Bezbrojni kiksevi hrvatskog pokušaja reforme školstva posljednjih godina gorka su ilustracija domaće nesposobnosti da pripremi obrazovni sustav čak i za one kojima je najpotrebniji – mlade. Istovremeno, na istoku Azije kineske vlasti muku muče s enormnom potražnjom za obrazovanjem – starijih. Prema dostupnim brojkama, u Kini postoji između 60 i 70 tisuća sveučilišta za starije, a na njima se svake godine školuje između sedam i osam milijuna ljudi.

No to je tek tri posto ukupnog broja kineskih stanovnika starijih od 60 godina, čiji će broj samo rasti. Prema nekim procjenama, do 2050. godine trećina kineskog stanovništva, odnosno petstotinjak milijuna ljudi, bit će starija od 60 godina. Interes za sveučilišta treće dobi već je i sada daleko viši od mogućnosti. U Šangaju se na programe za starije uspije upisati tek šestina zainteresiranih. U 150 kilometara udaljenom Hangžou brojka je gotovo trostruko lošija.

Potražnja je tolika da scene umirovljenika kako kampiraju pred sveučilištima da bi uspjeli upisati željene programe čim se za njih otvore upisi nisu neobične. I dok dio sveučilišta koristi pristup 'tko prvi, njegova djevojka', odnosno mjesto u klupi, drugi dio sveučilišta odlučio se za korištenje lutrijskog sustava. Kineska sveučilišta za treću dob svoju povijest vuku iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su otvarana za kadrove Komunističke partije. Danas je dio njih rezerviran za umirovljene službenike iz državne uprave, a ostala primaju sve.

Većinu ih financira država, prosječna školarina kreće se u protuvrijednosti dvjestotinjak kuna po semestru, a kineske vlasti nadaju se da će do iduće godine svaki okrug (od njih gotovo tri tisuće) imati barem jedno sveučilište za starije. Edukacijski programi koje pružaju su raznoliki. Od obične pismenosti, preko kaligrafije, slikanja, plesa, pa sve do praktičnijih kolegija za moderan život. Vlasti pokušavaju tradicionalne programe koji su bili više usmjereni na to da se obogati društveni život starijih prilagoditi modernijim vremenima i potrebama.

Sveučilište sretnih seniora u provinciji Hunan tako svojim polaznicima nudi tečajeve za to kako koristiti moderne pametne mobitele – od slanja poruka, preko korištenja aplikacija, do uspješnog fotografiranja ili internetskog šopinga. Postoje i programi učenja stranih jezika za one koji namjeravaju putovati u inozemstvo.

Motivi za školovanje u trećoj dobi se razlikuju, ali proizlaze iz centralnog razloga relativno rane dobi za umirovljenje u Kini. Obavezna dob za odlazak u mirovinu za žene je 55 godina, a za muškarce 60, pa neki od polaznika primjećuju da su u mirovinu prisiljeni otići oni koji još uvijek mogu puno pružiti u profesionalnoj karijeri, posebno s malo osvježenog znanja.

Dio polaznika nada se ozbiljnijim programima poput programa u financijama ili pravu kako bi prikupili znanja koja su im potrebna za uspješnije upravljanje vlastitom imovinom. Ipak, najveći dio polaznika programa za starije na takvo što se odlučuje radi razbijanja monotonije u umirovljeničkim danima.

Starenje stanovništva jedno je od ključnih pitanja kineske demografije koja će tek osjetiti prave posljedice politike jednog djeteta, na snazi od kraja sedamdesetih pa sve do prije tri godine. Mada neki drže da bi se stariji uz dodatno obrazovanje mogli barem privremeno vratiti u radnu snagu, drugi procjenjuju da takva očekivanja nisu baš realna, tim više što Kina nema zakonskih rješenja koja bi branila diskriminaciju po dobi prilikom zapošljavanja. Prilagodba nastavnih programa zbog toga nije dovoljna da se kineski seniori vrate na posao.

Edukacija u trećoj dobi ima i druge pozitivne efekte izuzev razbijanja monotonije ili savladavanja novih vještina. Vježbanje kognitivnih sposobnosti i izlazak iz samoće poboljšavaju opće zdravlje te dovode do smanjenja suicida, a cijela je filozofija u skladu s konfucijanskom idejom cjeloživotnog učenja.

Sveučilišta za treću dob ipak neće riješiti goruće demografske probleme u Kini, poput nedostatne zdravstvene skrbi, posebno za siromašnije, a neće ni pridonijeti smanjenju ogromne državne potrošnje na socijalne programe. Jednako tako neće riješiti problem manjka radne snage. Među prijedlozima za rješavanje barem dijela tih problema našlo se i popularno podizanje dobne granice odlaska u mirovinu, ali prizori s naših ulica, na kojima se upravo ovih dana prikupljaju potpisi protiv sličnog takvog prijedloga, govore da takva ideja možda i ne bi dobila visoku ocjenu.