Zagreb je pogodila dvostruka nesreća. Razoran potres, razvaljen Donji grad, 26.000 oštećenih zgrada, poginula osoba, 26 ozlijeđenih, a sve to u doba najgore svjetske krize nakon Drugog svjetskog rata. Zašto baš mi, i to još u doba korone? – ponavljaju Zagrepčani.

Unatoč tomu što je metropolu pogodio najgori potres u zadnjih 140 godina, njegova nesreća nije prva u žiži hrvatske javnosti, trenutačno zaokupljene svakodnevnom borbom protiv koronavirusa i u očekivanju vrhunca krize sljedećih tjedana.

Ali ispod radara ne prolazi samo Zagreb, niti je Zagreb jedini kojega je zgromila ista sudbina. Zemlja se naprosto trese, pa i u doba korone. Samo je ove 2020. u svijetu zabilježeno 3239 potresa jačine ili jačih od 4,9 stupnjeva po Richteru, od čega ih je 378 bilo jačine od 5 do 5,9, među koje se ubraja zagrebački. Dan prije Zagreba tresao se grčki Epirus (5,7 stupnjeva), osam dana nakon naše metropole potres je pogodio američku saveznu državu Idaho (6,5). U ožujku se drmalo u Turskoj, Iranu, na Filipinima, u američkoj državi Utah, Indoneziji, na Novom Zelandu, Tongi...

U Pütürgeu, okrugu turske provincije Malatya, najsmrtonosniji ovogodišnji potres (6,4) srušio je desetak zgrada i oštetio stotine drugih, nakon čega je buknuo požar uslijed oslobođenog prirodnog plina, a rezultat je 41 smrtno stradali stanovnik i 1631 ozlijeđeni.

Portoriko se još nije oporavio od razarajućeg uragana Maria koji je 2017. usmrtio 3000 osoba, samljeo zemlju i prouzročio štetu od 43 milijarde dolara, a ovoga siječnja pogodio ga je potres od 6,4 stupnja, popraćen još jednim kasnijim od 6 i serijom potresa od 5 stupnjeva, ili malo više, uništivši više od 600 objekata, zbog čega su stotine tisuća stanovnika ostale bez krova nad glavom, a 20 posto ih godinu dana neće imati struje zbog teškog oštećenja na glavnoj elektrani Costa Sur Power. Prema prvim procjenama, portorikansku ekonomiju to će stajati 3,1 milijardu dolara.

Potresi uzrokuju goleme štete, a obnova je skupa i traje godinama, što su najbolje iskusili Japanci. Mnogi još vjerojatno pamte dramatične snimke devastirane regije Tohoku zbog četvrtog najrazornijeg potresa (9,1 stupanj) otkada je mjerenja u svijetu, popraćenog cunamijem koji je uzrokovao havariju u nuklearki Fukushimi. Rezultat: 15.000 poginulih, 100.000 srušenih zgrada, uništena infrastruktura, Fukushima izvan pogona i ozračeni okoliš. Do 2018. obnova je stajala 411,3 milijarde dolara, a još traje. U privremenom smještaju prije dvije godine još je uvijek živjelo 50.000 ljudi.

Obnova gusto naseljenog industrijskog područja između Osake i Kobea, pogođenog 1995. potresom jačine 7,3 stupnja, Japan je stajala 329,8 milijardi dolara. Uz 6400 žrtava, uništeno je 120.000 građevina, a 7000 je izgorjelo u požarima, potpuno su uništene luka Kobe, jedna od najprometnijih u svijetu, željeznička mreža s nagibnim vlakovima, četvrta najveća čeličana u zemlji, kao i 80 posto tvornica cipela i 50 posto proizvođača sakea, po kojem je područje bilo poznato.

Do kraja te godine pod privremeni krov bilo je smješteno 236.000 ljudi, a u prvom naletu vlada je upumpala u oporavak regije tri tisuće milijardi jena, nekih 28 milijardi dolara. Kobe je odredio trogodišnji plan rekonstrukcije građevina, uništena kanalizacija obnovljena je za 135 dana, ali je građevni otpad u potpunosti uklonjen tek nakon tri godine. Veći dio luke bio je obnovljen tijekom dvije godine, ali Kobeu je trebalo 12 godina da dostigne 85 posto kontejnerskog tereta prije potresa, a razina populacije prije potresa oporavila se tek nakon jednog desetljeća.

U siječnju se navršilo desetljeće nakon razornog potresa (7 stupnjeva) na Haitiju, ali još se ne zna ni pravi broj žrtava, nego se procjenjuje na 230 poginulih i 300.000 ozlijeđenih, dok je 1,5 milijuna ljudi ostalo bez krova nad glavom, a uništeno je 80 posto školskih i 60 posto javnih zgrada. Prema podacima UN-a, pod šatorima je sedam godina kasnije još živjelo 55.000 ljudi, a 2,5 milijuna preživljavalo je zahvaljujući humanitarnoj pomoći. Na taj kaos stigao je novi, uragan Matthew, a onda još jedan zbog izbijanja kolere. Međuamerička banka za razvoj procjenjuje da je šteta od potresa iznosila 13,9 milijardi dolara, što je za najsiromašniju zemlju u zapadnoj hemisferi nenadoknadiv gubitak.

Nakon zagrebačkog potresa gradonačelnik je izjavio da bi Donji i Gornji grad bili sravnjeni sa zemljom da je bio jači za jedan stupanj Richtera. Kako bi to doista izgledalo, najbolje govori primjer novozelandskog drugog grada po veličini, Christchurcha. Prvo se treslo u rujnu 2010., ali bez obzira na 7,1 stupanj, bilo je samo materijalne štete jer je epicentar bio daleko od grada. Šest mjeseci kasnije stigao je novi, slabiji (6,3 stupnjeva), ali jedan od najrazornijih zabilježenih u urbanom području, jer je epicentar bio bliži. Poginulo je 185 osoba, katedrala iz 19. stoljeća, po kojoj je nazvan grad, ostala je bez pročelja, uništena su mnoga povijesna zdanja, sravnjene su obiteljske kuće, javne zgrade i gradska infrastruktura, a troškovi obnove dosizali su 40 milijardi američkih dolara.

No unatoč problemima, naročito s razorenom infrastrukturom i restauracijom povijesnih zgrada, Christchurch je nakon potresa doživio brz rast. Odmah je načinjen središnji plan oporavka i obnove stare jezgre grada. Došlo je do masovnog rasta u stambenom sektoru, s oko 50.000 novih zgrada za koje se očekuje da će biti izgrađene do 2028. godine. Godinama nakon potresa vlada i nadalje upumpava novac u njegov oporavak.

A Zagreb? Za sada imamo dnevne presice gradonačelnika, grad predlaže jedno, država hoće drugo. Rano je još za procjene o tome kako i kada će hrvatska metropola stati na noge, naročito u neizvjesnom dobu korone. No kako je to izgledalo prije 140 godina, nakon razornog potresa 1880., svjedoči arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka u 'Uspomenama jednog pionira', objavljenima 1942. On piše:

'Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Europi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožilo se brzo na 40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod europske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža'...