Devet azilanta, koji su u startu bili dovoljno sretni da im Hrvatska odobri politički azil i zaštitu, dobilo je posao skladištara, na kojem su, kažu, jako zadovoljni i sretni. Volja za poslom iznenadila je poslodavce i kolege koji su azilantima već i nadjenuli nadimke poput 'Štefa' ili 'Hrvoja'.

Politički azil nije prepreka za zapošljavanje

'Do suradnje je došlo spontano. Tražili smo ljetos radnu snagu na sve moguće načine jer nismo imali dovoljno ljudi. Pokušali smo putem Crvenog križa, no do stvarne realizacije došlo je na Sajmu poslova kojeg je organizirao Hrvatski zavod za zapošljavanje na Pučkom otvorenom učilištu u studenom ove godine. Tamo smo upoznali kolege iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu koji su na sajmu bili s dva azilanta koji su tražili posao'', rekla je za tportal Marina Šporčić, voditeljica kadrovske službe u Quehenbergeru.

Azilantima su ponuđeni poslovi i dogovoreni sastanci. Nakon što su prihvatili ponude, krenulo se riješiti papirologiju s Poreznom i Mirovinskim i više nije bilo prepreka da ih se zaposli. 'Neki od njih su u Hrvatskoj pod političkim azilom, neki pod zaštitom, ali to ih ne sprečava da uđu u radni odnos', rekla nam je Šporčić.

Sveukupno zapošljavaju devet azilanata, a spremaju se zaposliti još jednu azilanticu koja će raditi kao spremačica. Najveća poteškoća u radu s azilantima je jezična barijera. Neki znaju engleski, neki znaju nešto hrvatskog, no kad ima volje, ljudi se sporazume pa rukama i nogama ako treba. Velika pomoć azilantima su i domaći kolege koji su ih izvrsno prihvatili.

Zabuna oko pisanja - slijeva na desno ili zdesna nalijevo?

'Njihova imena su jako teška za zapamtiti pa se snalazimo kako znamo. Oni imaju po dva imena i dva prezimena, neki i više. Bitno nam je da su u ravnopravnom statusu, ako žele raditi, imaju priliku. Pratimo njihova postignuća, ali na početku ne očekujemo od njih čuda u mjesec dana', dodala je Šporčić.

Osim toga, imaju i organiziran prijevoz koji ih iz Zagreba dovozi u Svetu Nedelju i natrag. Azilanti zasad ne znaju i ne mogu sami doći do Svete Nedelje. 'Ni domaći ne znaju gdje trebaju doći kada im prvi put objašnjavamo gdje treba doći raditi', ilustrira Šporčić i dodaje kako je operativno bilo poteškoća, ali ne nepremostivih.

'U početku je azilantima bilo vrlo teško raditi, posebno ispunjavati naloge jer su naučeni pisati zdesna nalijevo. Recimo radnik mora upisati da je radio do 14 sati, a on upiše da je radio do 41 sat.

Azilanti dolaze iz Sirije, Eritreje, Somalije, Konga, Afganistana i Nigerije. Različitih su profila i zanimanja, od magistara farmacije, do bubnjara i nekvalificiranih.

Azilatni sramežljivi i oprezni

Njihov prvi istup za medije u Hrvatskoj protekao je pomalo sramežljivo, s nužnom dozom opreza i relativno malo riječi. Svi su redom, naime, zadovoljni poslom, smještajem i ljudima u Hrvatskoj, no na pitanja zašto su morali napustiti svoje zemlje ili gdje su im obitelji odgovora nema, možda i zbog sigurnosti.

Mohamed iz Somalije, koji se u Hrvatskoj, ali i na poslu najbolje snašao, zbog čega je i zaradio nadimak Hrvoje, jako je sretan u Hrvatskoj te u njoj želi ostati.

