Štoviše, pravomoćno je oslobođen u slučaju Jadrankamena, a za njega je još važnija odluka Austrije da obustavi istragu o kreditima koje je dobio od propale Hypo banke. Upravo taj nedavni potez austrijskih vlasti bio nam je povod za razgovor s Orešarom.

Prihvatio je molbu za intervju, unatoč tome što uglavnom izbjegava novinare. Njegov zadnji veći istup u medijima bio je prije pet godina. S Orešarom smo se sastali u restoranu Tač, omiljenom zagrebačkom okupljalištu domaće političke i gospodarske kreme, na Vrhovcu. Živi u toj četvrti i blizak je prijatelj s vlasnikom restorana Tihomirom Miletićem.

Razgovarali smo više od sat i pol.

Očekivali smo slomljenog čovjeka na kome će se zorno vidjeti posljedice udaraca zadobivenih u proteklih deset godina. U tom razdoblju Orešaru su praktički propali svi projekti, izgubio je i ostao dužan milijune eura, stotine radnika u njegovim tvrtkama završile su na ulici, a on se našao na udaru medija, ali i domaćih te stranih sudskih istražitelja. Međutim pojavio se mladenački svjež, s licem na kojem bi mu pozavidjeli mnogi njegovi vršnjaci u 50. godini života.

Jedini trenutak u kojem je izgubio staloženost, čak su mu zasuzile oči, dogodio se dok je govorio o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Kao bivšeg profesionalnog tenisača, Tuđman je vrbovao Orešara da mu bude teniski partner. Kasnije će, nakon što je upao u poslovne nevolje, upravo to isticati kao jedan od glavnih razloga zbog kojih se našao na meti mnogih.

Ipak, razgovor smo počeli aktualnim događanjima, prekidom istrage državnog odvjetništva u Klagenfurtu o kreditnim odnosima između bivše Hypo grupe i Hotela Novi d.d., turističke tvrtke iz Novog Vinodolskog koja je u stečaju. Orešar je time praktički oslobođen optužbe da je iz tvrtke preko kredita izvukao oko 40 milijuna eura.

Danas želi okrenuti novi list. Spreman je, ističe, za nove poslovne izazove i traži partnere kako bi spasio svoj najveći projekt – resort Hotele Novi, u čiju isplativost i dalje vjeruje.

Kako ste se osjećali kad ste čuli vijest o obustavi istrage?

Istraga se vodila pet, šest godina. Znao sam kako će postupak završiti jer nije bilo teoretske šanse da se nađe nešto. Preko projekta izgradnje resorta u Novom Vinodolskom, kao i u svim mojim ulaganjima, nikakav novac nikad nije izvlačen. Dapače, uvijek sam ulagao i ubacivao još sredstava kako bi se održali ti projekti.

Važno je razumjeti to da Hypo banka nama nije bila obični kreditor, nego banka partner, kako u Hotelima Novi, tako i u Jadrankamenu. Zajedničkim snagama smo razvijali projekte, a u tim vremenima niste mogli imati bolje osiguranje.

Ali nakon izbijanja svjetske krize Hypo iznenada prekida s investiranjem. Banka odlazi u stečaj, u kojem je preuzima država i okreće se protiv svoje djece! Tko je to mogao predvidjeti? Iako su još 2006. krenuli prvi problemi unutar same banke. Otad se promijenilo pet ili šest uprava i ja, koji sam do jučer bio jedan od najbližih poslovnih partnera, nisam mogao doći ni na razgovor u centralu.

Tek prije godinu dana počeli smo razgovarati o tome kako razriješiti brdo međusobnih problema. U međuvremenu, ja sam u tih deset godina pokušavao spasiti što se spasiti dade. U tome sam izgubio najbolje godine života, imovinu, sve...

Hoćete li nakon prekida istrage povući tužbu protiv sljednice Hypo banke za naknadu štete u iznosu od oko milijardu kuna?

Blizu smo sklapanja nagodbe koja bi značila sporazumno povlačenje svih tužbi. Banka ima interes izaći iz projekta, a projekt odnosno resort ima interes opstati. Tako bi se odblokirala predstečajna nagodba nad tvrtkom Hoteli Novi d.o.o. i cijeli projekt bi mogao krenuti dalje s mjesta na kojem je stao prije 10 godina.

