Da ste u isto vrijeme prije dvije godine tvrdili kako će Todorić završiti u zatvoru, mnogi bi se pobojali za vaše mentalno zdravlje. Gazda Agrokora, tada najmoćniji čovjek u zemlji, činio se većim od života.

Nije se libio dijeliti packe političarima.

'Rade neke strategije, ovamo - onamo i dok to sve izvrte, prođu četiri godine. Iza nas je 25 godina i svi znamo što treba raditi. Konačno moramo krenuti raditi', gordo je govorio Todorić početkom lipnja lani u Vinkovcima, nakon što je s Ardom, belgijskim proizvođačem smrznute hrane, sklopio posao vrijedan 400 milijuna kuna.

Nekoliko mjeseci prije toga nasmijavao je srednjoškolce u Bedekovčini.

'Da me moja supruga sada čuje, galamila bi na mene, ali moram kazati jednu stvar – ja velim đacima koji imaju sve petice da to nije baš nekaj u redu', šeretski je ispričao djeci i od njih izmamio velik pljesak.

Predavanje je održao učenicima koji su se školovali za poljoprivredne tehničare, cvjećare i vrtlare. Njih je, pretpostavljamo, odabrao jer je i sam na početku svog poslovnog puta, prije skoro 40 godina, prodavao cvijeće.

A kako je sve počelo, koliko mu je u osvajanju tržišta pomogao otac Ante, a koliko osobna politička poznanstva, te kako se širilo carstvo koje je krahiralo početkom ove godine, tportal donosi u opširnom portretu nekad najvećeg tajkuna Hrvatske i regije.

Todorić je rođen 1951. godine u Zagrebu. S očeve strane obitelj mu je porijeklom iz Imotskog. Kad je završio Ekonomski fakultet, pridružio se 1976. ocu Anti u stakleničkom uzgoju cvijeća.

Ante Todorić sve do 1971. bio je jedan od utjecajnijih ljudi u tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj. Kao cijenjeni agronom prvo je bio direktor poljoprivrednog dobra Božjakovina da bi 1963. zasjeo na čelo Agrokombinata, koji je u narednim godinama postao najveća jugoslavenska kompanija za uzgoj stoke i izvoz mesa, junetine, govedine, peradi, jaja i ostalog.

Todorić stariji u političku nemilost došao je u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada je optužen za 'antirevolucionarnu djelatnost'. Završio je iza rešetaka jer je navodno iz Agrokombinata izvukao novac za Maticu hrvatsku, kojim bi se, tvrdila je tadašnja vlast, kupilo oružje. U zatvoru u Staroj Gradiški odležao je četiri godine.

Kada je izišao na slobodu i pokrenuo biznis s cvijećem, Ante Todorić je iskoristio svoje stare poslovne veze i uskoro su on i sin trgovali na području cijele Jugoslavije. Osim uzgoja, Todorići su cvijeće uvozili iz inozemstva.

'Još u komunizmu sanjao sam veliku vlastitu kompaniju. Počeo sam s uvozom cvijeća kao poljoprivrednik i jedva uvezao staklenike iz Nizozemske, a otvaranje tržišta dočekao sam spreman. Dok su se ostali pokušali snaći, mene je na granicama već čekalo 60 šlepera cvijeća dnevno. Tako sam stekao šest mjeseci prednosti, pa potom uložio novac u nešto drugo', ispričao je o svojim počecima Ivica Todorić studentima Ekonomskog fakulteta u Splitu u travnju 2011. godine.

Tad nije spomenuo kako je značajan poguranac dobio od Privredne banke Zagreb (PBZ), koja mu je 1977. dala prvi kredit. U to vrijeme krediti se nisu kao danas dijelili šakom i kapom, već ste morali imati dobre veze, prije svega političke. Ta stigma miljenika vlasti pratit će Todorića tijekom čitave njegove poslovne karijere.

S vremenom je Todorić proširio posao na uvoz i izvoz žitarica te voća i povrća. Držao je u svojim rukama 40 posto jugoslavenskog tržišta cvijeća. Sve do kraja 80-ih poslovao je kao obrt da bi 1989. osnovao tvrtku koja će obilježiti hrvatsko društvo u narednih više od četvrt stoljeća – Agrokor.

Kad se početkom 90-ih u neovisnoj Hrvatskoj začuo pucanj za start pretvorbe i privatizacije, Todorić je bio spreman. Iako mu je otac Ante bio vezan uz HNS i Savku Dabčević Kučar, Ivica je bio u dobrim odnosima s predsjednikom HDZ-a Franjom Tuđmanom. Možda još važnije, zahvaljujući očevim poznanstvima, osigurao si je i pomoć bankara.

Prva tvrtka koju je kupio kreditom Zagrebačke banke bila je zadarska Sojara. Zatim je preuzeo Agropreradu iz Ivanić Grada.

Todorić i Agrokor prvi put su se našli obasjani medijskim reflektorima 1992. godine. Kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna tadašnjih njemačkih maraka Agrokor je trebao kupiti pšenicu i kukuruz za državne robne rezerve, ali dio te robe Todorić je izvezao. Izbio je skandal zbog praznih državnih skladišta, međutim afera mu nije ni najmanje naštetila.

