Uzevši u obzir da se u tom broju nalaze dvije strategije energetskog razvoja i dvije strategije i akcijski planovi zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti, izvorna i osuvremenjena, te tri strategije zaštite od nasilja u obitelji, dvije strategije razvoja zdravstva, dvije strategije reforme, odnosno razvoja pravosuđa i dvije strategije jedinstvene politike, odnosno izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, samo za različita razdoblja, možemo govoriti o 32 različite strategije.

Osim spomenutih strategija, odnosno strategija razvoja ili razvitka, što nacionalnih, što Republike Hrvatske, tu su još turizam, promet, nacionalna sigurnost, obrana, zaštita okoliša, poljoprivreda i ribarstvo, informacijska i komunikacijska tehnologija, makroekonomija, mirovinski sustav i sustav socijalne skrbi, znanost, šumarstvo, industrijska prerada drva i papira, službena statistika, gospodarenje otpadom, suzbijanje zlouporabe opojnih droga, informiranje hrvatske javnosti o Europskoj uniji i pripremama za članstvo, riječni promet, suzbijanje korupcije, upravljanje vodama, prevencija i suzbijanje terorizma, kemijska sigurnost, razvojna suradnja, održivi razvitak, prevencija poremećaja u ponašanju djece i mladih, kontrola malog i lakog oružja te širokopojasni pristup.

To što su te strategije donesene ne znači istovremeno da su i međusobno usklađene

Većina od ovih strategija ima cijeli niz svojih strateških ciljeva, kojima se time ukupan broj diže na stotine, ali koji su uglavnom deklarativni i nisu određeni u smislu koliko, do kada i tko.

Osim Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, i ministarstva, kao i državni uredi i agencije, donose dokumente koje nazivaju strategijama.

Prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske, srećom još neusvojen uz nadu da u ovom obliku neće niti biti usvojen, predviđa listu prijedloga strateških projekata na temelju koje bi Vlada Republike Hrvatske donosila odluku kojom određuje strateške projekte. Prijedlog ovog zakona nigdje ne navodi obvezu da strateški projekti moraju biti usklađeni s donesenim strategijama i osmišljeni u svrhu ostvarivanja strateških ciljeva i ostalih ciljeva tih strategija.

Dakle, izjave poput 'Mi nemamo strategiju' su netočne. Ali, izjava 'Mi imamo stratešku zbrku' podosta odgovara zatečenom stanju.
Nama je potrebna jedna strategija! Ali kakva? Treba nam jedinstvena strategija razvoja hrvatskog društva

Ključna tema nacionalne strategija je jednostavan odgovor na pitanje tko smo i kako želimo živjeti i privređivati za život.

Pitanja se mogu nadalje nizati. Koliko želimo da nas živi u našoj državi za 10 godina i hoćemo li to nastojati postići potičući naše mlade na obiteljski i roditeljski život ili ćemo otvoriti granice useljavanju mladih iz drugih država. Koliko zdravi želimo biti? Kako ćemo to postići, jačanjem preventive i boljim liječenjem bolesti? Što ćemo privređivati? Želimo li imati svoju vodu i hranu, svoju energiju i svoj čelik ili ćemo to uvoziti? Koliko školovani i obrazovani želimo biti? Jesmo li zadovoljni postojećim stupnjem obrazovanosti svoje populacije ili to trebamo poboljšavati i kako? Kakvo nam je okruženje i u kakvim odnosima želimo biti s tim zemljama?

Zbunjujuće je stalno forsiranje razgovora o infrastrukturnim investicijama i osnovni trenutni problem hrvatskog društva je što je razvoj infrastrukture nametnut kao strateško pitanje, kao i investicijska ulaganja u to područje. Zato se prosječan čovjek osjeća nesigurno, a nezadovoljstvo raste. Strateška opredjeljenja ne bi trebala biti vezana uz izgradnju infrastrukture.

Na prvom mjestu strategije razvoja jednog društva treba biti čovjek. Ponajprije njegova osobna fizička sigurnost, na čemu hrvatsko društvo treba još znatno poraditi, ponajviše na svijesti o potrebi fizičke sigurnosti te o potrebi sprečavanja fizičkih ugroza života koje proizlaze iz prijetnji u prometu, ratnih prijetnji, kriminala i nesavjesnog postupanja.

Drugi stupanj je zaštita zdravlja. A zatim zaštita okoliša. Slijede pravo na obrazovanje i pravo na rad te mogućnosti za zasnivanje obitelji i njezino uzdržavanje. To su strateški ciljevi na osnovi kojih u realnom svijetu i okruženju informacijskog društva te uzimajući u obzir raspoložive resurse treba postaviti konkretne mjerljive ciljeve i aktivnosti. Razvoj infrastrukture, od informacijske, energetske, prometne do opskrbne, onda spada u područje tim strateškim ciljevima odgovarajuće taktike.

Iz takve strategije mogu proizaći strateški ciljevi, koji moraju biti određeni vezano za vrijeme izvršenja, očekivane rezultate i potrebna sredstva. U svrhu ostvarenja tih ciljeva rade se strateški projekti ili, jednostavnije, planovi i programi provedbe potrebnih aktivnosti.

Kao primjer ključnih dvojbi u određivanju strategije razvoja i strateških ciljeva bitno je napomenuti vrisak Saše Poljanec Zborić iz Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u jednoj televizijskoj emisiji o Prijedlogu zakonu o strateškim investicijskim projektima: 'Nitko mi ne može reći da hrana i prehrana nije posao ovog stoljeća u uvjetima kada na globusu ima osam milijardi ljudi.'

I još jedan slikovit primjer vezan za naša strateška opredjeljenja: Želimo li riječku luku po prometu približiti velikim europskim lukama kao što su na primjer Hamburg ili Rotterdam te time Kvarnerom i Gorski kotar pretvoriti u područja koja prvenstveno koriste transportu širih europskih razmjera ili želimo sačuvati prirodni okoliš Kvarnera i Gorskog kotara te zajedno sa sjevernim Velebitom razvijati te krajeve kao ljetno/zimsku turističku oazu?

To su strateška opredjeljenja, a strateški projekti slijede nakon što se postigne narodni konsenzus oko puta kojim želimo i trebamo ići.