Neovisna je to udruga koja okuplja 'kapitalce' poput ABB-a, dm-a, Dogus grupe, Hrvatskog Telekoma, KMPG-a, MOL-a, PBZ-a i ostalih multinacionalnki koje su uložile ogromne iznose u Hrvatsku. Prema Šlatu, koji je posljednje 33 godine bio odgovoran za poslovni razvoj 3M-a u regiji jugoistočne Europe te je držao funkciju starijeg regionalnog direktora, Hrvatska je u zadnjim godinama napravila solidne iskorake i postala atraktivnija ulagačka destinacija, no pred njom je još puno posla kako bi privukla kvalitetne proizvodne investicije bez kojih dugoročno nema veće produktivnosti, a ni bitnijeg rasta životnog standarda.

Možete li nam uvodno reći nešto više o Udruzi stranih ulagača u Hrvatskoj: Kada je osnovana i koja joj je misija?

Udruga stranih ulagača u Hrvatskoj osnovana je 2011. kao tijelo neovisno o zemlji podrijetla stranih ulagača i nije vezana ni uz jednu stranu trgovačku komoru koje djeluju u Hrvatskoj. Jedna grupa kompanija željela je tada napraviti platformu koja nije vezana ni za jednu državu i koja bi neutralnim pogledom pokušala predložiti Vladi i ostalim partnerima iz javnog sektora iskustva iz drugih zemalja za lakše poslovanje i privlačenje stranog kapitala.

Strani ulagači u jednom dijelu javnosti nemaju dobru percepciju i još uvijek ih se doživljava kao 'eksploatatore'. Zašto je tome tako?

Negativna percepcija stranih ulagača nastala je devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon privatizacije banaka. Nažalost, tada se počelo govoriti - 'stranci nas dolaze iskorištavati'. Realna je situacija da strani ulagači donose kapital koji nam nedostaje, donose tehnologije, znanje i jasne procese. Prema tome, od stranaca možemo učiti te iskoristiti pozitivna i provjerena iskustva.

Što govore podaci, koliko su strani ulagači zapravo značajni za Hrvatsku?

Prema statistikama, nešto manje od pet posto aktivnih tvrtki u Hrvatskoj ima strane vlasnike. Ali tih manje od pet posto kompanija zapošljava 20 posto radne snage, doprinosi s 30 posto ukupnog BDP-a, generira 45 posto izvoza i čak 60 posto investicija u istraživanje i razvoj. Bilo kakve teorije zavjere da nas stranici dolaze 'iskorištavati' padaju u vodu zbog ovih podataka, taj tabu moramo razbiti. Strane tvrtke imaju značajno veću produktivnost i dodanu vrijednost nego prosječne kompanije u domaćem vlasništvu. Živimo u globalnom svijetu, a strani gosti su recimo najvažniji dio našeg turizma, pa mi nisu jasni povici da nam stranaca ne treba. Jesmo li spremni zatvoriti se prema inozemstvu, što želimo biti - izolirani otok?

Vaše udruženje poznato je po izdavanju 'Bijele knjige', publikacije u kojoj iznosite prijedloge za jačanje gospodarstva. Koji će biti naglasci iduće 'Bijele knjige'?

Najprije želimo istaknuti neke pozitivne stvari. Najbolji je primjer projekta e-Građani, a koji je strahovito napredan i zemlje poput Austrije već ga kopiraju. Mnogi građani, ali ni mnoge tvrtke ne shvaćaju koliko je to pozitivan iskorak. Također smatramo da treba istaknuti i pozitivne utjecaje uvođenja eura i ulaska u šengensku zonu. Pohvalio bih i suradnju s Upravom za internacionalizaciju u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, koja nastoji biti bitan prvi kontakt za strane ulagače, a i kasnije im pomoći prilikom daljnjih faza investicija. Sigurno bi bilo dobro osnažiti ih i postaviti kao glavnog koordinatora među svim državnim dionicima koji utječu na aktivnosti stranih ulagača. Time bi se značajno olakšali borba i lutanje ulagača u složenoj mreži hrvatske administracije i javnih poduzeća. Nećemo ulaziti u teme porezne reforme, velikog poreznog opterećenja rada i potrebnog rasterećenja tvrtki raznim nametima, jer time se prvenstveno bave Hrvatska udruga poslodavaca i druga udruženja.

