'Hrvatsku, bez sumnje, muči niska stopa zaposlenosti: od radno sposobnog stanovništva starijeg od 15 godina, radi njih tek 37 posto', upozorava znanstvenica s Ekonomskog instituta Iva Tomić. Ovako izgleda Anketa o radnoj snazi DZS-a za prvi kvartal: od 3.737.000 radno sposobnih građana, njih 1.667.000 je aktivno (zaposlenih je 1.394.000, a nezaposlenih 273.000), a čak 2.070.000 ih je neaktivno. To znači da nisu zaposleni ni nezaposleni, a ulaze u kategoriju radno sposobnih. Statistika pokazuje da stopa neaktivnog stanovništva u Hrvatskoj iznosi visokih 55 posto, dok ih je u Sloveniji primjerice 42 posto, a u EU-27 43 posto. Tko su neaktivni stanovnici i zašto ih je kod nas tako puno?

Iz DZS-a nam pojašnjavaju da je među njima najviše umirovljenika (62,1 posto ili 1,28 milijuna), zatim učenika ili studenata koji čine 17,2 posto neaktivnih (oko 350.000), kućanica koje čine 9,9 posto (oko 200.000), dok ostalih 10,8 posto čine nesposobni za rad i osobe na izdržavanju zatvorske kazne (njih je oko 220.000).

Jasno je da najveći razlog neaktivnosti leži u velikom broju umirovljenika i ubrzanom starenju stanovništva. Prema popisu stanovnika iz 2001. godine, starijih od 65 godina bilo je 15,9 posto, u 2010. su narasli na 17,3 posto, a projekcije za 2061. godinu pokazuju da će toj skupini pripadati čak trećina ukupnog stanovništva, upozorava Iva Tomić, asistentica Ekonomskog instituta pri Odjelu za tržište rada, koji vodi Danijel Nestić.

No nemali dio zasluga za velik broj neaktivnih pripada prijevremeno umirovljenima: Hrvatska ima gotovo 40 posto umirovljenika u dobi ispod 65 godina. Prosječni staž korisnika mirovina iznosio je u 2010. 29 godina, a tek 11 posto njih imalo je staž od 40 i više godina. Pritom ovi podaci ne obuhvaćaju korisnike braniteljskih mirovina, što znači da je, kad se oni uključe, prosječan staž zasigurno još i niži.

Postoje i slučajevi obitelji, tumači Tomić, kod kojih su značajni negativni poticaji, odnosno kojima bi korist od zapošljavanja zbog niske plaće koju mogu ostvariti bila relativno mala u odnosu na različite naknade koje dobivaju od države. S obzirom na to da se u periodu 1990. — 2007. godine broj osoba u visokoobrazovnom sustavu povećao za čak 95 posto, jasno je da i to doprinosi rastu brojke neaktivnih.

Zbog problema na tržištu rada stasala je i kategorija 'obeshrabrenih radnika' koji gube nadu u pronalazak posla, a neaktivnost potiče i nemogućnost obavljanja 'part-time' poslova. Tome se mogu dodati i doznake iz inozemstva kojima se financiraju obitelji koje uzdržava član zaposlen u inozemstvu, ali i siva ekonomija: dio ljudi npr. živi od iznajmljivanja nekretnina na crno.

Iva Tomić u razgovoru za tportal ističe da bi se tmurna slika na tržištu rada mogla uljepšati ako bi se među umirovljenicima i kućanicama dio ljudi uspio aktivirati. 'S obzirom na to da je 40 posto umirovljenika mlađe od 65, evidentno je da se među njima krije velik broj onih koji bi još uvijek mogli raditi. Naravno, to podrazumijeva i dovoljan broj radnih mjesta, što je u trenucima krize malo teže ostvarivo', pojašnjava.

A za početak je potrebno postrožiti kriterije za odlazak u mirovinu, odnosno efikasnije utvrditi kriterije odlaska u mirovinu pod povoljnim uvjetima. Snize li se povlaštene mirovine, možda bi se i dio takvih umirovljenika ipak okrenuo radu.

Jesu li žene sa statusom domaćica, na koje se odnosi 10 posto neaktivnih, izbor ili nužda? 'Na ovo pitanje bez dodatnog istraživanja nije moguće dati jednoznačan odgovor. Sigurno postoje i primjeri kada je status domaćice za ženu nužda, ali i primjeri kada je to jednostavno stvar osobnog (ili obiteljskog) izbora', odgovorila je.

U slučaju nužde to najčešće znači da bi se te žene rado zaposlile kada bi se imao tko brinuti o obitelji, i to ne nužno samo o djeci: u proširenim obiteljima to se često odnosi i na starije ukućane. 'S druge strane, ako je riječ o 'životnom izboru', ili muž dovoljno zarađuje za cijelu obitelj, pa su partneri odlučili da je bolje da je žena kod kuće i brine se o obitelji, ili su različita davanja države (dječji doplaci i druge vrste socijalne pomoći) takva da se 'ne isplati' zapošljavati itd. 'Ova je vlada, posebice ministrica Opačić, na samom početku mandata najavila promjene u ovoj domeni, no osobno ne znam što je dosad konkretno napravljeno po tom pitanju', komentirala je Tomić.

A što je s medijima atraktivnom brojkom od 1,4 milijuna ljudi koji se izjašnjavaju da ne žele raditi? Riječ je o podacima Eurostata naslonjenim na Anketu o radnoj snazi DZS-a iz prvog kvartala u kojoj je od 2.070.000 neaktivnih 1.403.000 milijuna ljudi starijih od 15 godina u upitniku od stotinjak pitanja odgovorilo da ne žele raditi. No kad znamo da među neaktivnima dominiraju umirovljenici, učenici i studenti, informacija i nije tako šokantna. I u EU-u je više od 60 posto neaktivnih ljudi odgovorilo da 'ne žele' raditi, a Slovenija tu stoji i gore od Hrvatske! 

Može li se, znamo li ključne razloge zbog kojih ne traže posao, govoriti da su neaktivni oni koji ne žele raditi? 'Pogrešno je generalizirati. Sigurno među aktivnima ima onih koji ne žele raditi, neki možda rade u sivoj ekonomiji, a neki su, obeshrabreni u traženju posla na tržištu rada, privremeno ili trajno postali neaktivni', objašnjava Tomić.

Bolje bi bilo, kaže ona, broj nezaposlenih koji ne žele raditi procijeniti usporedbom nezaposlenih registriranih pri HZZ-u, kojih je u prvom tromjesečju bilo 339.000, i onih koje je registrirala Anketa o radnoj snazi. Njih je 273.000, što znači da Anketa, temeljena na strožim standardima Međunarodne organizacije rada, 66.000 ljudi nije prepoznala kao nezaposlene.

No nije li izlišno prebrojavati one koji ne žele raditi u zemlji u kojoj se vojska nezaposlenih sindikalno organizira, ako se istodobno broj onih koji žele raditi, a ne mogu naći posao mjeri u stotinama tisuća?