Jeste li vlasnički vezani za tvrtku Hoteli Novi d.o.o.?

Najviše sam vezan kao vjerovnik, osobno i preko dvije tvrtke - Jadrankamena, koji je otišao u stečaj, i građevinske tvrtke Monter, koja je također u stečaju. Kad bih vam sad išao objašnjavati koji je sve to košmar i što je tu sve isprepleteno, trebalo bi nam dva dana za to. Ali u globalu, svi moji problemi počeli su s Hotelima Novi i sad se, nakon mnogo godina, prvi put nazire mogućnost nastavka projekta u Novom Vinodolskom.

Koliko vi novca potražujete osobno, kao vjerovnik Hotela Novi?

Ma brdo, kad bi se gledale sve povezane tvrtke. Osobno imam oko sedam do osam milijuna eura potraživanja.

Kako ste se našli u tom košmaru? Vi ste sve to vodili. Očito ste napravili mnogo krivih poteza.

Pogriješio sam zato što sam htio jako puno. Zato što sam želio da se stvari razvijaju, da se ljudi zaposle, ušao sam malo previše romantično u cijelu priču. Sad, kad gledam unatrag, sigurno bih neke stvari drugačije napravio. Ali tad su se svi potezi činili logični i vukli su jedan drugog.

Prvo što ne bih ponovio ulaženje je u tako veliku investiciju. Samo u gradnju resorta, bez kupnje tvrtke ili zemljišta, uloženo je 125 milijuna eura. To je užasno puno novca. Radilo se o pionirskom turističkom projektu, a na početku nam se sve poklopilo. Imali smo gradonačelnika koji nam je dao odriješene ruke. Imali smo ambicioznu, brzorastuću malu banku koja je bila gladna za novim projektima. Davala je što više novca da se razvijete. Morate znati da je banka sama, svojim novcima, financirala 50 posto projekta.

I onda, nakon nekoliko godina, sve se promijenilo. Na vlast je došla lokalna samouprava na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Olegom Butkovićem, čiji je interes bio uništiti nas. A banka se od partnera pretvorila u otvorenog neprijatelja koji je želio preuzeti čitav projekt.

Stalno optužujete bivšu Hypo banku. Ali zar niste vi imali status povlaštenog klijenta? Kao i general Vladimir Zagorec.

To nije točno. Da sam imao povlašten status, tada ne bih imao kamate od sedam ili osam posto. Kako su radili sa mnom, Hypo je radio i s ostalima. Bili su partneri svim velikim turističkim projektima u Hrvatskoj. Mislim da su i Austrijanci prerano ušli u takvu vrstu investicija.

Za usporedbu uzmite današnje okolnosti. Banke se sada priklanjaju HBOR-u u dugoročnom financiranju takvih projekata. Kad smo razvijali naš projekt, banka vam je davala svake godine kratkoročni kredit sa sedam ili osam posto kamate. I svaki put bi vam, osim te visoke kamate, uredno naplatila naknadu za reodobravanje. U turizam tad niste mogli ulagati ako niste odmah na početku planirali prodavati nekretnine za povrat glavnice, jer iz čiste turističke djelatnosti nije bilo šanse da vraćate kamate.

Spomenuli ste Olega Butkovića, trenutnog ministra prometa. Zbog čega je on radio protiv vas?

Vrlo ga površno znam. Poznati su mi interesi njega i njegovih roditelja kad je riječ o tvrtki Hoteli Novi d.d. u stečaju. Butkovićevi roditelji imaju određeni dug prema njoj koji do dan danas, koliko znam, nije podmiren. Ne bih više želio govoriti o toj temi.

Kriva vam je financijska kriza, Hypo banka, lokalna samouprava... Ali činjenica je da su sve vaše tvrtke propale. Kako to objašnjavate?

Sve su bile naslonjene na istu banku. Kad vam banka ode u stečaj, onda vam i krediti dođu na prijevremenu naplatu. Stane financiranje koje ste dogovorili. Što tad možete napraviti? Totalno ste bespomoćni.

