Grubišić je 2007. obranio doktorsku disertaciju iz područja financija na Business School Lausanne u Švicarskoj. Karijeru je započeo u SAD-u na poslovima financijskog analitičara, a nakon toga radio je u više hrvatskih kompanija. Osim toga, od 2017. predavač je na Luxembourg School of Business iz područja financija.

Za sebe Grubišić voli reći da je ekonomski liberal. Što manje države, a što više tržišta - njegov je glavni moto.

Vlada je kraj godine začinila isplatom još jedne pomoći umirovljenicima u visini od 75 milijuna eura. Realnost je takva da su mirovine mizerne. Ali postavlja se pitanje je li to stvarno pomoć ili kupovanje glasova.

Postojeći koncept isplata mirovina dominantno je zasnovan na tzv. međugeneracijskoj solidarnosti. Taj pojam ima dobre namjere, ali jako zavarava. Solidarnost bi po meni trebala reflektirati slobodnu volju pojedinca pri odvajanju sredstava za one za koje smatra da trebaju pomoć. Postojeći sustav ograničava zdravog čovjeka da tijekom životnog vijeka štedi za svoju mirovinu. Prisiljen je odvajati za one koje su sad u mirovini, s nadom da će za 20-30 godina postojati neka politička arbitrarna sila koja će druge natjerati da to rade za njega. Moje pitanje je zbog čega zdravi ljudi ne bi imali više prilika izdvajati za sebe dok su zdravi i radno sposobni. Postojeći sustav treba mijenjati jer je u stvarnosti prisilni kolektivizam koji u svojoj suštini nije ni solidaran, ali ni pravedan.

Koje je po vama rješenje za to da imamo veće mirovine?

Državna potrošnja čini otprilike pola gospodarstva, znači imate relativno velik broj radnih mjesta u javnom sektoru, a ona su neproduktivna. To u kombinaciji s činjenicom da imamo jako mali broj ukupnih radnih mjesta u odnosu na broj umirovljenika dovodi do niskih mirovina. Da bi se to promijenilo, nužno je jačati privatnu mirovinsku štednju u narednih 20-30 godina, što ne znači da obavezni mirovinski fondovi ne bi trebali proći kroz jako ozbiljnu promjenu postojeće regulacije niti bi trebali biti ekskluzivni primatelji uplata od ljudi koji štede za svoju mirovinu. Mirovinski sustav nije samo ekonomsko, već i političko pitanje. Ono što je tragedija, ako mogu tako reći, to je da političke odluke koje se donose, a utječu na široke mase, imaju ogromne ekonomske reperkusije, pri kojima je šteta ostavljena onima u čije se ime odlučivalo. Zamislite da svi od tekućeg dohotka izdvajaju u zajedničku kasu iz koje politika arbitrarno odlučuje kome će se koliko isplatiti za tekuću potrošnju. Vrlo brzo će mnogi biti demotivirani sudjelovati ili svesti svoje sudjelovanje na zakonski minimum jer ne smatraju da je to najbolje za njih te će tražiti alternative mimo mehanizma prisilnog kolektivizma. Međutim to im znatno otežava manevarski prostor jer je dio zarađenih sredstava utopljen u kasu koju ni na koji način ne kontrolirate. Tako funkcionira 1. stup i stoga ga je potrebno mijenjati zadržavajući element istinske solidarnosti, ali uz minimalno ograničavanje ekonomskih sloboda građana da štede za svoju mirovinu na način koji smatraju primjerenim.

Isplate iz proračuna opravdavaju se činjenicom da se državni budžet u 2023. jako dobro punio.

Državni proračun se 2022. i 2023. lijepo punio dominantno zbog inflacije. Ono što se u realnom gospodarstvu događa s odmakom od godinu, možda dvije odmah je reflektirano u proračunu. Kad to korespondira sa superizbornom godinom, pa ako na to dodamo legitimnu pretpostavku da mnogi ljudi koji su u politici ipak imaju dobre namjere, ali ne moraju nužno biti ekonomski racionalni jer ne troše vlastiti nego tuđi novac, onda imate situaciju da se otvorio kratkoročan prostor za isplatu dodatnih sredstava. To neće suštinski promijeniti izazove za mirovinski sustav.

