Više od pedeset godina netrpeljivosti, začinjene hladnoratovskim napetostima i ekonomskim embargom, po svemu sudeći, ustupit će mjesto prijateljskijim odnosima. No oni koji nakon lanjskog otvaranja američke ambasade u Havani očekuju promptno rješavanje problema i micanje svih zapreka koji su se nagomilali u gotovo šest desetljeća problematičnih odnosa, mogli bi se neugodno iznenaditi.

Dolazak Obame na Kubu ovih dana popraćen je atraktivnom objavom američkog hotelskog lanca Starwood Hotels koji će, kroz višemilijunsko ulaganje, na upravljanje dobiti nekoliko nekretnina u Havani. Na Starwood bi se, tako, moglo gledati kao na tek prvu u nizu velikih američkih kompanija koje će pohitati iskoristiti priliku koje im pruža novo, prilično nerazvijeno i zemljopisno vrlo blisko, tržište od 11 milijuna stanovnika.

Politika 'osuvremenjivanja socijalizma'

Dostupni podaci u kubanskoj ekonomiji govore da se radi o državi čiji je bruto domaći proizvod (BDP) u 2015. godini iznosio oko 80 milijardi američkih dolara. Po stanovniku to iznosi nešto manje od 7,5 tisuća dolara. Za usporedbu, hrvatski je BDP lani iznosio oko 48 milijardi dolara, uz BDP po stanovniku od oko 11.200 dolara. Brojke pokazuju da, kao i u Hrvatskoj, na Kubi postoji dosta potencijala za rast.

Taj rast trebala je potaknuti politika 'osuvremenjivanja socijalizma' koja je postala aktualna nakon što je dugogodišnjeg lidera i revolucionara Fidela Castra na čelu Kube zamijenio njegov brat, i sadašnji predsjednik te države, Raúl. S dolaskom na vlast, početkom 2008. godine, Raúl je najavio ekonomske reforme, no reforme, kao i njihovi efekti, vrlo su skromni.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju od 2009. do 2014. godine kubanski BDP godišnje je rastao manje od tri posto. Tek je zatopljavanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, izgleda, donijelo malo više optimizma u centralnoameričku ekonomiju. Prema lanjskim izjavama Marina Murilla, kubanskog ministra ekonomije, u prvom dijelu 2015. godine gospodarski rast na Kubi skočio je na 4,7 posto

Petina Kubanaca radi u privatnom sektoru

Objava Starwooda o pokretanju hotelskog biznisa na Kubi je i indikator od kojeg se sektora najviše očekuje u bliskoj budućnosti. Turizam je, zasad, pokazao najviše potencijala i najsnažniji razvoj otkad je Raúl Castro odlučio donekle prilagoditi kruti socijalizam koji je diktirao kubanskom ekonomijom više desetljeća.

Broj restorana, kafića, prenoćišta i drugih uslužnih djelatnosti povezanih s turizmom, poput taksi-prijevoza i sličnih, bilježi solidan rast u posljednjih nekoliko godina. Jednom od reformi koje su uvedene nakon 2008., Kubancima je olakšano bavljenje malim privatnim biznisima što je rezultiralo i promjenama u odnosu zaposlenih u državnim i privatnim kompanijama. Od 5,5 milijuna radno sposobnih Kubanaca, oko petine njih danas radi u privatnom sektoru dok je, primjerice, osamdesetih godina tako radilo manje od 10 posto radno sposobnog stanovništva

Iskorištavanje turističkog potencijala Kube dodatno će se ubrzati tek kad američki avioprijevoznici započnu s redovnim letovima iz SAD-a. Iako je Obama najavio kraj američkog izoliranja Kube i ukidanje ekonomskih zapreka, do potpune liberalizacije trgovačkih odnosa proći će još puno vremena. Jedna od zapreka koja je ograničavala Amerikance u poslovanju s Kubom bila je i činjenica da se Kuba nalazila na američkom popisu država koje financiraju terorizam. Iako je Obamina vlada maknula Kubu s tog popisa, to nije značilo i automatsko ukidanje svih zapreka za američke kompanije. Tvrtke koje žele poslovati na Kubi i dalje moraju tražiti posebnu dozvolu američkog ministarstva financija.

Birokracija kao zahtjevan zalogaj

Taj birokratski korak je, zapravo, tek manja prepreka u pokretanju biznisa na Kubi. Prema svjedočenjima europskih i kanadskih poduzetnika, onih koji ipak već nešto dulje vrijeme posluju na centralnoameričkom otoku, kubanska birokracija puno je zahtjevniji zalogaj. Čak i kad neka tvrtka dobije dozvolu kubanskih vlasti da posluje na otoku, birokrati vrlo često ne znaju kako se dalje ponašati prema stranim investitorima. Zbog toga Kanađani i Europljani nerijetko s nestrpljenjem iščekuju američke poduzetnike kako bi im prodali svoje kubanske tvrtke i maknuli se s otoka. Nekima je to, objašnjavaju, bio i osnovni poslovni model.

