Iako se turizam posljednjih godina učvrstio kao najznačajniji udio u nacionalnom dohotku, teško se može reći da je Hrvatska turistička zemlja. Naše društvo uglavnom ne razumije suvremeni turizam. U najboljem slučaju tek mjestimično ćemo naići na primjere dugoročno planiranih turističkih projekata koje odgovaraju svjetskom standardu. Možda je i dobro da je tako – za bolje očito još uvijek nismo spremni. Zamislite što bi se dogodilo kad bismo iznenada otvorili vrata suvremenim turističkim tehnologijama. Pomislite na koncesije vrijednih prirodnih resursa, rasprodane otoke ili ekstenzivnu izgradnju u nedirnutim uvalama. Tko zna kako bi završile puste dozvole u rukama naših malih turističkih poduzetnika?

Ovako smo sigurno ukopani i zapleteni u vlastite kontradikcije. Nedostatak ležajeva s jedne i nezgrapna zakonska ograničenja za izgradnju s druge strane. Pozivamo istočnoeuropske turiste na Jadran, ali im na svakom koraku želimo nešto skupo naplatiti. Dičimo se nepreglednim prirodnim resursima, pa ih na brojnim mjestima ozbiljno dovodimo u pitanje. Pretendiramo na elitne goste, a ne znamo što je suvremena marina ili golf teren.

I ovog se ljeta naši mediji bave nevažnim temama kao što je top lista plovila svjetskih kriminalaca kojima je omilio jadranski arhipelag ili kulturni festivali koji i ove godine ozbiljno konkuriraju utrkama magaraca. Dok ih čitamo, pitamo se tko je tu namagarčen - lokalci kojima je svaka sezona pitanje opstanka ili ostatak stanovništva koji Jadransko more gleda na televiziji? Tek sporadično se načinju naoko ozbiljnije teme kao što je neuspješna privatizacija hotela, nepotrebni Zakon o golfu ili nedostatak lokalne sinergije s nacionalnim programima za razvoj turizma.

Dobri pokazatelji uspješne sezone, kao da je to isključivo zasluga sposobnih turističkih radnika, zapravo nisu indikativni. Oni prosječnom laiku ne govore mnogo jer je turizam tzv. relacijska ekonomija – on je ovisan o vrlo kompleksnoj mreži faktora koji se podjednako globalni kao i lokalni. Nije važno koliko je gost hotela platio večeru, nego i jesu li namirnice rasle u Ravnim Kotarima ili su stigle u hladnjači iz Španjolske. U turizmu se ne radi samo o broju zvjezdica, nego i o svim onim nevidljivim faktorima kao što su fizički prostor, prirodni resursi, kultura i utjecaj na svakodnevnicu, sezonske migracije turističkih radnika i njihova radnička prava. Pravednije bi bilo naš turizam usporediti s poljoprivredom – ako se dogodi velika poplava, teško da postoje mehanizmi koji će spriječiti neželjene posljedice. Nasuprot tome, ako se jedne godine dogodi dobar rezultat, neće se ulagati i planirati budućnost, nego će se nerazumno trošiti i eventualno krpati rupe. To su pouzdani znakovi da nismo sasvim sigurni što hoćemo od turizma.

Najvažniji je problem ovogodišnje turističke sezone što izvještaji i iskustva neće biti upotrijebljeni za razmišljanje o dugoročnim razvojnim pitanjima jadranske obale. Paradoksalno, hrvatska strana Jadrana zapravo je vrlo slična djevičanski netaknutom teritoriju kakav je prije gotovo 250 godina zatekao Alberto Fortis. Gotovo 80 posto obale jedva je obilježeno ljudskom prisutnošću. Za potrebe planiranja takvog teritorija trebali bismo se osloniti na urbanizam i prostorno planiranje. Nažalost, kao što su mnoge znanosti izokrenule svoje humane postavke, tako je i urbanizam u posljednje vrijeme uhvaćen u labirint političkih odluka i tržišnih određenja.

Naš se urbanizam uglavnom ne snalazi u svojoj ulozi stručnog merituma, nego servisira tržište nekretnina ili je žrtva političkih interesa i birokratske neučinkovitosti lokalnih samouprava. Odluke se donose na temelju stranačke politike, a ne širih društveno gospodarskih ciljeva. Razvitak lokalne zajednice nije moguć ako nije pokrenut cijeli sustav proizvodnje prostornih planova na državnoj i županijskoj razini. Najrelevantniji prostorno-planski dokument je Županijski prostorni plan koji se priznaje više kao sredstvo teritorijalnog razdvajanja nego kao sredstvo razvoja.

