Ideja je bila da se s Viščevićem nađemo kod njega u Kastvu kod Rijeke. Željeli smo vidjeti njegovo carstvo novčića iz kojeg vodi svoju tvrtku Monetalis. U novinarskoj glavi zamišljali smo sobu sa stotinama novčanica i kovanica obješenih po zidovima i izloženih u vitrinama.

Plan nam je ubrzo pao u vodu jer je 40-godišnji numizmatičar ovih dana toliko zauzet da smo se morali naći s njim u Zagrebu. Ugurao nas je između dva sastanka s klijentima. A i naša maštarija o sobi punoj novčića na kraju se pokazala samo – maštarijom.

Kako će nam objasniti u razgovoru, svoju kolekcionarsku zbirku odavno je prodao, a sad se numizmatikom bavi prvenstveno kao biznisom i malo se toga od novčanica i kovanica duže zadržava u njegovim rukama.

Prije početka intervjua u jednom zagrebačkom lokalu Viščević je na stol položio kutijicu s desetak kovanica i novčanica. Za oko nam je odmah zapeo omanji novčić, spremljen u posebnu plastičnu košuljicu na kojoj je bila vidljiva cijena od 300 eura.

Ovo se čini vrlo starom kovanicom. Kao laik, rekao bih da je iz antike.

U pravu ste. Stara je gotovo 2500 godina. Radi se o atenskoj tetradrahmi nominalne vrijednosti četiri drahme. Neki je nazivaju i 'Atenskom sovom'. Iskovana je u razdoblju između 454. i 404. godine prije Krista. Na licu kovanice je glava božice Atene, a na naličju sova s maslinovom granom. Kolala je u davno doba po cijelom ondašnjem Mediteranu. Novčić je bio dosta kvalitetno izrađen i vrlo rado priman kako u grčkim kolonijama, tako i među narodima koji su trgovali s Grcima.

Vidim na njemu cijenu od 300 eura.

To mu je početna cijena. Na aukciji sam ga kupio za oko 900 eura.

Je li numizmatika skup sport?

Da, relativno je skup hobi. U početku svi obično krenu sa skupljanjem kovanica ili novčanica koje netko donese s putovanja. Ako se time zaraze, onda počnu kupovati. Ajmo reći da je prednost u tome što na numizmatičku zbirku možete gledati kao na neku vrstu štednje. Iako ne bih to toliko isticao. Opet, ako ti sutra zatreba novac, možeš je prodati i u najgorem slučaju dobit ćeš polovicu uloženog. Svakom početniku kažem da je najvažnije imati mjeru. Ne treba ići na količine, niti izvan svog planiranog budžeta. Ulagati treba u skladu sa svojim primanjima. Za nekog je to 50 eura mjesečno, a za drugog 500 eura.

Imam dojam da u Hrvatskoj nije nikad bilo više numizmatičara. U medijima se na dnevnoj bazi objavljuju teme i prilozi o kunama i lipama. I vi ste često jedan od stručnih komentatora. Je li vas iznenadio taj bum?

Očekivao sam da će porasti interes za numizmatiku uvođenjem eura, znači kada dođe do fizičke zamjene novca. Međutim sve je krenulo puno prije izdavanjem prigodne kovanice od 25 kuna povodom otvaranja Pelješkog mosta. Tu se poklopio cijeli niz faktora, a svemu su dodatno pridonijeli mediji. Za numizmatiku je to, prema mom mišljenju, veliki plus, iako to ljudima iz numizmatičke zajednice ide na živce (smijeh). Sve je jako živnulo, pojavilo se dosta novih ljudi. Vidjet ćemo za nekoliko godina tko će ostati od te mase.

Ne smeta vam što u to ljudi prvenstveno ulaze zbog želje za zaradom?

I ne toliko. Svatko ima svoj put ulaska u numizmatiku. Društvo smo u kojem se sve pokušava kvantificirati, sve je izraženo kroz materijalno. Mislim da je to pogrešno. Ne možete na sve gledati kroz jednu dimenziju. Ta vrijednosna komponenta ljudima najviše upada u oči jer, realno, o numizmatici jako malo znaju. Ne znaju povijesni kontekst nastanka neke kovanice, ne prepoznaju motive na njoj. Naprimjer, prva kovanica od 25 kuna izdana je 1997. povodom mirne reintegracije Podunavlja. Kad biste proveli anketu, siguran sam da velik broj ljudi, posebno mlađi, ne bi imali pojma o čemu je riječ ni kad bi vidjeli kovanicu.

U oglasniku se sad kovanice od 25 kuna s motivom Pelješkog mosta prodaju za 70-80 eura. Jesu li to realne cijene?

