Ugledni britanski političko-ekonomski tjednik The Economist prošloga tjedna je svoju naslovnicu ilustrirao slikom kineskog predsjednika Xi Jinpinga nad koju je stavljen jednostavan naslov: 'Najmoćniji čovjek na svijetu.' Ono što je značajno je da ta naslovnica nije nimalo provokativna, nimalo senzacionalistička i nimalo iznenađujuća. Urednici tjednika svojim su potezom tek zabilježili nešto čega je svjetska politička javnost svjesna već neko vrijeme. Sjedinjene Američke Države Donalda Trumpa prepustile su svoj tron najmoćnije i najutjecajnije globalne nacije Kini.

U svjetlu te spoznaje 19. kongres vladajuće kineske Komunističke partije koji je počeo u srijedu i traje tjedan dana, po važnosti se može mjeriti s najvažnijim međunarodnim sastancima i pregovorima. Iako formalno striktno kineski interni događaj, međunarodna javnost ima itekako opravdanog interesa pratiti što će se dešavati na najvažnijem zasjedanju kineskih komunista. Ako je posljednje desetljeće nešto pokazalo, to je da kad kineska privreda zakašlje, prehladu dobije cjelokupna globalna ekonomija.

Kongresi se od kraja sedamdesetih godina održavaju u petogodišnjim razmacima. Ovogodišnjem prisustvuje više od 2300 delegata, a na programu se, između ostaloga, nalaze dopuna statuta partije, izmjene u vodstvu kao i postavljanje smjernica za idućih pet godina kineske politike. Xi Jinping je bez sumnje u ovom trenutku neprikosnoveni lider. Ovo je prvi kongres kojim predsjeda otkako je krajem 2012. postao generalni sekretar Centralnog komiteta partije što mu je otvorilo put i prema formalnom imenovanju na poziciju predsjednika Kine nekoliko mjeseci kasnije. Na obje pozicije prethodnik mu je bio Hu Jintao kojeg se danas više nije lako prisjetiti.

Troipolsatni govor kojim se Xi Jinping obratio delegatima kongresa sadržavao je, prema analizama medija, uobičajene fraze i rečenice, no donio je i nekoliko novosti okupljenih pod naslovom 'Promišljanja socijalizma s kineskim karakteristikama u novom dobu'. Socijalizam na 'kineski način' je sintagma koju je još osamdesetih godina skovao Deng Xiaoping, ali joj sadašnji kineski predsjednik očito želi dati i osobni doprinos.

Ideja o 'novom dobu' Kine mogla bi se čak naći i u statutu partije kao novi temelj njene politike, a Xi ga vidi kao razvojni plan u dvije faze koji bi do 2050. godine trebao Kinu pretvoriti u 'veliku modernu socijalističku državu'. Prema toj ideji Kina bi trebala do 2035. postati globalni inovativni lider s puno većim utjecajem na svjetsku politiku nego što ga ima danas, dok bi narednih petnaest godina trebalo poslužiti za dosezanje ciljeva poput 'prosperiteta, harmonije i kulturnog napretka'.

Iako je Xi Jinping na kongresu govorio o dalekosežnim ciljevima, iz njegovog se govora mogla iščitati i planirana politika za idućih pet godina koje bi uvelike trebale ličiti na proteklu petoljetku. U ekonomskom smislu Xi je pričao o 'tržišnoj alokaciji resursa' i konkurenciji koja bi trebala diktirati opstanak kompanija na tržištu. Dodao je i da će se nastaviti s jačanjem državnog kapitala, ali njegovi komentari nisu dali naslutiti ikakve dodatne detalje iz kojih bi se moglo procijeniti što je konkretno u planu za najveće azijsko gospodarstvo.

Prema nekim očekivanjima to će značiti i razvoj kompanija u državnom vlasništvu posebno u sektorima poput energetike, telekomunikacija i financija, a Xi je rekao da se Peking mora posvetiti i razvoju javnog sektora. Uz to, bankovna industrija će biti malo više izložena tržištu dok se istovremeno očekuju rezovi u državnim čeličanama i kompanijama u industriji ugljena.

Kao što se i očekivalo, Xi Jinping nije dao nikakvog znaka da bi moglo doći do popuštanja u kineskoj vanjskoj politici koja je poprilično zaoštrena u proteklih nekoliko godina, zbog čega su sve češće trzavice u području istočne i jugoistočne Azije. Iako Kina ne pokazuje pretenzije na strane teritorije i inzistira na tome da su njeni potezi isključivo defenzivni, jačanje vojske i oštriji nastup, posebno u pitanju otoka i otočja u Južnokineskom moru, dovoljan su znak da Kinezi očekuju važniju ulogu u pitanjima globalne politike.

Devetnaesti kongres kineske Komunističke partije će, ako se sve bude razvijalo prema očekivanjima, donijeti cementiranje pozicije Xi Jinpinga. Oko 70 posto članova Centralnog komiteta partije, koji broji gotovo 400 ljudi, dosegnulo je dob za umirovljenje ili su maknuti u čistkama usmjerenim protiv korupcije u partijskim redovima, a kongres bi trebao donijeti imenovanje novih članova koji će dolaziti iz redova odanih predsjedniku.

Uz to, Xi Jinping bi mogao imenovati i svojeg potencijalnog nasljednika koji bi njegove funkcije preuzeo za pet godina, no dio analitičara komentira kako je autoritet sadašnjeg predsjednika toliko snažan da bi taj potez mogao i izostati. Mada je predsjednička pozicija ograničena na dva petogodišnja mandata, ona je u kineskoj politici gotovo protokolarna dok prava moć proizlazi iz funkcije generalnog sekretara Komunističke partije, a za tu poziciju nema vremenskog ograničenja. Xi Jinping bi, u slučaju da to poželi, mogao i dalje vladati iz sjene čak i da do formalne smjene dođe.

Nema sumnje da je Xi Jinping jedan od najautoritativnijih kineskih lidera u posljednjih nekoliko desetljeća, uz sam bok Mao Ce-tungu i Dengu Xiaopingu. No za razliku od potonje dvojice Xiova, Kina ima i puno veću ulogu u globalnim kretanjima, zbog čega je potrebno još pažljivije procjenjivati poteze koje vuče sadašnji kineski predsjednik. S druge strane, Trumpova Amerika se brzim koracima udaljuje od pozicije koju je desetljećima držala kao branitelj i promotor zapadnih vrijednosti, ali i kao protuteža nekadašnjem Sovjetskom Savezu i današnjoj, također poprilično autokratskoj, Rusiji.

Xi Jinping, zahvaljujući ekonomskom prosperitetu, ima solidnu podršku u kineskoj javnosti, a jedine probleme bi mu možda mogli praviti pojedini disidenti u partijskim redovima. Nakon učvršćivanja vlasti tijekom kongresa i takva mogućnost se ne čini baš vjerojatnom, tako da se zasad može očekivati nepromijenjena politika vrha kineske vlasti. No jačanje autoriteta lidera Kine teško će probuditi optimizam u očima promatrača. I mada se, prema dosad pokazanom, može očekivati da će takav razvoj situacije imati puno više utjecaja na unutarnju politiku i društveni život Kine, povijest je već puno puta pokazala da kad stvari krenu u tom smjeru, one obično završe izvan kontrole.