Neokrznut, iduće godine krenuo je u daljnji šoping. Kupio je punionicu vode Jamnica, tvornicu ulja Zvijezda i drvnu industriju Turopolje. Mediji početkom 1993. Todorića već nazivaju 'najvećim kapitalistom u Hrvatskoj'. U 1994. ulazi u još sedam dotadašnjih društvenih tvrtki, među kojima su najzvučniji Ledo i trgovački lanac Unikonzum. U potonjoj je postao većinski vlasnik do kraja 1995., kad ju je preimenovao u Konzum. Na krilima maloprodaje Todorić je uzletio do neslućenih visina, a Agrokor je izrastao u najmoćniji koncern u regiji s godišnjim prihodom od gotovo 50 milijardi kuna (podaci za 2015.).

Za čitavo to vrijeme javljali su se glasovi i pojavljivali dokazi o posebnom statusu Todorića kako kod banaka, tako i države. Nikola Barač, direktor konkurentskog Dalmacommercea, podigao je 1993. kaznenu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke jer je Todorić nenamjenski potrošio više od pola kredita od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza. Barač je tada bjesnio navodeći kako je takve kredite za poticanje izvoza, za koje je kamata bila četiri umjesto tada uobičajenih 12 posto, dobivao samo Todorić.

Država, odnosno tadašnji HDZ-ov ministar financija Borislav Škegro dao je snažan vjetar u leđa Agrokoru u rujnu 1999. godine. Todorić je dobio državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica kojima je financirao gradnju Konzumovog distribucijskog centra na Žitnjaku. Bio je to bitan impuls za daljnje širenje njegova trgovačkog lanca po cijeloj Hrvatskoj.

Kad smo u travnju 2017. godine zvali Škegru da nam objasni zbog čega je 1999. jamčio za kredit Agrokora, njegovo objašnjenje nas je blago rečeno iznenadilo. 'To nije bilo baš u nekoj redovnoj proceduri. Radilo se o propustu jednog mog pomoćnika. Čovjek je danas pokojni… Ne znam je li baš trebalo dati to jamstvo. Bili smo neodlučni pa su iskoristili trenutak dok sam ja bio na službenom putu u inozemstvu', rekao je za tportal Škegro i dodao kako se on automatizmom potpisao na dokument iako procedura nije bila poštovana.

Zanimljivo je kako je nekoliko godina kasnije Todorićev koncern postao jedan od ulagača u Quaestus, Škegrin fond koji je investirao u brojne poduzetničke poduhvate.

Širenjem Konzuma i kupnjom novih tvrtki Todorić je postao najveći poslodavac u zemlji, što mu je sve više jačalo poziciju u odnosu na vlast. Uz to, za razliku od Miroslava Kutle i Josipa Gucića, on nije uništavao kompanije, već je u njih ulagao vodeći brigu o radnicima, što mu je donijelo aureolu 'dobrog tajkuna'.

Njegovoj simpatičnosti pridonosili su i njegovi, istina rijetki, ali živopisni istupi. U razgovoru za Vjesnik 2000. ustvrdio je tako da uopće nije bogat.

'Da mi ne rade sin i kći i da tata nema penziju, teško bih u današnje vrijeme izvukao kraj s krajem', rekao je Todorić, uz dodatak kako živi u stanu roditelja i kako nema novca na računu.

Priznao je kako je ipak – tajkun, ali drugačiji tajkun. 'Smatram se uspješnim poduzetnikom. Ako to podrazumijeva tajkuna, onda jesam tajkun. Pouzdano mogu ustvrditi da su tajkuni jedini uspješan dio hrvatskog gospodarstva. Bez njih nema prosperiteta naše države. Daj bože da tajkuna u budućnosti ima što je moguće više', izjavio je prije 17 godina za Vjesnik.

Znao je u intervjuima reći i više nego što je trebao. Večernjem listu je 1993. rekao, opisujući kako je došao do prvih milijun kuna, sljedeće: 'Puno robe izvukli smo iz Vojvodine pa smo tako utopili stare dinare.' Novinar Saša Paparella, koji se zadnjih godina najviše bavio Todorićevim likom i djelom (na osnovi njegova rada snimljen je dokumentarac 'Gazda'), priupitao je 2012. Agrokor znači li to kako su 90-ih sudjelovali u velikoj akciji prebacivanja starih jugoslavenskih dinara u Srbiju i BiH te njihovog pretvaranja u devize. Osobe koje su u tome sudjelovale dobivale su određenu proviziju, dok je većina novca išla za obranu zemlje. Iz koncerna su mu odgovorili kako se Todorić time nikad nije bavio.

Njegova slika u javnosti kao dobrog i skromnog tajkuna gadno se umrljala sredinom prošlog desetljeća izbijanjem afere Kulmerovi dvori. Do temelja porušeni dvorac iznad Zagreba, u Šestinama, Todorić je kupio 1999. godine. S gradnjom i uređenjem krenuo je 2003., a tri godine nakon toga u zdanje se uselio sa suprugom Vesnom, ocem Antom, kćerkom Ivom te sinovima Antom i Ivanom.