Možete li reći što ćete konkretno predložiti i koje su po vama bolne točke na kojima bi trebalo raditi?

Među ostalim, osvrnut ćemo se na problem radne snage, tu moramo najhitnije napraviti nešto. Postoje neke mjere koje se mogu relativno brzo provesti i one se odnose na aktiviranje radne snage koja je trenutno izvan radnih procesa, posebno umirovljenika i studenata. Za to moramo pojednostaviti administrativne procese. Plaćanje poreza na dohodak je neupitno, svatko ga treba plaćati, ali zašto umirovljenici trebaju ponovno plaćati zdravstvo i mirovinsko ako su ga plaćali cijeli radni vijek i sad opet žele povremeno raditi. Analize pokazuju da to što umirovljenici dodatno plaćaju mirovinsko uopće nema efekta na njihovo potencijalno povećanje mirovina, a poslodavcima je to samo dodatno opterećenje i cijela stvar postaje neatraktivna. Također, zdravstveno osiguranje već se plaća na mirovine i zašto dodatno opteretiti umirovljeničke honorare?

Koje vas brige još muče, osim manjka radne snage?

Trebalo bi upozoriti na koncentraciju stranih ulaganja uglavnom oko Zagreba, u Istri i u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Tek sad imamo prve veće pomake u Slavoniji. Ravnomjeran regionalni razvoj investicija ključan je za svaku državu jer direktno utječe i na demografska kretanja. Veliko je pitanje kako privući veći broj stručnih ljudi izvan Zagreba. Ljudi koji će otići raditi izvan grada, u manju sredinu, trebaju smještaj, i tu treba dobra suradnja, kao i strategija lokalnih zajednica s ulagačima - tko će uložiti u smještaj ili, ako će i to morati plaćati investitor, trebalo bi ga nekako stimulirati. Velik je problem i lokalni transport - ako ćete izvan grada imati tvornicu s većim brojem ljudi, ne možete očekivati da će svi na posao dolaziti svojim automobilom. Postoji jako puno prostora za napredak i moramo ići prema ravnomjernoj disperziji investicija u Hrvatskoj. Ni Zagreb više nema kapaciteta ni radne snage. Gdje ćete u Zagrebu graditi tvornicu s nekoliko tisuća zaposlenih? Zadatak je države na svim nivoima da se brine za ravnomjeran razvoj naših regija.

Što bi po vama država mogla odmah i konkretno napraviti?

Za veće privlačenje značajnijih investicija trebamo veliku i koordiniranu akciju javnih tijela na svim nivoima javne uprave – među pojedinim resorima, ali i vertikalno. Strani ulagači često nemaju baš puno razumijevanja za našu dosta složenu teritorijalnu strukturu – često ih se primi u centralnoj državi, ministarstvu, ali čim krenu na razinu niže, nailaze na nove prepreke i nerazumijevanje. To je odvratilo čitav niz ulagača, jer smo jednostavno jako kompliciran sustav i administrativno zahtjevni. Treći ključan faktor koji nam nedostaje je brzina: nitko ne želi mjesecima čekati na papire i dozvole. To treba ubrzati i za domaće i strane ulagače - trebalo bi, naprimjer, uvesti praksu da se na neku dozvolu čeka 60 dana, a ako odgovor ne stigne u tom roku, smatra se da je odobrena. To bi pokazalo jasnu opredijeljenost države da želi pomoći i potaknuti ulagače te da želi razvoj te investicije.

Je li za naše probleme rješenje one-shop-shop, kojem bi se ulagači mogli obratiti, a o tome se govorilo ranijih godina?

Bilo bi odlično kad bi investitor dobio osobu zaduženu da mu pomogne probijati se kroz administrativne strukture zbog kojih smo imali slučajeva da smo ostali bez investicija. S tim projektom trebalo bi što prije krenuti, dok su nam na raspolaganju i ogromni kohezijski fondovi EU-a za gospodarstvo, jer će za četiri, pet godina ti fondovi nestati i ako ne iskoristimo maksimalno sve mogućnosti koje su nam sada na raspolaganju, imat ćemo velikih strukturnih problema.