Po meni je sve to trenutno malo precijenjeno. Mediji objave te cijene i stvori se umjetan hype. Veliko je pitanje realiziraju li se te cijene u konačnici. Numizmatika je priča o znanju, priča o edukaciji. Najvažnije je ispitati tržište. Ništa ne radite na prvu. Vidite kako se kreću aukcijske cijene ili se savjetujte s nekim iskusnijim. Ali ljudi se zalijeću i donose odluku na bazi emocija. Ajme, to je zadnja kovanica od 25 kuna. Ajme, na njoj je Pelješki most. I plate za nju 100 eura. Takva priča za nekoliko godina može imati gorak okus. Susrećem se s tim svaki tjedan.

Koliko su po vama vrijedne te 25-ice?

Do pojave Pelješkog mosta i nisu bile neka senzacija. Cijene su im bile 40-50 kuna. Osobno ih nisam kupovao jer mi iz komercijalnog smisla nisu bile previše interesantne.

Jeste li se počeli baviti numizmatikom zbog zarade?

Ne. Moja numizmatička priča krenula je kad sam bio šestogodišnji dječak. Igrao sam se s prijateljima u pijesku nedaleko od obiteljske kuće i u njemu smo pronašli nekoliko talijanskih kovanica od 20 i 50 centesima iz Drugog svjetskog rata. Nama je to bila fascinantna stvar, pravo blago. To je zainteresiralo svu djecu iz susjedstva. Po kućama smo kasnije pronalazili austrougarske krune, jugoslavenske dinare. Svatko je imao malu kolekciju. Ljudi su mi to počeli poklanjati. Zatim se raspala Jugoslavija. Dolaze hrvatski dinar, pa kuna. Počeo sam dobivati i europske kovanice od ljudi koji su putovali. Sve sam to skupljao na dječjoj, amaterskoj razini. I tako se stvorila prva emocija prema numizmatici.

Onda ste skupili poveliku zbirku ako ste se bavili time cijelo školovanje?

Imao sam pauzu od nekoliko godina. Nastavio sam za vrijeme studija na Pravnom fakultetu u Rijeci. Morao sam učiti za neki ispit, ali mi se nije dalo. Radilo mi se sve drugo osim učenja (smijeh). I tad sam u ormaru pronašao svoju staru zbirku. Zatim sam preko interneta malo istraživao, povezao sam se s ljudima iz cijele Hrvatske koje je to isto zanimalo i počeo se baviti numizmatikom na studiozniji način. Najviše su me zanimale kune jer ih je bilo dosta različitih. Vidio sam da ima dosta nejasnoća. Ljudi nisu znali što sve postoji. Prenosio bih im svoja skromna znanja dok mi nije sinulo da bi najbolje bilo napisati knjigu jer tad nije postojao katalog hrvatskog novca. Izdao sam knjižicu 2004. uz pomoć fakulteta. Pokazala se uspješnom jer su ljudi uz pomoć nje mogli sistematizirati svoje kolekcije. Zatim sam otišao korak dalje. Izdao sam 2007. knjigu o novcu na području bivše Jugoslavije od 550 stranica. Njezino drugo izdanje iz 2011. imalo je 1200 stranica.

Studirali ste pravo, pisali knjige o novcu, a jeste li ga i dalje skupljali?

Naravno. Širio sam zbirku koja je došla do 20.000 kovanica. Novčanice me nisu toliko zanimale. Uglavnom se radilo o najjeftinijim kovanicama iz cijeloga svijeta. Kvantitativno je to bila velika zbirka, ali kvalitetno nije bila na nekoj razini.

Imate li još uvijek tu zbirku?

Ne. Davno sam je prodao.

Jeste li uspjeli nešto zaraditi?

Bio je to jeftin materijal koji nisam puno ni platio. Dobio sam dovoljno kako bih mogao uložiti u nešto drugo.

Kako ste odlučili napustiti karijeru pravnika i profesionalno se baviti numizmatikom? Koliko znam, čak ste jedno vrijeme radili u lukrativnoj naftno-plinskoj industriji.

Pravnički posao nije mi se svidio. Možda ću zazvučati patetično, ali bio sam nesretan. Nisam se osjećao ispunjen. Cijelo to vrijeme bavio sam se numizmatikom i pomislio zašto ne bih profesionalno trgovao novčanicama i kovanicama. I tako sam krenuo. Cilj mi je nabaviti materijal po ok cijeni, da ga mogu prodati svojim klijentima isto za neku fer vrijednost, tako da svi na kraju budemo zadovoljni. Nekad je ta matematika uspješna, a nekada baš i ne (smijeh). Ali evo, tvrtka egzistira već punih deset godina i ja sam zadovoljan.

Tko su vam klijenti?