Pravila koja postoje za poslovanje inozemnih investitora na Kubi teško su shvatljiva, a dobrim su dijelom napravljena kako bi se osiguralo da dobit od gospodarske aktivnosti ide državi, a ne radnicima. Primjer takvog problema može biti sustav isplate dohotka radnicima. Turističke i ugostiteljske tvrtke svoje usluge, od više od tri milijuna turista koliko ih je bilo 2014. i čiji se rast i dalje očekuje, naplaćuju u tzv. konvertibilnim pezosima. Te pezose, čija je vrijednost vezana uz američki dolar, onda uplaćuju državi, a država radnike tih tvrtki isplaćuje u običnim pezosima čija je vrijednost višestruko manja od konvertibilnih. Razlika u vrijednosti ostaje državi.

Hrvate ne zanima ulaganje u Kubu

Iako država tako vrlo dobro zarađuje, čak ni to koji puta nije dovoljno da bi svoje obveze ispunjavala na vrijeme. Neki strani poduzetnici koji posluju izravno s državom svjedoče da po nekoliko mjeseci moraju čekati na isplatu isporučene robe ili usluga. Drugi poduzetnici, koji su se poželjeli maknuti od turizma i ispitati mogućnosti ulaganja u ostale sektore na Kubi, nerijetko su, također, otišli razočarani. Prema svjedočenjima nekih koji su se interesirali oko investicija u industriju šećera, inače jednu od najjačih kubanskih industrijskih grana, pregovori s predstavnicima državnih kompanija bili su razočaravajući jer se uopće nisu uspijevali sporazumjeti o nakanama, ciljevima i željama.

Velike ambicije ili želje oko potencijala kubanske ekonomije, čak i u turističkoj djelatnosti, mogle bi se tako pokazati vrlo pogrešnima. Prema dostupnim informacijama, ni hrvatski poduzetnici nisu zainteresirani za mogućnosti koje bi im pružalo kubansko gospodarstvo. Trgovinska razmjena između Hrvatske i Kube ostaje žrtvom sporadičnih poslova, a i prema onome što se može saznati, hrvatski se poduzetnici gotovo uopće ne interesiraju oko poslovnih mogućnosti na Kubi.

Kuba svakako ima velik potencijal, no veliko je pitanje koliko će taj potencijal moći iskoristiti, osobito s vladom koja ostaje vjerna socijalizmu i velikoj ulozi države u životu svojih građana. Neki ulagači misle da bi nešto značajnije promjene mogle nastupiti tek 2018. godine kad se očekuje da će Raúla Castra na njegovoj poziciji naslijediti sadašnji zamjenik Miguel Díaz-Canel jer je Díaz-Canel rođen nakon revolucije kojom je 1959. Fidel Castro došao na vlast pa bi mogao biti otvoreniji za promjene.

Kako će predsjednički izbori u SAD-u utjecati na Kubu

Čak i ako se to dogodi, ostaje pitanje koliko je SAD spreman na daljnje poboljšanje odnosa s Kubom. Obama jest preokrenuo američku politiku prema Kubancima i napravio najveću promjenu u posljednjih nekoliko desetljeća, no čini se da ne postoje velike nade da će se takav smjer zadržati. Ni jedan od sadašnjih potencijalnih kandidata za mjesto predsjednika SAD-a, koji se bira u studenom ove godine, nije izjavio ništa što bi moglo značiti dodatni poticaj prema poboljšanju američko-kubanskih odnosa. Naprotiv, izjave, osobito republikanskih kandidata, svjedoče o tome da bi SAD idućih godina mogao poprilično zakočiti liberalizaciju gospodarskih odnosa s Latinskom Amerikom.

Sve u svemu, iako se Kuba može u ovom trenutku učiniti vrlo povoljnom prilikom za ulaganje, za nju bez obzira na mogući optimizam vrijedi pravilo koje vrijedi za pokretanje biznisa bilo gdje u svijetu, a to je da je moguća zarada razmjerna postojećem riziku. Dio poduzetnika koji bi poželjeli iskoristiti ovaj trenutak i započeti poslovanje u nadi da će imati priliku dobro zaraditi, mora biti spreman na relativno visok rizik koji dolazi s poslovanjem na Kubi. Za druge koji bi, također, željeli iskoristiti mogućnosti koje pruža ovaj tropski otok, godišnji odmor još uvijek ostaje bolja opcija.