Kutle, sinonim za uništavanje poduzeća u hrvatskoj privatizaciji, inače poznat po izjavi da je biznis poput vožnje biciklom, 'stanem, padam', danas se u Sarajevu, izvještavaju nas novinari Večernjaka, vozi biciklom, jer mu rijetko treba automobil.

Nakon jedinog od dvadesetak završenih sudskih procesa dobio je dvije godine i osam mjeseci zatvora te pobjegao u rodnu BiH, gdje živi bez obitelji i pokreće novi biznis - proizvodnju preparata za ekološku zaštitu bilja.

'Šesto sam dijete iz siromašne hercegovačke obitelji i cijeli život živim od svoga rada. Logično je da to činim i sada u Sarajevu, u svojoj 56. godini. Moram raditi, stvarati i živjeti. Ne mogu se baš pohvaliti ušteđevinama. Nisam baš bio sklon štednji', požalio se novinarima Večernjeg lista

Kaže da je na hodanje po sudovima potrošio 2300 dana, odnosno više od šest godina, te da je znao četiri dana tjedno boraviti na sudu. Čovjek koji je uništio brojna hrvatska poduzeća, novu poslovnu strast pronašao je u nanotehnologiji te namjerava proizvoditi preparate na bazi nanotehnologije koji služe za zaštitu i razvoj bilja.

Za presudu u slučaju Gradski podrum kaže da je školski primjer montiranog političkog procesa, iza kojeg stoji interesna politička skupina poznatih ljudi. Predstavlja se čitateljima Večernjaka kao žrtva posttuđmanovske borbe za naslijeđe.

'Ta je borba počela još kad se Tuđman razbolio. Već su se tada frakcije počele boriti za naslijeđe. Njih je petnaestak, svako jutro kad su se vidjeli u ogledalu željeli su u njemu vidjeti da su oni predsjednici RH. U tom svrstavanju u skupine i mene su vidjeli u jednoj od njih i odlučili su mene i moj biznis eliminirati iz društvenog i pravnog života Hrvatske. Svaka im čast, oni su to uspješno i obavili', kaže Kutle.

Sukladno toj tezi, tvrdi da iza pokretanja procesa Gradski podrum stoji Ivan Jarnjak, koji je u to vrijeme također bio jedan od pretendenata na naslijeđe Franje Tuđmana. 'On me tada svrstao u pripadnika nekakve pašalićevske skupine i obavio posao uz pomoć Tomislava Karamarka, koji je tada bio u sukobu s Ivićem Pašalićem.'

Sebe su na vrhu, kao Tuđmanovog nasljednika, vidjeli Ivan Jarnjak, Mate Granić, Nikica Valentić, Ivić Pašalić i predstavnici još nekoliko skupina. 'Počeli su obavljati ključne akvizicije u gospodarstvu, javnim radovima, poslovima s visokotarifnim robama (cigarete) i postali su siva eminencija svega što se poslije u Hrvatskoj događalo. Ja se jednostavno nisam uklapao u taj koncept i stoga za mene nije bilo prostora', žali se Kutle, objašnjavajući da je postojao određeni animozitet u vladajućoj interesnoj skupini prema ljudima koji su došli iz BiH.

Kaže da je u sukob s tom skupinom došao u trenutku kad je počeo upozoravati da je na djelu osmišljena akcija urušavanja bankarskoga sustava. Misli da je smetao tzv. tehnomenadžerskoj skupini koja otada kontrolira sve sfere ekonomskog i političkog života u Hrvatskoj.

'Otada kontroliraju ključne pozicije u vlasti, premijersko i ministarska mjesta u Vladi, guvernera HNB-a, Zabu, PBZ, trgovinu duhanom, naftnim derivatima, sve velike državne investicije - od gradnje autocesta do svih važnih građevinskih projekata', rekao je Kutle, ubrajajući među tu skupinu Franju Lukovića, Nikicu Valentića i Zlatka Matešu.

'Moj problem počinje kada sam se, preuzevši Gradski podrum, idejom da spasim tvrtku suprotstavio interesu Zagrebačke banke. Zaba je imala drukčiji koncept. Tadašnji premijer Nikica Valentić blagonaklono mi je sugerirao da se ne suprotstavljam interesima Zabe jer će Globus grupa izgubiti mogućnost financiranja kod svih banaka te da odustanem od spora sa Zabom', prepričava Kutle.

'Nije li vam Tuđman omogućio preuzimanje tih tvrtki, ali uz obavezu da ne smijete otpuštati radnike?', pitaju novinari Večernjaka, sigurni u socijalnu osjetljivost prvog hrvatskog predsjednika.

'Biznis ima svoje zakonitosti. Uđem u tvrtku i vidim da je 40 posto zaposlenika višak. Teško je taj trošak nadomjestiti, no nisam mogao donijeti takvu logičnu poslovnu odluku u vrijeme rata i neposredno nakon rata. To je bilo protivno svim mojim uvjerenjima, da u takvim uvjetima oduzmem ljudima njihovu egzistenciju. Primjerice, kad sam došao u Slobodnu Dalmaciju, vidio sam da novinari i zaposlenici žive ispod granica dostojanstva. Moj je prvi potez stoga bio - dizanje plaća svima za 30 posto', tvrdi Kutle.

Posve kontradiktorno, Kutle kaže da nije ništa dobio od države, samo su ga zamolili da uđe u neke tvrtke.

'Ja se nisam bavio politikom i nitko, pa ni Tuđman, nije mi mogao davati zadatke. Ušao sam u neke tvrtke zato što su me zamolili da to učinim. Smatrali su da je to za Hrvatsku važno. No od 'države' ništa nisam dobio. Nisam dobio nijedan privilegirani kredit, nijednu dionicu od Fonda, niti sam ijednu tvrtku kupio za kunu. Spominjete me kao miljenika države, no takav nije plaćao tržišnu kamatu poput mene. Cilj je bio da ne uspijem.'