Olimpijske igre samo su šlag na kinesku tortu koja nezaustavljivo 'buja' zadnjih trideset godina. Zemlja u kojoj je 70-ih godina prošlog stoljeća 80 posto stanovništva živjelo u seoskim komunama, i to velikim dijelom nepismeno i siromašno, uspjela je u tri desetljeća postati druga gospodarska sila svijeta, iza SAD-a, prema vrijednosti BDP-a po stanovniku (mjerenog po paritetu kupovne moći). Štoviše, Kina ima dobre izglede da već 2020. postane najveće nacionalno gospodarstvo na svijetu!

Apsurd da će kineska Komunistička partija postati najveći svjetski kapitalist samo je još jedno od niza čuda kojima obiluje najmnogoljudnija zemlja svijeta. Međutim, diktatura jedne stranke, smatraju pojedini analitičari, uvelike je doprinijela brzom i naglom gospodarskom razvoju.

Partija je na vlasti od 1949. i prema svom načinu vladanja – svemoćnom i apsolutnom – izravni je nasljednik carskih kineskih dinastija. Megalomanski projekti su im zajednička strast. Grandioznost Olimpijskih igara nimalo ne zaostaje za veličajnošću Kineskog zida.

Sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća Komunistička partija je bila posvećena klasnoj borbi i pokušajima da se u Kini uspostavi društvo jednakopravnih. Ali takva politika nije uspjela donijeti veći gospodarski napredak, Kina se izolirala od svijeta, a sve je kulminiralo u krvavoj Kulturnoj revoluciji koja je dovela do općeg ekonomskog i društvenog kaosa. Smrt Mao Ce Tunga u rujnu 1976. označio je kraj mračnog doba, a konačni zaokret dogodio se dvije godine kasnije kad je na čelo partije došao Deng Xiaoping.

Pokrenuta je sveobuhvatna reforma Četiri modernizacije (poljoprivrede, industrije, znanosti i vojske) koja je za cilj imala uvođenje elemenata tržišne ekonomije u socijalistički sustav. Nova gospodarska politika ubrzo se pokazala ispravnom. Privatizacija korištenja zemljišta dovela je od 1978. do 1990. udvostručenja poljoprivredne proizvodnje.

Ukidanjem seoskih komuna koje su prisiljavale stanovništvo da ostane na selu rezultiralo je stvaranjem ogromne baze pokretne i jeftine radne snage za kinesku industriju i gradove. Procjenjuje se, da je do danas više od 150 milijuna Kineza napustilo selo, uglavnom u potrazi za poslom u obalnim industrijskim gradovima, što je najveća urbanizacija u ljudskoj povijesti.

Već trideset godina prosječna stopa kineskog gospodarskog rasta iznosi oko deset posto. Kina je trenutačno najveći svjetski potrošač žita, mesa, ugljena i čelika. Zasad je peti izvoznik na svijetu, nakon SAD-a, Njemačke, Japana i Francuske. Osim toga, nikad nigdje veći postotak stanovništva nije preskočilo službenu granicu siromaštva.

Ali medalja ima i svoju drugu, tamniju stranu. Smog i zagađeni zrak koji u Pekingu muči olimpijce samo je vrh ledenog brijega koji je ozbiljna prijetnja zahuktalom kineskom stroju. Ekološka kriza, izazvana brzim rastom, dovela je do nestašice najvećeg prirodnog bogatstva – vode.

Najdramatičnija je situacija u industrijaliziranim sjevernim pokrajinama gdje umire Huang - Žuta rijeka, Kinezi je zovu i Majka rijeka, ugušena tisućama kemijskih i farmaceutskih tvornica i 'popijena' od nepreglednih ratarskih površina. Po dužini, 5.470 kilometara, šesta rijeka svijeta tijekom 90-ih često uopće nije stizala do mora! Trenutačno je situacija nešto bolja jer Kinezi iz uzvodnih akumulacija planski puštaju vodu. Inače, od ukupno oko 660 kineskih gradova, više od 400 nema dovoljno vode.

Da bi pomogli žednom sjeveru, Kinezi su osmislili projekt u svom stilu. Trenutačno je u gradnji sustav kanala dug 1.100 kilometara i vrijedan 283 milijarde kuna (podaci iz National Geographica) koji će dopremati vodu s juga, iz porječja najduže kineske rijeke, Jang cea. Planirano je da kanal na dva mjesta prođe ispod Žute rijeke.

Osim ekološke krize, sve veći problem za kinesko društvo je sve dublji jaz između bogatih i siromašnih, raširena korupcija a kad-tad će se ponovo javiti glasovi koji su tražili Petu modernizaciju – uspostavu demokratskog režima – prvi put krvavo ugušeni 1989. na pekinškom trgu Tiananmenu.

I najmanji potres u zemlji sa 1,3 milijarde stanovnika značit će veliki problem za ostatak svijeta. Dovoljno je pogledati trenutačnu cijenu goriva na hrvatskim crpkama za koju su velikim dijelom krivci upravo Kinezi i njihova sve veća žeđ za crnim zlatom. Nekad zemlja bicikla skoro se preko noći motorizirala. Iako zapadne demokracije rogobare zbog nepoštivanja ljudskih prava i kineske vanjske politike, teško da će ijedna od njih poduzeti neke oštrije mjere.

Možda je komunizam kao politički sustav propao, ali u kapitalističkom moru među najopasniji predatorima je i jedna komunistička partija.