'Radim već mjesec dana i posao mi se jako sviđa. Prije toga sam volontirao za Crveni križ i bio prevoditelj s arapskog. U Hrvatskoj sam već pet godina, a azil sam dobio prije tri', rekao nam je Mohamed. O Somaliji, kaže, više nema pojma osim što tu i tamo nešto čuje od roditelja. Na putu je od malih nogu, a najdulje se zadržavao na Bliskom istoku, posebice Saudijskoj Arabiji.

'Vrijeme i ljudi su dobri. Prilagođavanje na klimu mi nije teško palo jer sam živio i u Ankari gdje su zime također vrlo hlade', zaključio je i dodao kako želi ostati u Hrvatskoj i baviti se poduzetništvom jer mu je to životni san.

Bongo iz Konga: Hrvati su tako opušteni

Ibrahim iz Eritreje u Hrvatskoj je nešto više od godine i tri mjeseca. Poslom skladištara vrlo je zadovoljan i kaže kako se nada da će ga zadržati trajno. Bongo, koji je došao iz Konga najotvoreniji je za razgovor te već solidno vlada hrvatskim jezikom nakon gotovo dvije godine učenja. 'Hvala Hrvatskoj za papire. Ljudi su ovdje tako opušteni, ne rade nikakve probleme. Sada sam vozač viličara i zbog toga sam jako sretan', rekao je Bongo koji je inače glazbenik koji svira bubnjeve.

U Zagrebu je prišao društvu Afrikanaca u Hrvatskoj gdje je oformljena i grupa koja svira na raznim humanitarnim događanjima, u školama i drugim prilikama. Hrvatskom i poslom je oduševljen i Ahmed iz Somalije koji ipak navodi jednu zamjerku – jako mu je hladno i teško se navikava na zimske temperature.

Mladi Sirijac Ibrahim dolazi iz Alepa. Iako je i on sretan što sada već osam mjeseci živi u mirnoj zemlji te ima posao, jedini je progovorio o stanju u svojoj zemlji i nekim problemima koji su ga dočekali u Hrvatskoj.

'Na poslu nemam problema, ali imam probleme s integracijom. Ovdje je drugi jezik, druga kultura i drugi ljudi. Komunikacija s ljudima je vrlo teška', rekao je Ibrahim.

Zagrebački hotel Porin - prva destinacija za azilante

Upitan kako gleda na rat u Siriji, bez puno oklijevanja odgovara: 'Rat će brzo završiti i teroristi će otići. Bit će bolje, mir je moguć.' Upozorava kako je situacija u Siriji jako složena te 'kako sve ono što gledamo na televiziji i dobijemo preko društvenih mreža nije uvijek točno'.

Prije nego što dobiju posao i krenu s relativnom normalnim životom, svi azilanti najprije dolaze u zagrebački hotel Porin odakle daju zahtjev za azilom. Do odobrenja azila može proći i po nekoliko godina, a u slučaju da ga ne dobiju, prepušteni su sami sebi, no moraju napustiti Hrvatsku i krenuti dalje u potrazi za svojom srećom.

Rehabilitacijski centar za stres i traumu pomaže im u svakodnevnom životu i priprema ih na budućnost, a nakon što dobiju azil pomaže im sa socijalnim osiguranjem, dobivanjem osobne iskaznice i traženjem stanova.

Najgore je kad osoba koja traži azil od države dobije odbijenicu. Država, naime, nema novca da ih deportira iz Hrvatske, pa je odlazak individualna stvar. Jasno, većina azilanata nakon nekoliko godina čekanja odluke o azilu nema novca da si organizira transport u neku drugu zemlju.

'Neki pokušaju ilegalno prijeći granicu. Neki se snalaze tu, ali nemaju nikakva prava, dakle na ulici su. Hrvatska bi ih trebala u roku od osam dana prebaciti u prvu sigurnu zemlju. Ali te mogućnosti nema. Nema aviona, nema pratnje. Cijela Europska unija je bez rješenja', zaključila je socijalna radnica Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Adrijana Hadžić