U jeku borbe s pandemijom ovih se dana sve češće može čuti kako ćemo odsada pa nadalje morati živjeti s novom stvarnošću, odnosno da će postojati "novo normalno" koje će podrazumijevati život prilagođen konstantnoj prijetnji zaraze i riziku prenošenja bolesti covid-19. Hoće li se ta nagađanja i ostvariti to će se tek vidjeti, no koronavirus SARS-CoV-2 svakako je, barem privremeno, promijenio svakodnevicu većeg dijela globusa.

Slike političara u medijima dopunjene su ili u potpunosti zamijenjene slikama epidemiologa i drugih stručnjaka, a u prvim tjednima panike, kad su informacije o naravi virusa još bile oskudne, javnost je odjednom postala vrlo svjesna važnosti dostavljača, trgovaca, vozača, farmera i drugih struka uobičajeno osuđenih na neke sporedne uloge. U prvi plan su, zasluženo, iskočili i liječnici, medicinske sestre i tehničari te drugo zdravstveno osoblje, a s njima i zdravstveni sustavi i situacija u njima.

Ono što je vrlo brzo postalo jasno je da je većina zdravstvenih sustava vrlo nepripremljena za ovakav tip krize. S jedne strane to je i razumljivo – posljednja pandemija koja je zaprijetila na ovakav način odigrala se prije stotinjak godina i iluzorno bi bilo očekivati da će zdravstveni sustavi biti idealno pripremljeni za događaje koji dolaze u tako dugim vremenskim razmacima. No, na površinu su isplivali i svakodnevni problemi koji su se već odavno mogli riješiti samo da se dovoljno pažnje posvećivalo zdravstvu.

Vrlo brzo je postalo jasno da zdravstvenim ustanovama i drugim institucijama koje brinu o ljudima, poput staračkih i domova za nemoćne, nedostaje i relativno osnovne opreme poput maski, rukavica, dezinficijensa i drugog. Situacija s respiratorima prva je diktirala strogost u uvođenju mjera karantene, izolacije ili socijalnog distanciranja jer su države nastojale izbjeći situaciju da se bolesnike s težim simptomima nema kako tretirati.

Panika koja je zavladala u nabavi zaštitne opreme za posljedicu je imala mnoge neželjene situacije. Europska unija je uvelike ostavila članice da se svaka brinu sama za sebe, a slična, ako ne i gora, situacija bila je u Sjedinjenim Američkim Državama. Tamo su vlasti saveznih država bile prisiljene natjecati koja će ponuditi više za neku pošiljku opreme, a zabilježeni su i slučajevi kad bi neka lokalna vlast ili bolnica uspjeli nabaviti nešto zaštitne opreme za zdravstvene djelatnike, federalne vlasti došle i jednostavno konfiscirale tu opremu. Svak je bio osuđen na sebe i tako nastao animozitet dodatno je otežavao već kompliciranu situaciju.

U kaosu su najviše stradali zdravstveni djelatnici. Brojne fotografije liječnika i sestara u improviziranoj opremi našle su se u medijima i na društvenim mrežama, a sve su one ukazivale na posljedice nebrige vladajućih i zanemarivanja zdravstva u cijelosti. Sustavi pojedinih zemalja uspjeli su odgovoriti na prijetnju, dobrim dijelom zahvaljujući i koordinaciji s drugim službama, a ponekad i zahvaljujući čistoj sreći, no u većini čak i bogatih zemalja slika je bila katastrofalna.

Ne čudi stoga da su se, primjerice, zdravstveni djelatnici u dvije bolnice u španjolskom gradu Barceloni prije nekoliko dana odlučili na prosvjed tražeći bolje uvjete rada. Slične poruke dolaze ovih dana i iz drugih zemalja gdje je pritisak na liječnike, sestre i druge djelatnike iznimno porastao.

U želji da daju zasluženo priznanje zdravstvenim radnicima građani su ih diljem svijeta u bezbroj primjera ovih dana proglašavali herojima, iako se iz redova liječnika i sestara, koliko god im zahvala možda godila, nerijetko može čuti odgovor da oni nisu heroji već da samo rade svoj posao. Njeguju i liječe oboljele. Ono što uobičajeno slijedi iza takvog odgovora je i naglašena poruka da taj svoj posao žele raditi u boljim uvjetima.

