Ne može se reći da svijet, a posebno Zapad i na njemu, očekivano, najviše Velika Britanija, nije strepio oko toga što će se desiti nakon što Hong Kong 1. srpnja 1997. godine ponovo dođe pod kinesku vlast. Grad od 6,5 milijuna stanovnika koji je do tog trenutka više od 150 godina bio pod britanskom upravom, bio je u tom trenutku čista suprotnost ostatku Kine - siromašne, tvrdo komunističke države s planskom ekonomijom i nemilosrdnom partijom na čelu.

Sjećanje na krvavo ugušenu pobunu studenata na trgu Tiananmen u Pekingu, u tom je trenutku bilo još relativno svježe i usprkos tome što su Ujedinjena Kraljevina i Kina godinama prije pregovarale o točnim uvjetima pod kojima se Hong Kong vraća Kini, nitko nije bio siguran što će se u zbilji desiti jednom kad britanske vlasti napuste grad.

A desilo se – ništa. Primopredaja s 'pokislim' Britancima i trijumfalnim Kinezima prošla je bez problema, a Hong Kong je nastavio živjeti kao i do tad. To je bilo u skladu sa sintagmom 'jedna država, dva sistema' pod kojom su Britanci i Kinezi dogovorili da Hong Kong zadrži mnoge institucije koje su zaživjele tijekom njegove kolonijalne prošlosti, poput neovisnog sudstva, zasebnog parlamenta odnosno vlasti, kao i slobode govora te da će se takav jedinstveni sustav zadržati barem još idućih 50 godina. U dvadeset godina nakon primopredaje, sve do obljetnice koja se obilježava danas, nije se desilo ništa previše dramatično, pa ipak slika Hong Konga je danas bitno drukčija nego što je bila tada.

U trenutku kad se Hong Kong vratio pod kinesku upravu, službeno kao 'posebno administrativno područje' (eng. SAR – special administrative region) lučki grad je predstavljao čak petinu kineskog gospodarstva. Kina je tada tek hvatala pravi zamah koji će je u međuvremenu dovesti na sam vrh svjetske ekonomije i očekivalo se da će Hong Kong kao razvijeni centar trgovine i financija, posebno zahvaljujući vezama s ostatkom svijeta, biti glavna trgovačka veza između Kine i ostatka svijeta.

U nekoliko godina neposredno nakon primopredaje vlasti gotovo da je tako i bilo, no snažan rast cjelokupnog kineskog gospodarstva, a posebno koncentriranje ekonomije i stanovništva u velikim gradovima ubrzo je bivšu koloniju gotovo u potpunosti bacilo u drugi plan. Jeftina kineska proizvodnja je bila toliko privlačna inozemnim partnerima da su oni puno više samostalno tražili partnere u ostatku Kine, umjesto da Kinezi kroz Hong Kong traže njih.

Iako je ovaj grad na jugoistoku Azije, uz London, New York i Singapur i danas jedan od financijskih centara svijeta daleko je od relativne pozicije koju je u odnosu na ostatak Kine imao nekad: hongkonška ekonomija danas predstavlja tek 3 posto ukupnog kineskog gospodarstva. Čak se i burza vrijednosnih papira u Hong Kongu, kao simbol kapitalizma i sušta suprotnost nekadašnjoj kineskoj predanosti socijalizmu, danas nalazi u sjeni burzi u obližnjem Šenženu i nešto sjevernijem Šangaju.

I dok su brojni drugi kineski gradovi u proteklih dvadeset godina doživjeli prave preobrazbe, Hong Kong je u usporedbi s njima gotovo stagnirao. U sedamdesetima grad je ostvarivao prosječni godišnji gospodarski rast od 9 posto, u osamdesetima je to palo na oko 7,5 posto, no od 1998. do 2016. prosječni ekonomski rast mu je iznosio tek 3,3 posto. Najveći privredni sektor je trgovina i logistika koja čini oko četvrtine ekonomije grada, a nakon nje dolazi financijski sektor s udjelom od oko 17 posto – sve gotovo kao što je bilo i prije dvadeset godina.