Stalno se vraćamo na proizvodnju - zbog čega je ona toliko važna?

Bez povećane produktivnosti nema podizanja standarda, nema rasta plaća, a povećanja produktivnosti nema bez proizvodnje. Uslužne i trgovačke djelatnosti su potrebne, ali trebamo aktivnosti koje će stvarati profitabilnu dodatnu vrijednost, koje će povećati standard lokalne zajednice i centralne države kroz plaćanje poreza i dodatno zapošljavanje. Naš je problem kako zadržati ljude, kako imati pravu obrazovnu strukturu koja bi zadovoljila potrebe poslodavaca. Ne danas, ne jučer, nego prekjučer trebali smo pokrenuti velike promjene u obrazovnom sustavu kako bismo imali dovoljno ljudi s tehničkim znanjima i ostale profile koje gospodarstvo treba danas i koje će trebati sutra. Danas se ne traže kao nekad NKV radnici, danas svaki radnik u proizvodnji mora znati raditi s naprednim strojevima i tehnologijama, a naš obrazovni sustav izbacuje jako malo takvih ljudi na tržište rada.

Kao i mnogi, ne gledate blagonaklono na masovni turizam?

Turizam nam je potreban i izrazito važan za državu u cjelini, ali imati ovisnost o njemu u iznosu od 19 posto BDP-a, dok je prosjek EU-a pet posto, znači da smo strahovito ranjivi. Baza na kojoj se temelji naš turizam nije dugoročno održiva i bojim se da to nije put u stabilnu budućnost. Trebamo pogledati i profil naših smještajnih kapaciteta, a smještaj niže kategorije također nije dobar temelj za dugoročnu održivost turizma, jer nam treba izgradnja kapaciteta više i visoke kategorije, a problem je i porezni tretman u turizmu. Vlasnici apartmana oporezuju se minimalno i paušalno, a hotelske kuće plaćaju sve moguće poreze i parafiskalne namete. Argumenti koji pokušavaju opravdati paušalni porez - da njega plaća netko tko je uložio svoja sredstva u apartman - padaju u vodu. A što ćemo s onim obrtnicima i malim poduzetnicima koji su uložili svoja sredstva u proizvodnu halu, strojeve i ljude? Zašto obrtnici ne bi plaćali paušalni porez? Bez proizvodnje nema uspjeha gospodarstva, ona stvara dodatnu vrijednost i nikad se neće povećati standard zemlje i stanovništva bez zdrave proizvodne baze. Danas i zemlje poput Lihtenštajna, koje povezujemo s bankarstvom i uslugama, imaju veći postotni udio industrije u BDP-u u odnosu na Hrvatsku.

Da zaključimo, moramo se ubrzati i prestati sumnjičavo gledati na strance koji žele uložiti u Hrvatsku?

Ako se ulaže unutar Europske unije, danas se više ne postavlja pitanje isključivo troška rada, jer živjeti i raditi u EU ima svoju cijenu. Pitanje je što dobijete zauzvrat. Svako će rado platiti radnika više ako dobije veću produktivnost i veći output. Ako je potrebna infrastruktura na raspolaganju, ako je javna usluga primjerena trošku investicije, ako je brza i efikasna, onda će investitori doći u većem broju. Naša produktivnost još uvijek vrlo često ne odgovara cijeni rada, a cijena rada nije samo trošak radnika - imamo nizak porez na dobit, ali nikad nismo riješili problem parafiskalnih nameta, koji su u drugim zemljama nepoznati, kao i brzinu rješavanja administrativnih procedura.

U današnjem globalnom svijetu trebamo biti apsolutno otvoreni za sve informacije, tokove kapitala i tehnologije iz svijeta. Hrvatska je premala da bi sama bila na globalnoj karti, a imamo cijeli niz prednosti i stvari koje smo dobro napravili. Moramo pojednostaviti procedure i prestati sa strahom od stranih ulagača.