Desetak dana prije zloglasne propasti investicijske banke Lehman Brothers, događaja koji je sredinom rujna 2008. bio okidač za globalnu financijsku i ekonomsku krizu, američke vlasti donijele su odluku koja je vjerojatno spriječila puno veću katastrofu od one koju pamtimo. Pod poseban nadzor države tada su, s imenovanjem novih čelnih ljudi, stavljene dvije tamošnje korporacije: Fannie Mae i Freddie Mac.

Fannie i Freddie samo su lako izgovorive verzije skraćenica punih imena ovih dviju kompanija (FNMA, FHLMC), a riječ je o dvije financijske institucije koje su odigrale jednu od ključnih uloga u američkoj stambenoj politici. Povijest Fannie Mae seže još u kasne tridesete godine prošlog stoljeća, a osnovana je kako bi se Amerikancima omogućilo jeftinije stambeno kreditiranje.

Inicijalna uloga Fannie Mae bila je otkup državno osiguranih stambenih kredita. Obična banka ili slična kreditna institucija odobrila bi stambeni kredit građanima koji su, u godinama nakon Velike krize s početka tridesetih, mogli dobiti i državno jamstvo da će taj kredit biti i vraćen. Kako bi se ubrzao proces kupnje nekretnina, Fannie Mae je mogla takve kredite otkupiti od banaka čime su banke dobivale svjež novac za plasiranje novih kredita.

Razvojem financijskih tržišta kroz idućih nekoliko desetljeća mehanizam je postao puno kompleksniji, a jedan od važnih trenutaka došao je na pragu sedamdesetih kad je Fannie Mae u potpunosti privatizirana i kad je osnovan Freddie Mac. Dionicama obiju kompanija se slobodno trgovalo na burzama, no Fannie i Freddie su imali poseban status unutar američkog financijskog tržišta (tzv. government-sponsored entities) zahvaljujući njihovom zadatku olakšavanja provođenja stambene politike američkih vlada.

Njihova uloga se i dalje svodila na otkup stambenih kredita od banaka, a to su između ostalog financirale izdavanjem obveznica na financijskom tržištu. Pravno gledajući te obveznice nisu imale državno jamstvo, jer su ih izdavale privatne kompanije, no financijsko tržište je dvije institucije uvijek tretiralo kao da imaju implicitnu garanciju države i kao da država nikad neće dopustiti njihovu propast.

Ta pretpostavka se i ostvarila početkom rujna 2008. godine. Freddie Mac i Fannie Mae su u tom trenutku garantirali za isplatu čak 1,4 bilijuna dolara stambenih kredita, odnosno nešto manje od 40 posto svih stambenih kredita u SAD-u. Obje kompanije su također u tom trenutku poslovale s gubicima i svjesne mogućih katastrofalnih posljedica američke vlasti su 6. rujna objavile da su obje institucije stavljene pod državno upravljanje. Imenovani su novi čelnici i odvojeno je 200 milijardi dolara kapitala kako bi ih se spasilo.

Država je u konačnici, izdavanjem novih dionica, nacionalizirala obje kompanije potrošivši na njihovu stabilizaciju 187 milijardi dolara. Radilo se o jednoj od najvećih i najznačajnijih državnih intervencija u povijesti SAD-a, a i danas se te dvije institucije nalaze na samom vrhu liste kompanija i banaka poredanih po iznosima državne pomoći koje su primile tijekom krize.

Još i prije krize godinama su se vodile rasprave kako bi obje korporacije na neki način trebalo restrukturirati jer su svojom veličinom narušavale tržište i predstavljale ozbiljan rizik. Dio kritičara pozivao je i na njihovo potpuno gašenje.

Vlada predsjednika Baracka Obame je 2012. godine izmijenila uvjete pod kojima je država kontrolirala Fannie Mae i Freddie Mac i s objašnjenjem da radi na konačnom gašenju tih kompanija odredila da sva dobit obiju institucija, osim manjeg dijela izdvojenog u rezerve, odlazi izravno u državni proračun.

Fannie Mae i Freddie Mac su 2013. godine počeli opet poslovati profitabilno i zahvaljujući spomenutoj klauzuli u američki proračun se od tada slilo čak 266 milijardi dolara te dobiti, a kompanije su danas čak i veće nego prije krize pa garantiraju za isplatu gotovo polovice svih američkih stambenih kredita.

Nezadovoljni činjenicom što dobit ide isključivo u proračun, sada manjinski privatni vlasnici dionica koji smatraju da imaju pravo na dividende, tvrde da država tako konfiscira privatnu imovinu te su dosad pokrenuli dvadesetak tužbi. No, sudovi su zasad u svim tim slučajevima odlučivali u korist države. Među nezadovoljnim dioničarima nalaze se i upravitelji fondova poput Johna Paulsona koji je najpoznatiji po tome što je predvidio krizu na američkom stambenom tržištu koja je prethodila financijskom slomu i tom prilikom zaradio nekoliko milijardi dolara.

Paulson i njegov kolega Bill Ackman kupovali su dionice Fannie Mae i Freddie Maca kad su bile gotovo bezvrijedne nakon državne intervencije. S drugim privatnim vlasnicima dionica oni smatraju da bi država trebala početi prodavati svoj vlasnički udio u Fannie Mae i Freddie Macu i, naravno, ne slažu se s njihovim mogućim gašenjem.

Sudbina kontroverznih institucija svakako je neizvjesna. Na vrhu američke politike, među članovima parlamenta, ne postoji konsenzus o tome što bi trebalo napraviti s kompanijama. Dio prominentnih američkih političara vjeruje da bi ih trebalo likvidirati, dok dio smatra da je njihova uloga nezamjenjiva i da ih treba dodatno ojačati.

Obamina vlada svojevremeno je donošenje konačne odluke o sudbini Fannie i Freddieja ostavila parlamentu, a vlada novog predsjednika Donalda Trumpa zasad se nije posebno oglašavala po tom pitanju iako je ministar financija Steven Munchin spomenuo da im je cilj dokinuti državnu intervenciju u tim kompanijama.

Kako je samo u posljednjoj kvartalnoj uplati krajem ožujka u proračun iz Fannie Mae i Freddie Maca stiglo gotovo 10 milijardi dolara, lako je zaključiti koliko su svojevremena nacionalizacija, i sadašnja neodlučnost, profitabilni za američku državu. I zašto se vlastima baš nekako i ne žuri.