Dio razloga za to nezadovoljstvo, kao uostalom i u Hrvatskoj, leži u ekonomiji. Amerikanci, očito, ne smatraju da im gospodarstvo ide u dobrom smjeru, a Obamu se zbog toga nerijetko proziva za lošu ekonomsku politiku. No postoje li stvarni razlozi za to?

Viši rast od Europske Unije

Američki bruto društveni proizvod (BDP) raste još od 2010. Godišnje stope porasta kretale su se između 1,5 i 2,5 posto što jest niže od brojki koje je SAD ostvarivao kasnih devedesetih ili sredinom dvijetisućitih, i s te se strane može razumjeti razočaranje Amerikanaca ekonomskom politikom. No osim 2011., a i tada za tek minimalnu razliku, SAD od kraja krize ostvaruje viši rast nego, primjerice, Europska unija, a procjene su da će i ove godine ostati tako.

Jedna od glavnih brojki koje bi trebale ići u prilog Baracku Obami jest stopa nezaposlenosti. Kad je Obama u siječnju 2009. stupio na dužnost, ona je iznosila 7,8 posto da bi devet mjeseci kasnije dosegnula čak 10 posto. Dvije godine kasnije, stopa se počela postupno i kontinuirano smanjivati i do danas je snižena na samo 5,1 posto što je u razini s dugogodišnjim prosjekom prije krize. Ovakva zaposlenost svakako ne može biti razlogom nezadovoljstva.

Skok burzovnih indeksa: Dow Jones 124 posto, Nasdaq 256 posto

Još bolji pokazatelj ekonomskog uspjeha SAD-a u proteklih sedam godina su burzovni indeksi. Najpoznatiji indeks, tzv. Dow Jones Industrial Average, u čiji izračun ulaze cijene dionica 30 velikih industrijskih kompanija, od trenutka dolaska Obame na vlast do danas porastao je za 124 posto. Nasdaq, indeks cijena dionica tehnoloških kompanija, skočio je u tom razdoblju za još puno impresivnijih 256 posto.

Zbog čega su onda Amerikanci nezadovoljni kad već spomenute brojke pokazuju da je s ekonomijom sve u redu? Odgovor na to pitanje leži jednim dijelom u vremenu u kojem je Obama došao na vlast. Barack Obama pobijedio je na izborima koji su održani u studenom 2008., a stupio je na dužnost u siječnju 2009. Upravo u tom razdoblju, od rujna 2008. do ožujka 2009., američka, a i svjetska ekonomija zabilježile su najoštriju krizu u posljednjih nekoliko desetljeća čije se posljedice vrlo dobro osjećaju još i danas. Svi ekonomski pokazatelji bili su u minusu i oporavak koji je uslijedio može, na neki način, izgledati preuveličano jer se porast čini višim krene li se s nižih vrijednosti.

Vrući krumpir Georgea Busha i spašavanje General Motorsa i Chryslera

Obama je naslijedio katastrofalnu situaciju. Vlada Georgea Busha ostavila ga je s poslovično vrućim krumpirom u rukama i jedan od prvih poteza Obamine vlade bilo je uvođenje stimulativnog programa kroz koji je država na razne načine, subvencijama i olakšicama, pokušala izbjeći potpuni krah američke ekonomije. Obama je bio prisiljen spašavati od bankrota i najveće američke proizvođače automobila - General Motors te Chrysler.

Uz poteze Obaminih ministara, oporavak američkog gospodarstva pokušala je potaknuti i tamošnja središnja banka svojom monetarnom politikom. Poznati Federal Reserve (Fed) smanjio je još sredinom prosinca 2008. kamatnu stopu po kojoj američke banke međusobno posuđuju novac na gotovo nula posto. Ta se stopa na toj razini nalazi još i danas, a uz nju Fed je kroz godine provodio i još nekoliko programa kojima je konačni cilj bio da se kamate na kredite na američkom tržištu kreću na minimalnim razinama kako bi se kompanije potaknulo na ulaganja i rast proizvodnje.

Sedam godina jeftinog novca

Sve u svemu, angažman američke države na poticanju gospodarstva u proteklih nekoliko godina nezabilježen je u skorijoj povijesti i tu se može pronaći razlog nezadovoljstvu Obaminom ekonomskom politikom. Čak i vrlo pohvalna stopa nezaposlenosti i odlični burzovni indeksi nisu dovoljni pokazatelji da se sve to isplatilo. Stopa rasta BDP-a i dalje ne ulijeva previše povjerenja, a Fed bi svoju kamatnu stopu mogao povisiti možda tek krajem ove godine. Sedam godina vrlo jeftina novca svakako je, procjenjuju mnogi, trebalo dovesti do puno boljih rezultata.

No problema ima još. Analiza koju je napravilo američko ministarstvo trgovine pokazuje da situacija usprkos oporavku još uvijek nije na razini na kojoj je bila prije krize. Primjerice, udio koji u stvaranju novih radnih mjesta imaju mlade kompanije (tzv. tvrtke u razvoju, startup) i dalje je vrlo daleko od udjela koji su one imale osamdesetih, devedesetih, pa čak i tijekom prošlog desetljeća. Stare su se kompanije pak u protekle dvije do tri godine uspjele vratiti na razinu kreiranja novih radnih mjesta koju su imale prije krize.

Trgovinska bilanca SAD-a također pokazuje razloge za nezadovoljstvo. Trgovinski deficit, razlika između uvoza i izvoza robe u SAD, 2009. iznosio je gotovo 510 milijardi dolara. Do kraja 2014. on je porastao na 741 milijardu dolara, dakle za 45 posto, a trend rasta je nastavljen i kroz 2015. godinu.

Najveća kost u grlu: Javni dug

Ipak, najveća kost u grlu jest razina javnog duga. U rujnu 2008., američki javni dug iznosio je 10 bilijuna dolara. Do kraja rujna ove godine on se popeo na čak 18,2 bilijuna, odnosno u sedam godina povećan je za čak 80 posto, i mnogi Obamini kritičari ovaj skok ističu kao vrlo visoku cijenu relativno niskog ekonomskog rasta. U odnosu na BDP, američki javni dug je sa 67 posto BDP-a krajem rujna 2008. porastao na sadašnju razinu od oko 100 posto BDP-a.

Ulje na vatru, ali i dodatan poticaj Obaminim protivnicima stigao je ovoga tjedna kada je američki predsjednik potpisao novi dvogodišnji proračun. Osim pitanja potrošnje, novim je odlukama povišen i zakonski limit do kojeg se SAD smiju zaduživati zbog čega Obamini kritičari govore da će američki javni dug do kraja njegovog mandata u siječnju 2017. dosegnuti gotovo 20 milijardi dolara, odnosno bit će udvostručen tijekom njegova mandata.

Sve ove brojke pokazuju da je teško donijeti jedinstvenu ocjenu dosadašnje ekonomske politike tijekom mandata Baracka Obame. U trenucima kad EU, kao i mnoge države, i dalje muku muče s oporavkom, SAD ima barem relativno stabilan, iako nizak, rast i zavidno nisku stopu nezaposlenosti. No postavlja se neminovno pitanje je li SAD taj rast možda skupo platio zaduživanjem te bi li sve to jednog dana moglo stići na naplatu.

Barack Obama ima još oko godinu dana za eventualne promjene (izbori su u studenom 2016.) kojima bi se mogao osigurati nešto održiviji ekonomski rast SAD-a. Hoće li se njegovo vrijeme na čelu najveće svjetske ekonomije jednog dana ocjenjivati uspješnim, moglo bi dosta ovisiti i o tome kako će iskoristiti tu godinu mandata.