Ideja nije nova, eksperimentiralo se njome još osamdesetih godina prošlog stoljeća, a počelo se na nju gledati kao na realnu mogućnost tek nakon strelovitog širenja interneta posljednjih dvadesetak godina. No koliko god se svaki put iznova pokušalo ukazati na to koliko bi praktičan mogao biti aparat za kavu kojem biste na kraju radnog dana mogli samo javiti da se uključi za 20 minuta kako bi vas kava čekala gotova kad stignete kući, koncept uređaja na internetu nikako da zaživi. A još manje se čini da je za tu ideju opravdan naziv ‘sljedeće industrijske revolucije’ koji mu se često pridaje.

Internet of Things je stvarno revolucionarna ideja. Prednosti kojima ga se reklamira vrlo jasno dočaravaju mogući rast komfora u svakodnevnom životu i njegovu praktičnost. Pa zašto onda uporno izostaje revolucija koju svako malo najavljuju njegovi proponenti? Konzultantska kuća BI Intelligence, primjerice, kaže da je ‘revolucija već počela’. U analizi koju su objavili ovih dana najavljuju da će IoT ‘eksplodirati do 2020.’ godine.

Prema njima, te bi godine na internet trebalo biti povezano čak 24 milijarde raznih uređaja. Danas se govori da je na internet ukupno povezano nekih desetak milijardi. Uz to, u BI Intelligenceu predviđaju ulaganja od čak šest bilijuna (6000 milijardi) dolara u idućih pet godina u razna rješenja koja se tiču uređaja na internetu. Od toga po oko 2,5 bilijuna trebalo bi biti investirano u razvoj aplikacija te u razvoj samih uređaja.

Iz njihove analize vidljiva je jasna podjela tržišta uređaja na internetu, koja dijelom objašnjava zašto još nije došlo do najavljivane revolucije te zašto neki predviđaju da do nje i neće doći. IoT tržište dijeli se na tri segmenta – korporativno, državno i potrošačko.

Kakva nas budućnost čeka?

Spomenuta analiza predviđa da će najveći rast biti zabilježen na korporativnom tržištu. Na to bi tržište trebala otpasti polovica od predviđenih šest bilijuna dolara ulaganja. To je i razumljivo. Kompanije svakako imaju najveći potencijal u iskorištavanju prednosti koje donose uređaji povezani na internet. Radi li se o skladištima koja sama javljaju stanje, voznim parkovima koji sami vode računa o redovnom servisiranju, ili nekim drugim od tisuća mogućih primjena u proizvodnji i prodaji, korporacije će zasigurno biti prve koje će te mogućnosti pokušati iskoristiti kako bi smanjile troškove i optimizirale poslovanje.

Drugi dio potencijalnog tržišta na koje računaju u BI Intelligenceu je primjena IoT u državnim i javnim poslovima.Oni očekuju najveću primjenu u pružanju komunalnih usluga, infrastrukturi i zdravstvu, ali i obrani. Treći segment tržišta – potrošački – jest onaj koji se pokazuje toliko kontroverznim.

Frižider i aparat za kavu spomenuti na početku priče mogli bi još dugo ostati upravo to – samo lijepa priča. Prema analitičarima iz američke konzultantske kuće Forrester, samo šest posto američkih kućanstava danas ima neki uređaj (izuzev računala i telefona) koji je spojen na internet. Među te uređaje ubrajaju se videosustavi za nadzor, rasvjetni, klimatizacijski ili audio sustavi. U toj konzultantskoj kući procjenjuju da će do 2021. godine udio američkih kućanstava koja imaju uređaje na internetu porasti tek na nešto više od 15 posto.

PricewaterhouseCoopers, još jedna konzultantska kuća, proveo je istraživanje u Velikoj Britaniji u kojem je otkriveno da čak 72 posto potrošača nema u idućih dvije do pet godina namjeru kupovati kućanske uređaje koji bi bili spojeni na internet i da nemaju želju dodatno plaćati za takvu mogućnost. Prema nekim procjenama, lani je na kupovinu takvih uređaja u cijelom svijetu potrošeno 60 milijardi dolara. Brojka se može učiniti visokom, ali u usporedbi s iznosima koji se godišnje troše na tehnologiju i kućanske aparate, zapravo sasvim zanemariva.

