Na odjelima intenzivne njege privatne klinike obrću velike novce. Čak i oni pacijenti koji su unaprijed potpisali poseban formular za slučaj nemogućnosti izražavanja svoje volje zbog određenih medicinskih stanja, u kojem su jasno dali do znanja da žele zadnje dane života provesti kod kuće ostanu li u komi ili slično, nerijetko ostaju prikopčani na aparate u bolnicama.

S takvom praksom ne slažu se ni liječnici. Mnogi smatraju kako je fokus umjesto na medicinskom aspektu liječenja na ekonomskom. Odgađanje umiranja postaje medicinski sve izvedivije, pa je sve češći slučaj da o liječniku ovisi hoće li se umrijeti ili 'živjeti'.

Iako većina radije umire kod kuće nego u bolnici, ipak otprilike polovica svih ljudi smrt dočeka u bolničkoj postelji. Kako je sve veći broj privatnih bolnica, puno njih zarađuje velike količine novca upravo na terapijama pred smrt – primjerice na umjetnom disanju.

'Ako se u nekim područjima medicine doista stvori dojam da smo podložni ekonomiji, onda smo kao struka krenuli vrlo lošim putem. Upravo to se i dogodili medicini u posljednjih 20 godina', rekao je liječnik Uwe Janssens, glasnogovornik odjela za etiku Njemačkog društva za intenzivnu medicinu za Tagesschau.

Dakle kao prvo treba uzeti u obzir želi li pacijent uopće nastaviti s liječenjem, treba li nastaviti s njim ili možda prijeći na palijativnu skrb. Prekomjerna liječenja na izmaku života stalno su na meti kritika, no teško im je uopće pristupiti s pravnog aspekta. 'Nijedan liječnik još nije osuđen jer je nekome produljio život', kaže medicinska odvjetnica Tanja Unger.

Planirana zdravstvena reforma njemačkog ministra zdravstva Karla Lauterbacha se između ostalog želi uhvatiti u koštac i s ovim problemom. Produkt je to dosadašnjeg sustava financiranja, prema kojem su klinike zapravo primorane provoditi što više takvih tretmana, kako bi na taj način mogli anulirati deficite koji bi u protivnom značili da se ne može održati visoki stupanj kvalitete liječenja na drugim područjima.

No nije to jedini problem. Nerijetko veliku ulogu igra i nesigurnost liječnika. Iako su od 2009. godine tzv. biološke oporuke (naredba koju neka osoba daje o medicinskom tretmanu ako zapadne u stanje nesposobnosti za rasuđivanje) obvezne, u velikom broju slučajeva ih liječnici ne poštuju zato što su formulirane tako da ostavljaju puno prostora za interpretaciju. Onda se terapija nastavi, iako pacijent zapravo to ne želi.

Liječnike je pritom teško kontrolirati, umiranje je i dalje tabu-tema, a članovima obitelji gotovo je nemoguće dokazati ekscesivno liječenje. Ciljeve terapije ne moraju samo jasnije definirati liječnici, nego i sami pacijenti koji u biološkoj oporuci moraju jasnije napisati što žele postići određenom terapijom. 'Pa ako onda pacijent kaže da bi radije bio mrtav, nego gledao 20 godina u strop bez mogućnosti izražavanja, onda to liječnik mora i prihvatiti', rekao je liječnik u palijativnoj skrbi Matthias Thöns.