Vladajući se često hvale time da su poreznom reformom rasteretili poduzetnike. Novi paket, koji će stupiti na snagu prvim danom 2024., ukida prirez, a lokalne jedinice same će moći određivati porez na dohodak.

Bez obzira na sve narative o poreznom rasterećenju, pogledajte javno dostupne podatke. Udjel poreznih prihoda u bruto domaćem proizvodu se ne smanjuje. To znači da relativno ne dolazi ni do kakvog rasterećenja. Istovremeno, u situaciji u kojoj ste 2009. imali 420.000 zaposlenih u javnom sektoru (centralna država, lokalna uprava, državna poduzeća itd.), a otad ste iseljavanjem i prirodnim putem izgubili od 350.000 do 400.000 ljudi, dok se javni sektor 'nabildao' na nepunih pola milijuna - postavlja se pitanje pokazuju li ovi kratkoročni makroekonomski indikatori navodni napredak u kontekstu neke šire slike i možda prikrivaju inherentne opasnosti. A najveća opasnost je pretjerana naslonjenost i očekivanja od države.

Opet, činjenica je da su nam agencije za dva stupnja podignule kreditni rejting. Zar to ne govori da je ostvaren opipljiv napredak kad je riječ o makroekonomskim pokazateljima?

Između 2009. i 2015. Hrvatska je imala šestogodišnju recesiju. Po tome je bila jedinstvena u svijetu, barem u njegovu razvijenom dijelu. Sedam godina naš je rejting bio izrazito nizak. Hrvatska je bila u takozvanom ispod investicijskom statusu, kolokvijalnom junku. Druga stvar koju ne bih podcijenio to je da je inflacija pozitivno utjecala na javni dug, u smislu njegova udjela u BDP-u. Javni dug nije se nominalno promijenio, ali je nominalni BDP strašno porastao zbog inflacije. Zbog toga je udjel javnog duga značajno smanjen.

Od 2009. do 2015. nismo imali poplavu fondova EU-a. Hrvatska danas dobrim dijelom, makroekonomski gledano u agregatnim računima, jaše na valu tuđeg novca. Pitanje je što bi bilo kad bi bio reduciraniji pristup tom tuđem novcu, a ne daj Bože da ga nema. Po mnogima parametrima, u relativnim terminima, per capita u odnosu na BDP, Hrvatska je među vodećim neto primateljima fondova EU-a. Mislim da smo dosad primili skoro 12 milijardi eura neto. Zamislite da toga nema.

Hrvatska je istovremeno među vodećim zemljama u Europi po udjelu stranih doznaka. Oni ljudi koji rade vani doznačuju novac, na ovaj ili onaj način i s ovom ili onom svrhom, a on se troši u Hrvatskoj i reflektira se na naš BDP. Mislim da je to preko pet posto BDP-a. Sve navedeno trenutno utječe na poboljšanje makroekonomskih pokazatelja.

Podizanje kreditnog rejtinga dobra je stvar, to ne možete osporiti.