Iako se od početka radilo o obiteljskoj rezidenciji, Kulmerovi dvori bili su u prvo vrijeme registrirani kao 'reprezentativni hotel' kako bi vlasnik Agrokora izigrao birokratska ograničenja gradnje u zelenoj zoni jer se dvorac nalazi u Parku prirode Medvednica.

Kad se to otkrilo, izbila je afera koja je, izgleda, iznenadila i samog Todorića. Iz njegovih krugova kasnije je prema javnosti odaslana informacija da je, shvativši kakvu je poruku poslao useljavanjem u luksuzni dvorac, požalio što je ikad tamo došao. Ali bez obzira na to, iz njega se nije iselio.

'Ne patim od luksuza, niti stignem uživati u njemu. Ali imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima. Ako mene netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, pa gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu', pravdao se u Jutarnjem listu 2008. godine.

Iste te godine Todoriću su propali pregovori o preuzimanju turskog maloprodajnog lanca Migros, posla vrijednog dvije milijarde eura. Dotad je već kupio sve što je bilo vrijedno u Hrvatskoj, BiH i Srbiji i regija mu je postala premala. Njegov poslovni model temeljio se na brzoj ekspanziji pogonjenoj bankarskim kreditima, uz vrlo mali udjel vlastitog novca. Sve ga je to tjeralo da se širi dalje.

Zato se okrenuo, činilo se, lakšoj meti - slovenskom Mercatoru. Bio je to logičan potez u želji da u potpunosti ovlada regionalnim maloprodajnim tržištem. Ali Slovenci su se pokazali tvrdim orahom. Trebalo mu je pet godina da smekša tamošnje vlastodršce koji su konačno u lipnju 2014. pristali prepustiti mu posrnuli Mercator.

'Napravio sam nešto što nikome u regiji nije uspjelo, među 200 milijuna ljudi. Sam se sebi čudim!', euforično je izjavio Todorić za ljubljanski poslovni list Finance u veljači 2015. godine.

Mercator je platio 550 milijuna eura. I dok je sama cijena preuzimanja bila povoljna, po dionici je iznosila 86 eura, dok je 2011. nudio čak 211 eura, a ono što se kasnije pokazalo pogubnim bio je model financiranja preuzimanja. Premda je Todorić najavljivao kako će novac za Mercator prikupiti izlaskom na burzu i inicijalnom ponudom dionica (IPO), što bi značilo da će prepustiti dio vlasništva koncerna, na kraju je akviziciju većim dijelom financirao novim kreditima.

Visoki troškovi zaduživanja postali su omča oko vrata Agrokoru koja se pomalo zatezala. Ipak, na pitanje novinarke Finance, iste te veljače 2015., plaše li ga dugovi, Todorić je odlučno odgovorio kako nema razloga za strah.

'Nemamo velikih dugova. Još ćete vidjeti što će sve iz toga izrasti. Stvaramo dodatnu vrijednost unatoč ogromnim troškovima jer živimo u okruženju u kojem su oni visoki', istaknuo je vlasnik Agrokora.

Dvije godine nakon te izjave iz 'svega toga' je izrasla najveća korporativna afera u novijoj hrvatskoj povijesti. Isplivale su na vidjelo namještene poslovne knjige Agrokora i kreativno financiranje preko mjenica, u što su bile uvučene brojne domaće tvrtke. Agrokor je preuzela državna, izvanredna uprava, a DORH je protiv Todorića i tucet njegovih menadžera podignuo optužnicu s naglaskom za gospodarski kriminal i štetu veću od milijardu kuna.

No, podizanje optužnice Todorić nije dočekao u Zagrebu. Nakon nekoliko dana medijskih špekulacija u jesen 2017. ispostavilo se da skrasio u Londonu, a sam je izjavio da je u Ujedinjenom Kraljevstvu jer su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i elementarna pravna sigurnost.

Iz Londona Todorić je putem svojeg bloga i profila na Twitteru redovito ubadao članove takozvane grupe Borg, premijera Andreja Plenkovića i druge aktere uključene u priču oko Agrokora. Cijelo je vrijeme tvrdio da mu je tvrtka 'oteta', a ta će se teza zasigurno protezati i u njegovoj obrani, ako dođe do sudskog procesa.

Našao se i na Interpolovoj tjeralici, a nakon poduže sudske epizode, Londonski sud je presjekao kako nema nikakvog razloga da se Todorića ne izruči Hrvatskoj što se konačno i dogodilo u četvrtak navečer. Nije mu pomoglo niti što je u svoj odvjetnički tim angažirao Cherie Blair, jednu od najboljih svjetskih odvjetnica i suprugu bivšeg britanskog premijera Tonija Blaira.

Iz 'svega toga', izgledno je, izrast će i brojni sudski postupci, a ono što se nekad činilo nezamislivim postalo je stvarnost - to da 'jedinstveni čovjek' završi u zatvoru.