Jadrankamen je bila perspektivna tvrtka kad ste je preuzeli. Danas je na koljenima, u stečaju. Više od 300 radnika ostalo je bez posla.

Zaboravlja se to da je Jadrankamen od trenutka u kojem sam postao najveći dioničar punih 14 godina imao stalan rast prihoda od pet do šest posto. Ljudi su se naviknuli samo na dobro. Tad nas udara globalna kriza. Prihodi sa 105 milijuna kuna padaju na 45 milijuna kuna. Na plaće smo godišnje trošili 30 milijuna kuna. Kad je došlo do drastičnog pada prometa, tražio sam da se smanji broj radnih dana s pet na četiri, iako je trebalo ići i na dva radna dana s obzirom na količinu posla. Na noge se diže sindikat, dolazi do prosvjeda i prijetnji smrću.

Sindikat očekuje da ću ja osobno dati novac. Da sam imao, ja bih im i dao, ali u tom trenutku zbog događanja u Hotelima Novi više nisam imao sredstava. Tad postanete svjesni toga kako je Jadrankamen na 400 zaposlenika imao malo manje od 20 posto bolovanja godišnje. Znači svaki dan 80 ljudi nije radilo.

Ubrzo sam došao u situaciju da, iako sam najveći dioničar, nisam mogao upravljati tvrtkom. Sindikat je blokirao izlaze kako se ne bi izvozila roba. Država u tom trenutku ne reagira. Što je fantastično! Umjesto da se sa mnom pregovara, ulazi se u razgovore sa šefom sindikata, koji nije imao nikakva vlasnička niti bilo koja druga prava. Istovremeno, mene se kriminalizira. I danas imate ono što imate.

Jadrankamen je bila vaša prva velika investicija. Tad ste redovno igrali tenis s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Je li vam on dao zeleno svjetlo za ulazak u Jadrankamen?

Ne. S Tuđmanom nisam razgovarao o svom poslu. Nikad mi to što sam bio njegov teniski partner nije pomoglo, dapače vrlo često mi je odmoglo. Jedini put kad sam ga nešto zamolio bilo je to da se spasi Hrvatska gospodarska banka, u kojoj sam bio najveći dioničar. Iako je to izrekom naredio svojim suradnicima, banka je otišla u stečaj. On tu ništa nije mogao. Ne bih ulazio u to kome je propast banke išla u korist. Znate, ima ljudi koji stvarno vladaju ovom zemljom. Ne želim se zamjerati nikome. Osobito u trenutku u kojem bi mi se mogla konačno ukazati prilika da popravim neke stvari iz svoje prošlosti.

Kako ste uopće došli na ideju da ulažete u Jadrankamen?

Zaradio sam nešto od tenisa i taj sam novac želio uložiti u Hrvatsku. Slučajno sam otišao na Brač i čuo sam za tvrtku koja je poznata i dugo radi, a tad je bila u problemima zbog prometne izolacije uslijed rata i smanjenja tržišta. Kupovao sam dionice od malih dioničara po najvećoj cijeni u Dalmaciji. Hrvatsko gospodarstvo je tad bilo na dnu i moglo je samo rasti. To se u narednim godina i dogodilo. Stalan rast prihoda vas uljulja, a očekivao se i ulazak u Europsku uniju, što je trebalo donijeti još veći promet. Ušao sam u investiciju i u turizam, za što još nije bilo vrijeme.

Kad ste upoznali Tuđmana? Je li vas on pozvao da s njim igrate tenis ili ste se sami ponudili?

Nakon Olimpijade u Barceloni održano je neko primanje. Tad sam bio aktivan u Hrvatskom teniskom savezu. Upoznali smo se na tom događaju i on me je pozvao da dođem igrati s njim. I što sam mogao odgovoriti predsjedniku nego 'hoću'. Igrali smo u paru on i ja protiv drugih i redovno smo pobjeđivali.

Sigurno su ostali puštali? Ipak je s druge strane mreže bio Tuđman.

