Obrada tla donosi osjećaj svrhe koji prečesto nedostaje u proračunskim tablicama i radu za računalom.

No, lagano se upuštajući u poljoprivredu, mladi Francuzi zadržavaju financijsku stabilnost kroz plaće koje donosi 'stalan posao', kao i intelektualno uzdržavanje svog urbanog društvenog kruga.

'U korporativnom svijetu sve je više ljudi koji preispituju smisao onoga što rade. Postoji jako puno iscrpljenosti i tjeskobe', kaže Julien Maudet, podatkovni inženjer i proizvođač jabukovače.

'Na farmi ne morate pitati. Jasno je zašto to radite. To je proizvodnja hrane za ljude. Ta dva svijeta - farma i ured - su u krizi. I sinulo mi je da je jedno rješenje za drugo. Ono što trebamo učiniti je spojiti dva svijeta' kaže on.

Maudet je jedan od osnivača Slasheurs-cueilleursa, organizacije koja nastoji promicati nove cross-over karijere, piše BBC.

Ime je igra riječi na francuskom, jer zvuči kao izraz chasseurs-cueilleurs (lovci-sakupljači). Dio slasheur dolazi od tipke kose crte na računalu i označava nekoga s više od jednog posla (kao u 'Ja sam kuhar/nogometni trener).

Ideja je Maudetu pala na pamet tijekom karantene, kada je otišao na farmu bake i djeda u Normandiju. Kad se prije godinu dana počeo tražiti, shvatio je da već postoje stotine ljudi koji rade ono što on zagovara. 'Nismo ništa izmislili. Samo smo ugledali svjetlo', kaže.

Klasičan primjer je Matthew Charlton, rođeni Englez, profesor na sveučilištu Sorbonne, koji sada provodi više od polovice svog tjedna uzgajajući salatu potočarku na malom imanju 64 km južno od Pariza.

Ovaj dio departmana Essonne nekoć je bio poznat po svom 'zelenom zlatu', ali mnogi potočnjaci napušteni su od 1970-ih i tek sada ponovno aktiviraju.

'Ljepota potočarke je u tome što vam ne trebaju strojevi ili velika ulaganja. Tu ste samo vi, gumene čizme i nož', kaže Charlton, koji svake godine ubere oko 30.000 glavica za prodaju poljoprivrednim trgovinama i restoranima u Parizu.

'Danas sam na sveučilištu ponedjeljkom i četvrtkom. Drugih sam dana ovdje na farmi ili pak dostavljam u Pariz – gdje živim. To je stil života koji mi savršeno odgovara. Puno sam vani, a onda mogu napuniti baterije dva dana u tjednu u Parizu. Naposljetku se želim baviti salatom puno radno vrijeme, ali ovako sam si mogao olakšati put, a da se ne izlažem prevelikom financijskom kockanju', kaže Charlton. 

Nasljednici obiteljske zemlje

Neki od onih koji su postali poljoprvirednici naslijedili su obiteljsku zemlju; drugi je iznajmljuju, ili kupuju, ili imaju dogovore s poljoprivrednicima da udruže resurse. Neki žive na selu nekoliko dana tjedno; neki voze natrag do polja u zaleđu grada; neki rade sezonski.

U gradu su odvjetnici, inženjeri i konzultanti. Na selu su vrtlari, vinogradari ili radnici. Tek rijetki rade sa stokom, što zahtijeva trajniju prisutnost. Čini se da ih spaja čežnja za duhovnim ispunjenjem, kao i privrženost ideji čišće, organske proizvodnje. Svi se slažu da su se zbog uredskih karijera ponekad osjećali suvišnima i besmislenima.

Marie Paitier, proizvođačica jabukovače i savjetnica za ljudske resurse, kaže da su i ona i njezin suprug pretrpjeli 'burn out' – pri čemu misli na emocionalne slomove – zbog svojih gradskih poslova.

'Nije samo moj poslodavac kriv. Bila sam to ja', kaže ona. 'Previše sam radila. Ali sada dijelim svoje vrijeme između Normandije, gdje živimo i djeca idu u školu, i Pariza gdje radim pola radnog vremena. Nisam htjela sve ostaviti iza sebe. Svidio mi se moj posao u Parizu – a novac je važan. Ali ovako imamo pravu ravnotežu', rekla je.

Fleksibilna karijera

Gradski tipovi oduvijek su sanjali o jednostavnijem seoskom životu, a bilo je i prethodnih valova iseljavanja na selo. Ono što je sada drugačije jesu mogućnosti koje otvara tehnologija - rad na daljinu, umjetna inteligencija, fleksibilne karijere - kao i sve veća važnost ekologije kao čimbenika u izborima koje donosimo.

'Ovdje se ne radi o tome da se bogati ljudi iz grada igraju farmera', kaže Maudet. 'Naša je vizija da će ovo biti dio temeljne promjene.

'Naše farme trebaju više ruku, ako žele proizvoditi kvalitetnu hranu kakvu bismo trebali jesti. Ako ne dovedemo ljude u polja, onda će farme postajati sve veće i veće i sve više industrijske. A uredski radnici, pod prijetnjom AI-ja, traže nove izlaze. Bili bismo mnogo otporniji kao društvo kada bismo svi krenuli u nešto hibridnije.'