Nije sve baš tako jednostavno i izvjesno

Tržište krajnjih potrošača tako bi se moglo pokazati najtežim zalogajem za ‘revoluciju’ koju su trebali donijeti uređaji na internetu. Iako se može činiti atraktivnim da kod kuće imate frižider koji brine o ‘spizi’ umjesto vas, njegova cijena je jedan od glavnih razloga zašto ga nećete imati. Samsungov model, primjerice, se prodaje za 5000 dolara. Nadalje, kućanski uređaji se zapravo relativno rijetko kupuju. Ukupno gledajući, njih jest mnogo, no televizori, mašine za veš ili suđe, frižideri, pećnice i sve ostalo se mijenjaju tek svakih nekoliko godina, ako ne i rjeđe.

Dodatna prepreka na putu je nepostojanje standarda. Razvoj tehnologije još nije otišao toliko daleko da bi vaša Zanussi pećnica mogla međusobno ‘komunicirati’ s vašim Gorenje hladnjakom preko nekog zajednički usvojenog svjetskog standarda. Svaka kompanija koja razvija takvu tehnologiju zasad se oslanja samo na vlastita rješenja.

A kompanija koje razvijaju uređaje povezane s internetom ne nedostaje. Među najvećima tu su, primjerice, Google i Amazon. Google je 2014. godine za 3,2 milijarde dolara kupio kompaniju Nest koja proizvodi pametne termostate, kao i proizvođača nadzornih kamera Dropcam za kojeg je iskeširao 550 mil. dolara. Dropcam je u međuvremenu spojen s Nestom, ali dosad tvrtke nisu opravdale visoku cijenu po kojoj su kupljene.

Amazon je, s druge strane, također još 2014. godine u prodaju pustio vlastiti proizvod imenom Echo. Radi se o pametnom zvučniku koji može prepoznati i reagirati na glasovne naredbe. Iako je prodaja, baš kao i za Googleove Nest proizvode, dosad bila razočaravajuća – procjenjuje se da je od lansiranja prodano manje od milijun Echo sustava – Amazonov proizvod kotira vrlo visoko među tehnološkim stručnjacima. Eksperti se, naime, slažu da je u razvoju koncepta pametne kuće, u kojoj uređaji reagiraju na naredbe i želje stanara, potreban baš jedan takav uređaj koji može funkcionirati kao neka vrsta centralnog mjesta koje prima sve naredbe koje bi se dalje prosljeđivale drugim uređajima.

Uz spomenute velike igrače, postoji i dugi niz malih novih kompanija koje su posvećene proizvodnji nekog specifičnog uređaja koji će koristiti koncept stvari na internetu, poput GoPro kamera ili lako nosivih uređaja koji prate vašu fitnes rutinu. S tržišta se ne smije isključiti ni velike tradicionalne proizvođače jer se, primjerice, svaki moderni automobil može smatrati uređajem na internetu.

Sigurnost kao prepreka

Zasad, ipak, treba očekivati da će IoT koncept najviše potencijala pokazati u korporativnom segmentu tržišta. Mogućnost korištenja, recimo, u poljoprivredi za mjerenje kiselosti tla, ili u transportu za praćenje pošiljki, hotelima za upravljanje klimom u sobama, u proizvodnim pogonima za kontrolu razine rasvjete i još mnogi drugi jasno pokazuju smjer u kojem se može očekivati da će ići to tržište. Iako, ne treba očekivati da će put biti lak i brz. Kao moguće probleme spomenuli smo nedostatak globalnog standarda, kao i relativno visoku cijenu novih tehnologija.

Još jedna od prepreka u širokom usvajanju uređaja na internetu jest sigurnost. Baš kao što svaki pametni mobitel i svako računalo spojeno na internet mogu biti cilj nekakvog zlonamjernog napada računalnih kriminalaca tako to mogu biti i ostali uređaji. I dok frižider još djeluje kao relativno benigna naprava čak i ako njime upravlja neki haker, mogućnost da vam netko drugi isključuje kućni sustav za nadzor, ili ako se u obzir uzme i velika nada od medicinskih implantata koji bi također bili povezani na internet (da vašem liječniku u realnom vremenu javljaju, recimo, vašu krvnu sliku), pitanje sigurnosti najednom postaje iznimno ozbiljno.

Čak je i zloglasna američka špijunska agencija NSA (National Security Agency) ovih dana objavila kako se eksperimentalno bavi ispitivanjima mogu li se i na koji način iskoristiti prilike koje pružaju uređaji na internetu. Tu je, naravno, i pitanje privatnosti i podataka koji se dobivaju praćenjem korištenja pojedinih uređaja.

U svakom slučaju, koncept uređaja na internetu i dalje zvuči revolucionarno i prije svega vrlo atraktivno, ali ako se zanemare entuzijasti koji glasno promoviraju sretniju budućnost koju bi nam mogla donijeti globalna povezanost, čini se da će spomenuta revolucija ipak malo više sličiti tek na evoluciju.