Istina, ali i dalje nismo risk free destinacija. Hrvatska i dalje nema najveći rejting, triple A. Štoviše, u EU samo pet zemalja ima taj rejting - Luksemburg, Švedska, Nizozemska, Danska i Njemačka. Ne umanjujem činjenicu da su pojedine makroekonomske brojke trenutno bolje nego što su bile, ali treba gledati širu sliku. Jesmo li značajno promijenili fundamente? Mislim da nismo. Proširenjem EU-a razumno je pretpostaviti da će se smanjiti relativni priljev novca u Hrvatsku. S vremenom će biti i manji val stranih doznaka. Nadalje, inflacija je ljudima pojela dobar dio financijske imovine i veći kreditni rejting ne čini se kao nešto što ih posebno tješi. Također, kreditni rejting mnogih zemalja koje su manje zadužene od Hrvatske niži je od našeg rejtinga, a mnoge zemlje u EU s višim relativnim dugom od Hrvatske nositeljice su većeg kreditnog rejtinga. Dakle, ima tu puno faktora, uključujući političke, koji određuju kreditni rejting, a njega se mora oprezno interpretirati i u kontekstu šire slike. Uvjeren sam da je ultimativni pokazatelj 'prezaduženosti' zemlje situacija u kojoj vam kreditori ne žele refinancirati javni dug, a ne udjel duga u BDP-u, te da kreditni rejting nije refleksija stvarnog životnog standarda u mnogim zemljama.

Kako biste ocijenili mandat Plenkovićeve vlade kad je riječ o ekonomiji?

Lijepo je imati premijera koji je kulturan i elokventan te izrazito strpljiv po svim standardima. Činjenica je da je relativno velik broj ministara zamijenjen. Oni koji su kritični reći će da je to loše. Drugi, koji uvode neke druge elemente objektivnosti, sugerirat će kako to samo pokazuje da neke stvari ne tolerira i brzo ih rješava. Što se tiče ekonomije, Plenković je sklon državnom intervencionizmu. Tu nije iznimka u odnosu na trend u EU. Trenutno ne vidim dovoljno snažnu političku opciju koja zagovara manje državnog intervencionizma. U tom smislu postoji jako puno prostora za napredak. Mislim da politika nerijetko miješa korelaciju i postojanje uzročno-posljedične veze. Poboljšanje u nekim ekonomskim indikatorima ponekad se neispravno pripisuje zaslugama politike. Međutim ispravnije bi bilo reći da su neke stvari bolje usprkos politici, a ne zahvaljujući politici.

Imate li za tu tvrdnju neki konkretan primjer?

Uzmimo broj zaposlenih, odnosno nezaposlenih. Kada se radno sposobno stanovništvo smanji za 400.000 ljudi, onda imate kontingent ljudi koji ne doprinose lokalnoj zaposlenosti, već zaposlenosti negdje drugdje, ali smanjuju lokalnu stopu nezaposlenosti. Nadalje, val novca iz fondova EU-a, restrukturiranje privatnog sektora nakon šestogodišnje recesije i rast stranih doznaka od radnika koji su otišli iz zemlje počeli su davati rezultate, što je dovelo do snažnog povećanja lokalne zaposlenosti. Ali ne zaboravimo to da je između 2009. i 2015. u privatnom sektoru oko 200.000 ljudi ostalo bez posla. Onda se taj trend preokrenuo. Također, tvrdnje politike da reguliranjem cijena 'ublažava' efekte inflacije itd. Neke stvari koje političari pripisuje sebi objektivno nemaju puno veze s njima.

Zadnje dvije, tri godine ostat će upamćene upravo po državnom intervencionizmu. Između ostalog, Vlada je ograničenjem cijena zaštitila građane od snažnog poskupljenja energenata. Zar tu država, odnosno politika, nije opravdala svoju ulogu?

Mislite li da je trošak struje ili plina koji vidite na računu realan? Naravno da nije. Stvarni trošak se ne može promijeniti, samo je pitanje tko ga snosi. Svi porezni obveznici indirektno su suvlasnici HEP-a. Ako je potrebna njegova dokapitalizacija, isti ti kojima se navodno pomaže morat će snositi taj trošak na ovaj ili onaj način. Štoviše, neki mali potrošači nesrazmjerno će snositi taj trošak za one koji su veći potrošači. Kad bi ograničenje cijena zaista funkcioniralo, onda bi država mogla regulirati cijenu bilo čega. Ona to može dekretom, ali ne suštinski, s pravim znanjem, jer takvo znanje i razinu informiranosti ne posjeduje nitko od nas. Naime nitko ne zna što je ispravna cijena svih roba i usluga na tržištu jer nema dovoljno znanja o tome. Zato je tu tržište s mnogobrojnim faktorima koji utječu na konačnu cijenu. Intervencijama iskrivljujete ekonomsku realnost te prikrivate stvarnu cijenu koštanja proizvoda i usluge. Također, potičete ekonomski nerazborito ponašanje i smanjujete motivaciju za prilagodbama na novonastale okolnosti. Ako subvencionirate potražnju, ne možete očekivati reduciranje cijena sa strane ponude. Baš me zanima koliko bi se plina isporučilo da mu je cijena ostala 300 eura po megavatsatu. Proizvođači bi bili prisiljeni spustiti cijene, to je prirodna reakcija.

