Do preuzimanja 3. maja Uljanik je bio na glasu kao perjanica brodogradnje, jedno od najvećih i najuspješnijih europskih brodogradilišta. No izgleda da je spašavanje 'utopljenika' iz Rijeke u propast povuklo i diva iz Pule.

Pogledali smo konsolidirane i revidirane poslovne rezultate Uljanika objavljene na Zagrebačkoj burzi kako bismo utvrdili kako je brodogradilište doista poslovalo u proteklih pet godina.

Počnimo od 2013., prve godine u kojoj se vidi i utjecaj preuzimanja 3. maja. Godina završava s dobiti od 102 milijuna kuna, prihodima nešto višim od dvije milijarde kuna i rashodima od 1,9 milijardi kuna. Na kraju godine tvrtka raspolaže i s oko 250 milijuna kuna gotova novca, što je 200 milijuna kuna više u odnosu na 2012.

Iako po računu dobiti i gubitka sve izgleda korektno, već prvi pogled na bilancu otkriva da bi se tvrtka vrlo brzo mogla naći u problemima: tu je preko 630 milijuna kuna dugoročnih obveza (onih s dospijećem duljim od godinu dana) i čak 1,3 milijarde kuna kratkoročnih obveza (onih koje treba platiti unutar 12 mjeseci). Drugim riječima, iako je Uljanik na računu imao 250 milijuna kuna, obveze koje je imao pokriti bile su pet puta veće! Riječ je ponajviše o obvezama prema bankama (krediti), dobavljačima i zaposlenicima.

Već u 2014. slika je bitno promijenjena. Uljanik je u gubitku pola milijarde kuna jer je u odnosu na godinu ranije podbacila stavka 'ostali poslovni prihodi', u kojoj je bilo pola milijarde kuna državnih potpora, a u čije su realno iskazivanje posumnjali i revizori društva.

Ukupni prihodi dakle padaju s dvije na milijardu i pol kuna, dok rashodi rastu s 1,9 na 2,1 milijardu kuna. Cijele godine trošilo se više nego što se naplatilo pa je zaliha novca pala s 250 na 110 milijuna kuna, dok je bilanca ostala loša: dugoročne obveze smanjene su doduše s 630 na 110 milijuna kuna. Smanjene su pak na najgori mogući način: novim kratkoročnim kreditima - iznos kratkoročnih obveza penje se s 1,4 na 1,8 milijardi kuna.

Krajem 2015. postaje jasno da će se Uljanik naći u problemima ako se u njega vrlo brzo ne 'upuca' svjež kapital, o čemu je tportal prvi pisao. Knjiga narudžbi je tada, baš kao i danas, bila popunjena do kraja i u njoj su bili brodovi teoretski vrijedni milijardu eura. No njihovu izgradnju uvijek nečime treba financirati jer krajnji kupci nikada ne plaćaju sve radove unaprijed.

U 2015. i 2017. poslovni rezultati počinju izgledati sve lošije, gomilaju se gubici i novi dugovi. Ukupni prihodi 2016. dosežu 2,5 milijardi kuna, ali uz gubitak od 170 milijuna kuna. U 2015. brodogradilište je izgubilo 70 milijuna kuna.

Obveze, kratkoročne i dugoročne, na krilima potrebe za svježim novcem kojim se financirala gradnja brodova, na kraju 2016. iznose više od četiri milijarde kuna, pri čemu su kratkoročne obveze iznosile 3,2 milijarde kuna, što je dva i pol puta više kratkoročnih obveza nego na kraju 2013.

Prošle godine, nakon što je Uprava objavila poslovne rezultate, svima postaje jasno da se brodogradilište neće moći spasiti. Gubitak se penje na 687 milijuna kuna, što je bila posljedica kašnjenja u proizvodnji i činjenice da je proizvodnja naručenih brodova bila skuplja od ugovorenih cijena. Prihodi padaju na dvije milijarde kuna, dok kratkoročne obveze ostaju alarmantno visokih 3,2 milijarde kuna.

Godinu Uljanik završava s 55 milijuna kuna raspoloživog keša, što znači da mu treba 60 puta toliko novca da bi pokrio sve kratkoročne obveze, poput plaća za radnike koji su u ponedjeljak prosvjedovali u Zagrebu u Splitu.

Država, putem raznih institucija, kontrolira oko 25 posto dionica Uljanika, još 47 posto drže radnici koji se, kako nam je u ponedjeljak pojasnio jedan od osnivača Stožera za Uljanik Franko Belas, nisu uzbuđivali zbog katastrofalnih poslovnih rezultata sve dok su redovito dobivali plaće i ostale pogodnosti. Osim toga, suvlasnici brodogradilišta su Croatia osiguranje, Adris grupa te dva domaća mirovinska fonda. Zbog čega su svi oni čekali da brodogradilište potone, ostaje nejasno.