Iako lokalne zajednice imaju mogućnost izrade vlastitih razvojnih strategija i prostornih planova, one za takav zadatak nemaju institucionalnih kapaciteta, pa dolazi do čestih prekida i grešaka u razvoju. Urbanisti se na to ne obaziru. Ne poznaju uvjete svoga djelovanja ili im okreću leđa – praveći se da ih se oni ne tiču. Uglavnom okrivljuju političare ili investitore. Naposljetku, urbanisti su izgubili interes za građane, pa su im prestali nesebično tumačiti ekologiju, razliku između javnog i privatnog, važnost javnog prometa i slične tekovine modernog urbanizma. Ruku na srce - i građani su izgubili interes za ikakvu školu.

Ako se budete vozili po jadranskoj magistrali, posjetite Dugi Rat. Ova dalmatinska općina tipična je obalna sredina koja želi svoj razvoj graditi kroz turizam, ali su se na tom putu ispriječila teška pitanja lokalnog političkog suvereniteta, globalnog tržišta i i financija te kulturnih identiteta. Ovako bi izgledala današnja razglednica Dugog Rata: na postolju od bijelog klesanog kamena stoji brončana figura partizana okrenuta prema spilji Zeljevići gdje se je vodila prva oružana borba ovog kraja. 'Palim borcima u NOB-u 1941-1945. Radni kolektiv i pučanstvo Dugog Rata 29. 11. 1951.' U neposrednoj blizini spomenika nalazi se očišćena parcela Tvornice ferolegura Dalmacija koja je tijekom socijalizma bila jedan od najvećih izvoznika u Ameriku i Rusiju i doslovno hranila veći dio okolnog stanovništva. Većina objekata je srušena. Na napuštenoj upravnoj zgradi tvornice nalaze se spomenici iz našeg vremena - grb Torcide Dugi Rat i veliki grafit podrške haškom optuženiku, generalu Anti Gotovini. Godine 1995. Tvornica je otišla u stečaj, a velika većina građana Dugog Rata se na referendumu izjasnila da je nastavak rada tvornice ekološki neprihvatljiv. Nakon tri neuspješne privatizacije, tvornica je 2006. prodana inozemnom ulagaču koji će na atraktivnoj lokaciji uz more izgraditi elitno turističko naselje s marinom za 300 brodova. Projekt će otvoriti 400 novih radnih mjesta. Čeka se odluka vlade da se Općini Dugi Rat ustupi državno vlasništvo nad dijelom parcele bivše tvornice koje je nužno za partnerstvo između javnog i privatnog sektora.

Prošlog su tjedna stanovnici okolnih mjesta sebi i turistima pekli soparnik i nudili kulturni program 6. festivala poljičkog soparnika. Turisti su s kriškama težačke poslastice pretrčavali opasnu magistralu i ulazili u svoje apartmane uklesane u divlji dalmatinski beton.

Dugi Rat je poput mnogih drugih jadranskih naselja za koje je karakteristično gusto tkivo polulegalne izgradnje što bubri uz brzu cestu kojom jure tegljači, a ispod kojih se šarene ručnici na uskim žalima i 'mulićima'. U ovih nekoliko ljetnih mjeseci stanovništvo zarađuje za život. Prodaja kreveta zamijenila je rad u velikoj tvornici. Za takav Dugi Rat u travnju ove godine je donesen prostorni plan uređenja koji nije sasvim motiviran dugoročnom izgradnjom naselja. Njegov je neposredni motiv bio izrada plana uređenja tematskog turističkog krajolika na mjestu nekadašnje tvornice – nažalost, još jedan primjer urbanizma koji se bavi jednom namjenom, umjesto da sagledava lokaciju u prostornoj i vremenskoj perspektivi cijele obale. Ali kakva korist od dalekovidnog planiranja malog mjerila kad se prostorne strategije na državnoj razini ne bave dugoročnim razvojem. Lokalcima ne preostaje ništa drugo nego mučiti svoju muku. Ako ovaj projekt uspije, konačno će se moći riješiti nagomilani komunalni problemi.

Danas, možda više nego ikad, usprkos krizi, treba misliti šire od postojeće vizije jadranskog turizma. Kao da je potrebno izmisliti neki novi turizam. Ali to onda neće biti turizam kao cilj, nego kao jedan od katalizatora razvoja istočnog Jadrana. Trebamo misliti na Jadran čija će populacija uvelike nadrasti današnju – kako po brojnosti, tako i po kulturnoj raznolikosti. Novi Dalmatinci će proizvoditi mnoge usluge , a prije svega znanje. Zamislite otoke i obalu koji će biti povezani efikasnim javnim prijevozom, urbanizirani ekološki tehno krajolik koji će biti naseljen tijekom cijele godine. Jadran koji sigurno neće biti isti, ali ćemo ga zajedno i održivo graditi. Danas kad sindikalci iz škvera plaču da ne žele postati konobari i sobarice, samo su djelomično u pravu. Ne moraju svi postati konobari, ali neće ni svi ostati varioci.