Numizmatička zajednica je vrlo raznolika. Imate stvarno različit profil ljudi. Jedan se moj kolega našalio da smo kao sekta ili masonska loža. Negdje si u stranom svijetu i samo natukneš da si numizmatičar - odmah imaš prijatelje. Među klijentima imam umirovljenika, studenata, čak i srednjoškolaca, sveučilišnih profesora, neurokirurga, poslovnih ljudi, ali i skladištara, vozača kamiona, automehaničara. Većinom su to muškarci, ali je sve više i žena. U pravilu se za numizmatiku zainteresiraju ljudi koji vole povijest i umjetnost te vole baratati novčićima. Kad to sažmete u jednoj osobi, nastane numizmatičar.

Koliko u Hrvatskoj ima numizmatički tvrtki?

Vrlo malo. Možda četiri, pet, uključujući moju. Puno više ljudi trguje, ali izvan sustava firmi.

Ima li puno lovaca u mutnom? Mislim na ljude koji iskorištavaju ljudsku pohlepu ili naivnost.

Ima. Poplava je novih trgovaca koji ljudima prodaju lažna obećanja da će ono što kupuju jednog dana vrijediti jako puno. Naravno, nitko od njih ne radi preko tvrtke, pa ne postoji ni neka odgovornost u tom slučaju. To se u numizmatici ne smije raditi. U Americi imate strukovno udruženje profesionalnih numizmatičara. Ako želite biti njegov član, morate zadovoljiti cijeli niz kriterija. Među ostalim, imate etički kodeks koji izričito zabranjuje prodavanje numizmatike kao investicije.

Što to konkretno znači?

Evo, da vam sad kažem da ovaj antički novčić vrijedi 1000 eura, a da će za pet godina vrijediti šest ili sedam tisuća. To se ne smije raditi! Ono što vam mogu reći je da je prije dvije-tri godine njegova vrijednost bila 300 eura, a sada je 700. Iz toga vi sami izvucite zaključak. Hoće li njegova cijena i dalje rasti? To nitko ne može znati. Sad imate ljude koji prodaju te famozne kovanice od 25 kuna s pričom da su sad na 70 eura i da će za deset godina vrijediti 700. To nije u redu, nije etički!

Može li se na numizmatici i obogatiti?

Često su se u naslovima novinskih tekstova spominje 'bogatstvo', kao sačuvajte kune i lipe jer bi mogle vrijediti pravo bogatstvo. Ali to nije realno. Nećete se obogatiti na kunama i lipama. Zna se dogoditi da čovjek pronađe nešto iznimno vrijedno kod bake na tavanu, ali za to vam je vjerojatnost jednaka onoj da ćete dobiti glavni zgoditak na lotu. U medijima obično završe takve priče pa ljudi steknu pogrešan dojam. Kao vijest o Englezu koji je šetao psa i pronašao rijetku kovanicu iz srednjeg vijeka, vrijednu 50.000 funti. Iz toga se stvara ta fama o 'rijetkom novčiću'. Na svijetu ima milijardu vrsta kovanica. Ali samo jako, jako mali dio njih iznimno je vrijedan.

Jeste li vi imali slučaj da je neki vaš klijent pronašao nešto iznimno vrijedno?

Kako je ovo područje oduvijek bilo politički trusno, česti su ratovi i promjene sustava, svi oni koji su imali novac čuvali su ga u zlatu i srebru. Zna se dogoditi da se u nekoj staroj kući među ciglama ili ispod podova pronađe nešto takvo. Ali to nije numizmatička senzacija.

Što bi u numizmatičkom smislu bio pravi zgoditak da netko pronađe od novčanica i kovanica iz ove naše regije?

U prosincu 1918. nastala je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Prve novčanice zajedničke države izdane su 1919. godine. Bile su denominirane i u dinarima i u krunama. Najveća novčanica bila je od 1000 dinara, odnosno 4000 kruna. U to vrijeme to je bio strašan novac. Prosječan čovjek nije ni znao da ta novčanica postoji, već su njome baratali samo najimućniji. Tiskano ih je jako malo i danas su te novčanice dosta vrijedne. Jako ih je teško pronaći. Na zadnjoj aukciji jedan primjerak dostigao je cijenu od 5300 eura. Možda bi se takve novčanice mogle naći u nekoj staroj kući.

Koliko su numizmatičarima zanimljivi euri? Ima li u optjecaju nekih zanimljivih komada?

Euri su relativno nova stvar. Imaju svoj krug sakupljača iako malo stariji numizmatičari s malim prezirom gledaju na to (smijeh). Ima kovanica eura koje su rađene u manjim količinama i koje su stekle popularnost. Recimo prigodna kovanica od dva eura s likom holivudske glumice i monegaške princeze Grace Kelly iz 2007. godine. Njih je kovano svega 20.000 komada. Mala je vjerojatnost da ćete naletjeti na nju u optjecaju, ali je teoretski moguće.

Što je s centima? Pisalo se o nekim talijanskim centima koji navodno vrijede tisuće eura.