Nisu trebali to raditi jer sam ja bio daleko najbolji u tom društvu. Tuđman bi obično stajao dok bih se ja ubijao od trčanja. (smijeh) Meni je to dobro došlo zbog kondicije, a osim toga, imao sam priliku vidjeti puno stvari iz blizine. To mi je jedno od najzanimljivijih životnih iskustava. Bio sam tamo i kad je padao Vukovar i kad je bila Oluja.

Kakav je bio Tuđman? Kako biste ga vi opisali?

Možda će to neke ljude zasmetati... ali mi smo stvarno bili prijatelji. Meni je tog čovjeka užasno žao (suze u očima)... jer je toliko htio da budemo najbolja zemlja na svijetu. On se za to toliko osobno davao. Dao je najbolje što je mogao. Što se tiče ekonomije, tu se jednostavno nije snašao. Imao je preko 70 godina i dolazio je iz socijalističkog sistema. Njegove osobne financije vodila je supruga. I sad trebate voditi tranzicijsko društvo usred rata... Što se tiče geostrategije i vojne obrane, na početku svoje vladavine on je bio čisti izričaj hrvatskog naroda. Kako je vrijeme odmicalo i bolest se pogoršavala, bilo mu je sve teže... ali čovjek je i dalje davao sve od sebe.

Jeste li mogli utjecati na njega?

Bili smo u prijateljskom odnosu isključivo zbog toga što se ja nisam miješao u politiku. Nekoliko puta pitao me za mišljenje jer je bio jako izoliran u tom svom svijetu. Što je bio stariji, to je teže informacija dopirala do njega i to je više gubio kontrolu... Obično bih s njim razgovarao o općenitim temama. Nisam bio ni u kakvom dealu ni s kim ni iz HDZ-a ni iz SDP-a. Isto tako, nisam bio dio neke od grupacija koje su bile naslonjene na neku banku. Bio sam solo igrač, i to je sigurno bila velika greška.

Od čega danas uopće živite kad su vam propale sve tvrtke?

Svi su mi računi blokirani već godinama. Živim od keša koji sam dobio prodajom apartmana u Miamiju i New Yorku. Iako se to već dobrano istopilo. Svi ti procesi koštaju, kao i odvjetnici. Stanujem u iznajmljenom stanu, tu u blizini Tača. Nemam nekretnina, nemam ništa... Na sebe minimalno trošim. I kad sam imao novca, nisam nikad previše raskošno živio. Pomažu mi i prijatelji, poput npr. Tihomira i Vesne, vlasnika Tača.

Jeste li kad pomišljali na to da napustite Hrvatsku?

A kamo bih pobjegao? Želim dovršiti ono što sam započeo. To je jedini razlog za to što uopće razgovaram s vama. U prošlosti ne mogu više ništa promijeniti. Mogu se potruditi da danas učinim nešto. Čemu se vraćati u prošlost? Nikome ništa ne zamjeram. Čak ni sebi više ništa ne prebacujem. Naravno da sam u puno situacija mogao odlučiti drugačije, ali radio sam sve u najboljoj namjeri.

Kako se vaša obitelj nosila sa svime?

Jako teško... drago mi je da su mi roditelji nakon svega još živi. Prošli su kroz puno toga. Nisam se oženio niti imam djece. Nisam se usudio živjeti kao normalan čovjek jer to povlači određene odgovornosti. Ako želite ući u tu priču, onda ste odgovorni sljedećih 20 godina. Ne znam imam li više tih 20 godina. Posljednjih deset godina, kad je čovjek na vrhuncu, ja sam proveo u borbi za preživljavanje. Stalno s jednom nogom nad provalijom. Nisam znao što me čeka sutra. Tek odnedavno usudim se razmišljati o narednih mjesec dana.

Usprkos svoj toj brizi, izgledate jako dobro. Ne primjećuju se duboke bore na vašem licu.

Dosta hodam i trčim. Naučite se očekivati neočekivano. Čovjek ustane svako jutro i kaže sebi - dobro je, živ sam. Ima puno gorih situacija. Što mi se najgore može dogoditi? Završit ću u zatvoru? Umrijet ću? Svi ćemo mi umrijeti. Spoznaja da si živ je super.