Dionice Ine kotiraju na Zagrebačkoj burzi. Ukupno ih je izdano deset milijuna, od čega 49,08 posto (4,908 milijuna dionica) drži mađarska naftna kompanija Mol. Idući najveći vlasnik je Hrvatska te ona kontrolira 44,84 posto dionica (44,84 posto vlasništva). Manji vlasnički udjeli u Ini skrivaju se iza skrbničkih računa ili su u vlasništvu domaćih mirovinskih fondova, a procjenjuje se kako je još pet posto Ine u vlasništvu malih ulagača.

Kada jedna kompanija preuzima drugu kompaniju, uvrštenu na burzu, cijena u preuzimanju se u većini slučajeva računa kao tromjesečni prosjek cijene s burze. U slučaju Ine ta cijena otprilike iznosi 3200 kuna. No što to zapravo znači?

Kada bi država stvarno htjela kupiti Molove dionice Ine, svaku od njihovih 4,9 milijuna dionica trebala bi platiti 3200 kuna, što bi koštalo 15,7 milijardi kuna ili 2,1 milijardu eura. No u korporativnim preuzimanjima to nije kraj. Za zdrave, profitabilne kompanije u preuzimanju se plaća i određena premija na tržišnu cijenu. Podsjetimo, Ina se iz kvartala u kvartal hvali 'najboljim rezultatima u povijesti'.

Prije tri godine, 2015., Ina je poslovala s gubitkom većim od milijardu kuna. Otkada je Vlada na Badnjak 2016. objavila da kreće u njeno preuzimanje, tvrtka radi sve bolje i bolje. U 2016. zaradila je oko 600 milijuna kuna, dok je lani poslovala s milijardu i 200 milijuna kuna dobiti. Najava preuzimanja i 'povijesno najbolji' rezultati koincidiraju, no to ne mora ništa značiti, dok vladajućem mađarskom vlasniku odlični rezultati puno znače jer će u preuzimanju na temelju njih moći tražiti višu cijenu za dionice.

Mađari će se sigurno pozvati i na njihovu ponudu za preuzimanje iz 2008. godine, kada su na tržišnu cijenu dionice od 1700 kuna ponudili premiju od 64,6 posto, odnosno 2800 kuna po dionici, što je jedna od najvećih premija ubilježenih prilikom preuzimanja hrvatskih kompanija. Dakle na tržišnu cijenu od 15,7 milijardi kuna država će morati dati i premiju. Kad bi ona iznosila 20 posto, to bi Inu poskupilo na 18,8 milijardi kuna. No kako je ona pod Mađarima preuzela i Petrokemiju i spasila je od stečaja, može se očekivati da će Budimpešta htjeti i da joj se ta usluga izdašno naplati.

Jasno, državni proračun ne bi podnio jednokratni udar od 18,8 milijardi kuna, pa su se za otkup Ine spominjali razni scenariji, poput prodaje dijela HEP-a kako bi se namaknuo novac. Zadnju riječ u ovom poslu imat će Vlada, koju za osam milijuna eura savjetuje konzorcij bankara u kojem su američki Morgan Stanley, domaća Privredna banka Zagreb i njihovi talijanski vlasnici Intesa Sanpaolo.

Njihov je posao bio smisliti plan za otkup Ine do kraja ove godine, no detalji tog plana još nisu poznati. Sigurno je pretpostaviti da su se bacili na traženje novog strateškog partnera za Inu, koji bi nakon što država iskešira Mađarima njihov dio od nje kupio polovicu kompanije. Tim 'duplim pasom' iz kompanije bi se izbacili Mađari, a država bi imala i 'ovce i novce' u nadi da će se s novim strateškim partnerom slagati bolje nego sa sadašnjim vlasnicima Ine.

Podsjetimo, prvi paket od 25 posto i jedne dionice Ine Mol je 2003. platio 500 milijuna dolara, dok ih je javna ponuda iz 2008., kojom su stekli još 22 posto Ine, koštala oko milijardu dolara.