Mario Draghi, novi predsjednik Europske središnje banke, prošlog tjedna nije samo drastično povećao bilancu ECB-a, nego je pregazio i doktrinu europskog centralnog bankarstva po kojoj emisija novca nije bila dopuštena čak ni po cijenu propasti eura
Europska centralna banka dugo je već izložena pritiscima europskih i međunarodnih stručnih krugova da pusti više novca (eura) u optjecaj, da kupuje državne zadužnice te da tako ublaži posljedice strahovite europske dužničke krize. Ali ECB se javno tome uvijek suprotstavljao pozivajući se na europsku monetarnu doktrinu i tradiciju po kojoj centralna banka ne smije izravno financirati državne proračune jer bi to nakon nekog vremena prouzročilo inflaciju, a možda i hiperinflaciju.
Za razliku od Europljana, Amerikanci su u svojoj bankovnoj krizi 2008. vodili krajnje pragmatičnu monetarnu politiku i njihov je FED bez oklijevanja kupovao državne i bankovne vrijednosne papire, pri čemu je više nego utrostručio svoju bilancu, odnosno imovinu.
Prošloga tjedna, međutim, novi predsjednik ECB-a, Talijan Mario Draghi do kraja je podigao novčanu branu u Europi te pokrenuo europsku monetarnu revoluciju odlučivši emitirati europskim poslovnim bankama koliko god novca žele i trebaju, i to na nezapamćeno dug rok do tri godine i po simboličnoj kamati od samo jedan posto. Tako su 523 banke odmah prodale ECB-u svoje različite vrijednosne papire, ali ponekad i samo potpisale obične zadužnice, za čak 489 milijardi eura, od čega je oko 290 poslužilo za zatvaranje starih dugova, a oko 200 milijardi 'svježeg je novca' puštenog u optjecaj.
MASOVNO NATAPANJE NOVCEM
Javnosti je, međutim, manje poznato da u veliku ekspanziju bilance, unatoč svim svojim javnim uvjeravanjima i deklaracijama, ECB nije krenuo prvi put: i zadnjih dana studenoga i prvih dana prosinca 2008. ECB je drastično povećao imovinu, sa 1.400 na 2.000 bilijuna eura. No ta je emisija odmah i završila i ECB je sljedeće dvije i pol godine održavao imovinu na toj postignutoj razini.
Novo tiskanje eura započelo je praktično već u lipnju ove godine, no tek je prošle srijede obavljeno neograničeno, masovno natapanje europskih banaka svježim novcem od kojega se očekuje da smanji pritisak privatnih tržišta na kamatu državnih obveznica, da poveća likvidnost banaka, obnovi kreditiranje građana i poduzeća te da europskim bankama donese profite i obnovi tržišnu vrijednost.
Europsko centralno bankarstvo je tako kroz stražnja vrata učinilo isto ono što se u Americi naziva 'kvantitativnim popuštanjem' monetarne politike (QE), a u Europi je dobilo ime 'operacija dugoročnog refinanciranja' ili LTRO. U oba slučaja riječ je o nestandardnim ili nekonvencionalnim potezima monetarnih vlasti koji se poduzimaju nakon pojave panike na privatnim financijskim tržištima, zbog koje se novac povlači iz optjecaja, građani i tvrtke se razdužuju i štede umjesto da troše zaradu, a gospodarstvo upada u spiralu propadanja i urušavanja.
OLAKŠANJE NA TRŽIŠTIMA
Premda se zapravo ne očekuje da će znatniji dio nove emisije eura banke uložiti u rizične državne obveznice, nekonvencionalna politika ECB-a odmah je donijela olakšanje na privatnim tržištima državnih dugova. Prinos na talijanske dvogodišnje obveznice snizio se s vrtoglavih 7,5 posto u studenome na razinu od pet posto zadnjih dana, a prinos koji privatni ulagači traže za dvogodišnje španjolske obveznice skoro se prepolovio, sa šest na oko 3,5 posto.
U petak su, međutim, prinosi ponovo malo porasli, što pokazuje da će ECB morati nastaviti emitirati bankama nove stotine milijardi eura. To će na neko vrijeme utišati paniku, no pravo rješenje za Europu, dakako, može biti samo promjena strukture gospodarstava tih zemalja.