Imali ste situaciju da je talijanska kovanica od centa greškom okovana na pločici od dva centa. Pronađen je samo jedan jedini takav primjerak. Ta je informacija prvo završila u talijanskim, a onda i u svim svjetskim medijima. Naslovi su bili: Ako imate ovu kovanicu, zaradit ćete šest tisuća eura! Ali nije rečena ključna stvar – postoji samo jedna takva. Naravno, to su objavili i naši mediji. I ljudi su krenuli zvati. Tako je i mene zvao stariji gospodin. Kao on ima deset rijetkih talijanskih centi koji vrijede 60.000 eura. Objašnjavam mu da su to obični komadi, a on mi s druge strane viče da ga želim prevariti. Zato ne volim priče o vrijednim novčićima ili rijetkim kovanicama na kojima ćete se obogatiti.

Pretpostavljam da ste zbog numizmatike obišli cijelu Hrvatsku.

Mislim da nema kraja u kojem moja noga nije kročila (smijeh). Obišao sam valjda sve gradove i dobar dio sela.

Nije vam teško potegnuti do juga Dalmacije ili na istok Slavonije?

Nije. Sretnem na tim putovanjima ljude različitih profila i svakakvih životnih sudbina. Imate smiješnih, ali i tužnih priča. Znaju mi se ljudi rasplakati, posebno osamljene bake ili djedovi. Nekad se osjećam kao putujući ispovjednik. Ima situacija kada razgovaramo o svemu, a najmanje o numizmatici.

Najbizarniji ili najsmješniji sastanak?

Susret s klijentom u 4 sata ujutro na smetlištu u okolici Zagreba. Došao sam u odijelu s kravatom i finim cipelama (smijeh). Na smetlištu smo pregledavali materijal. Sastanak se čak isplatio, pa mi je kasnije bilo lakše.

Skupljate li nešto za svoju osobnu kolekciju?

Najveća strast mi je prikupljanje informacija. Da je otkrivena neka nova varijanta ili neki novi detalj koji mogu podijeliti u zajednici. Više me raduje otkriti nešto novo, nego posjedovanje nečeg. Ljudi misle da imam neku ludu zbirku, ali u biti nemam. Svaki dan se nagledam kovanica i novčanica i na neki način ih konzumiram. Znam da one moraju ići dalje. Jer kad bih bio kolekcionar, bankrotirao bih u roku od mjesec dana jer bih kupio sve (smijeh).

Jeste li vi nešto važno otkrili?

Imao sam nekoliko otkrića. Ona su važna samo za numizmatiku, a ljudima koji nisu u tome, totalno su nebitna. Na jednoj novčanici Kraljevine Srbije iz 1885. uspio sam razjasniti čiji se sve potpisi javljaju. To je dugo vremena bio misterij. Isto tako sam na kovanici od 1000 dinara izdanoj 1980. povodom smrti Josipa Broza Tita otkrio zanimljiv detalj. Na jednom od primjeraka iz oka mu izlazi munja. Vjerojatno je to nastalo u kovanju, kad je dio kalupa napuknuo. Za običnog čovjeka to ne znači ništa, ali za nekog numizmatičara bitna je informacija.

Svašta vas numizmatičare oduševljava. A kako objasnite što to odraslog čovjeka tjera da skuplja tamo neke novčiće nekome tko nema taj poriv?

(smijeh) Zaista to nekome može na prvu djelovati pomalo infantilno. Kolekcionarstvo čovjeka opušta, omogućava mu bijeg od svakodnevice. Pomoću neke stare kovanice odlazi u daleku povijest i vraća se osvježen u stvarni život. U vrijeme korone i lockdowna, dok su se brojali bolesni i mrtvi, mnogi ljudi su stradali psihički. Kolekcionari su se tad povukli u svoj svijet i to su vrijeme, vjerujte mi, bezbolnije prebrodili nego mnogi drugi.

Pripremate li neku novu knjigu? Prije četiri godine izdali ste monografiju o novcu Dubrovačke Republike.

Sad pripremam treće izdanje o novcu na području bivše Jugoslavije, uz to radim na knjižici o odlikovanjima i pišem još jednu knjigu s kolegom, ali o čemu je točno riječ, zasad ne bih otkrivao.

Pa kad to sve stignete uz sva ta putovanja i gostovanja u medijima?

Istina, to su projekti koji uzimaju jako puno vremena, a komercijalno nisu isplativi. Trenutno nastojim reorganizirati tvrtku, tako da što manje radim i imam više vremena za pisanje. Postavio sam si misiju širenja znanja. Volim da ljudi znaju čime se bave. Kao što ja ne volim da me netko obmane, tako ne želim da netko drugi bude prevaren. Kako sam rekao, numizmatika je prije svega priča o znanju i edukaciji. Bez toga se time nema smisla baviti.