, dobro upravljanje i umjetnost teškog, nerijetko i nepopularnog javnog odabira.

Stoga dobra vijest za Hrvatsku glasi: brojke su nam puno bolje od grčkih. Loša vijest glasi: iako nismo došli ni do sredine puta, na 'dobrom' smo putu da postanemo Grčka. S puta prema Ateni može nas skrenuti samo razborita i odgovorna politika koja će afirmirati razvidnost i profesionalizam. I koja neće bježati od teških odluka u želji da se svidi još jednom glasaču, da vlada barem još jedan dan.