No usporavanje rasta nije najveći problem gospodarstva Hong Konga. To se čak, za razvijenu ekonomiju poput hongkonške, moglo i očekivati. Najveći današnji problemi su jačanje sprege vlasti i biznisa što je započelo nakon primopredaje, snažan rast razlike između bogatih i siromašnih, te zastrašujući rast cijena nekretnina. Iako je Hong Kong i dalje u samom svjetskom vrhu po lakoći pokretanja biznisa, reforma ekonomskih politika, a posebno fiskalne u kojoj većina gradskih prihoda dolazi od nekretnina (zbog čega vlastima i nije u interesu da njihove cijene padnu), dobro bi došla kako bi se grad lakše nosio s konkurencijom drugih kineskih gradova.

Političkoj situaciji bi također dobro došao zaokret. Iako bez grandioznih poteza, središnje kineske vlasti već godinama polako jačaju svoj utjecaj u Hong Kongu, kroz velike infrastrukturne projekte, promjenama u školstvu i kroz jačanje poslovnih veza. Glavna izvršna upraviteljica grada Carrie Lam, koja na dužnost stupa danas, izabrana je prije nekoliko mjeseci po ukusu Pekinga. Sam proces biranja gradskih vlasti također je mješavina političko-poslovnih interesa kojem bi dobro došla dodatna doza demokracije.

Iako se godinama nakon primopredaje moglo činiti da je stav Pekinga prema Hong Kongu bio u stilu 'nećemo vas dirati dok god vi ne radite neprilike', utjecaj koji centralna partija ima na svakodnevicu posljednjih godina polako jača. To se može vidjeti u nekim slučajevima kršenja ljudskih prava kad su, primjerice, misteriozno nestajali izdavači i trgovci knjigama čija je prodaja zabranjena u ostatku Kine.

Takvo jačanje utjecaja Beijinga, zajedno s intenzivnom imigracijom iz ostatka Kine (u dvadeset godina doselilo je milijun novih stanovnika), dovodi i do jačanja polarizacije između dijelova javnosti koji su 'prokineski' raspoloženi te onih dijelova koji u svemu tome vide prijetnju neovisnosti Hong Konga i koji bi rado vidjeli i još veću autonomiju. Sve je to dovelo do iskazivanja nezadovoljstva u obliku tromjesečnih prosvjeda krajem 2014. godine, kao i tijekom izbora za gradske vlasti.

Možda jedan od najzanimljivijih momenata koji pokazuje status Hong Konga unutar Kine je i činjenica da je kineski predsjednik Xi Jinping, koji se na toj poziciji nalazi od 2012. godine, tek ovih dana prigodom obljetnice po prvi puta posjetio taj grad.

Vraćanjem Hong Konga pod upravu Kine ta je država u tom trenutku dobila jednu odličnu ekonomsku vezu sa svijetom. U međuvremenu, zbog snažnog razvoja ostatka Kine, važnost te veze je uvelike neutralizirana i danas Hong Kong Kini služi tek kao praktično financijsko središte, još uvijek izvan izravne kontrole vladajuće partije, sa svime što uz takav status ide. S političke strane Hong Kong je uglavnom bio nevažan središnjim vlastima u Pekingu s malim zaoštravanjem situacije tek u proteklih nekoliko godina.

S druge strane, Hong Kong je nakon odlaska Britanaca doživio postepeno usporavanje gospodarskog rasta iako to ne mora nužno biti vezano uz promjenu političko-pravnog statusa. Grad je i danas najbogatija regija u Kini. Puno veći ekonomski problem je sve veća razlika između bogatih i siromašnih. Britanska organizacija Oxfam, koja se bavi pitanjima siromaštva u svijetu, je baš ovih dana objavila kako je u Hong Kongu razlika između bogatih i siromašnih najveća u posljednjih pedeset godina. Ubroje li se u to i ekstremne cijene nekretnina, kao i sve veća sprega politike i biznisa u kojoj dominira nekoliko najvećih i najutjecajnijih tajkuna, i sve veći broj slučajeva sukoba interesa, vidljivo je da tko god upravljao gradom u idućih deset ili trideset godina, ima vrlo ozbiljnog posla već sad.

Kako rast nezadovoljstva izazvan ekonomskim (ne)prilikama nerijetko dovodi i do traženja vanjskih krivaca, a na središnju kinesku vlast bi se iz Hong Konga upravo tako moglo gledati, klima u nekadašnjoj britanskoj koloniji u kojoj se temperatura tijekom godine rijetko odmiče jako daleko od 30 stupnjeva Celzijevih, mogla bi se i dodatno užariti.