Pandemija je otkrila da pritisak na zdravstvo dolazi iz dva smjera. Jedan je s političke strane gdje se redovito zdravstvo stavlja među one grane koje su prinuđene snaći se s onim dijelom proračuna koji ih dopadne. Aktivna ulaganja i briga oko kvalitete zdravstvenih sustava relativno su rijetki, a raspoloživi novac često se usmjerava u druge sektore, već prema političkom oportunitetu, a ne prema stvarnim potrebama građana.

Relativno dobar primjer može biti britanski NHS (National Health Service), pandan našeg zavoda za zdravstveno osiguranje, koji se već godinama nalazi u škripcu između nedovoljnog financiranja i ispunjavanja potrebe za kvalitetnom zdravstvenom skrbi svih onih koji je trebaju. Pokrenut nakon Drugog svjetskog rata NHS je, za razliku od hrvatske krovne zdravstvene agencije, čak i takav predmet velikog ponosa Britanaca.

Ulogu koju NHS ima u britanskoj svakodnevici dobro ilustrira činjenica da je u kampanji za izlazak Velike Britanije iz Europske unije jedna od glavnih poruka bila da će Brexit tjedno uštedjeti 350 milijuna funti te da će se tim novcem financirati upravo NHS. Naposljetku se ispostavilo da je brojka daleko napuhana, no poruka o potrebi jačeg financiranja javnog zdravstva imala je svoju težinu što se moglo zaključiti i iz rezultata referenduma.

S druge strane se nalazi pritisak građana na sustav i njegove radnike. Pandemija je do krajnjih granica povećala napetosti i ne nedostaje primjera u kojima su nezadovoljni, neinformirani i uplašeni građani svoj bijes iskaljivali upravo na nedužnim zdravstvenim radnicima. U Meksiku je napadnuto njih dvadesetak, u indijskom gradu Indore dvije liječnice su kamenovane, a medicinska sestra u Chicagu nastradala je u autobusu na povratku kući iz smjene u lokalnoj bolnici. Napao ju je čovjek koji ju je optužio da mu pokušava prenijeti virus.

Fizičke napade na zdravstvene djelatnike nadopunjuje i njihova psihička iscrpljenost zbog rada u neadekvatnim uvjetima. I inače dugi radni dani sada su još duži, a tu je i konstantna prijetnja od zaraze novim virusom. Mnogi su se zbog toga odlučili izolirati i od vlastitih obitelji, u strahu da im ne prenesu bolest, a to je samo pridonijelo padu morala. Na kraju, dio liječnika i sestara je izgubio i kolege radi virusa, a mogu se čuti i tužne priče o tome kako su prisiljeni gledati svoje pacijente kako umiru sami bez igdje ikoga.

U nekoliko zemalja zaposlenima u bolnicama se prijetilo otkazom ili ih se otjeralo s radnog mjesta nakon što bi se javno požalili na loše upravljanje i nedostatak zaštitne opreme. U Rusiji je troje liječnika po sumnjivim okolnostima palo kroz prozor nakon što su se javno požalili na uvjete. Sve to ukazuje na otežane uvjete u kojima rade liječnici.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je gotovo 40 posto liječnika u svijetu bilo fizičkih napadnuto barem jednom u svojoj karijeri. U mnogim državama situacija je još i gora. Čak tri četvrtine indijskih liječnika kaže da im se na poslu prijetilo nasiljem, a nakon što je krajem 2019. liječnica u jednoj pekinškoj bolnici izbodena do smrti, Kina je uvela novi zakon koji zabranjuje prijetnje zdravstvenim radnicima.

Osobni napadi često su posljedica upravo sve teže situacije u mnogim zdravstvenim sustavima. Privatizacija zdravstva nerijetko doprinosi lošijoj percepciji medicine jer izgleda kao da se više pažnje posvećuje ostvarivanju profita umjesto zdravlju. U takvom svjetlu pacijenti često postupaju nepromišljeno i iskaljuju se na onima koji im žele pomoći. U tome zaboravljaju da bi nezadovoljstvo trebalo usmjeriti u drugom pravcu, prema onima koji kreiraju politiku u kojoj se zdravstvo stavlja među najniže prioritete i koji o građanima brinu samo kad dođe vrijeme za izbore.