Ali dok bi dočekali da tržište reagira, građani bi dobili astronomske račune. Kako bi se grijali?

Ne bi konzumirali uslugu ili bi značajno racionalizirali potrošnju ili bi pak manje trošili na druge proizvode i usluge. Ne bi se možda jedno vrijeme grijali i uživali u komociji na koju su navikli, ali onaj koji isporučuje plin morao bi brzo donijeti odluku što će s neisporučenim količinama i novom proizvodnjom. Želim samo reći da je u konačnici plaćena prava cijena od 300 eura. Pitanje je samo tko ju je platio. Nema besplatnih ručkova.

Ima li nešto što biste pohvalili i rekli da je aktualna vlast dobro odradila?

Kao što sam rekao, zbog političke izbalansiranosti Hrvatska je ušla u Schengen i eurozonu. Nesklon sam pripisivanju zasluga pojedincu, pogotovo ne tako široke lepeze. Međutim slažem se da je premijer sasvim sigurno svojim ponašanjem i stavovima uvelike doprinio tim ostvarenjima, odnosno da ih nije opstruirao, štoviše, i to u okolnostima u kojima su neki političari govorili ekonomski neutemeljene teze oko uvođenja eura.

Statistički gledano, inflacija pada, ali potrošači to još uvijek ne osjećaju. Zašto je tome tako i hoće li nas visoke cijene progoniti i u idućoj godini?

Tri su faktora ključna za inflaciju. U medijima političari ističu rat u Ukrajini i potrgane opskrbne lance. Mislim da se treći faktor strašno podcjenjuje, a to je tiskanje novca. Mislim da sam među prvima, prije dvije godine, isticao taj fenomen. Tad sam, gostujući u jednoj radijskoj emisiji, rekao da je strašno velik potencijal da će natiskana masa novca početi nominalne cijene gurati gore. Ogromna je količina natiskanog novca. Za primjer, hrvatski je BDP u zadnjih deset godina do 2022. narastao nominalno 50 posto. A novčana masa za čak 270 posto. I što se počelo događati? Prvo smo 2017. vidjeli, ne samo u Hrvatskoj, već u EU, pritisak na cijene nekretnina. Zatim strašan pritisak na cijene vrijednosnih papira, dionica i obveznica. Ljudi nisu nužno znali što se događa, ali su osjećali likvidnost oko sebe. I parkirali su je na najbolji način koji su znali. U trećem valu to se počelo reflektirati na realna dobra koja konzumiramo na dnevnoj bazi.

Kad se počelo s tiskanjem novca?

Krenulo se s tiskanjem 2012., kada je tadašnji predsjednik Europske središnje banke Mario Dragi izgovorio onu famoznu rečenicu 'napravit ćemo sve što je potrebno' da bi se navodno spasio euro. Sve je počelo strašno labavom monetarnom politikom. Tad su koristili eufemizam koji široke mase ne razumiju. Umjesto tiskanja novca, oni su to zvali 'kvantitativno popuštanje'. Zvuči strašno akademski i pametno, a radi se o fenomenu koji smo vidjeli bezbroj puta u ekonomskoj povijesti. Znači imate tiskanje novca, pa zabranu rada i kretanja ljudi i dobara tijekom covida i rat u Ukrajini. To su uzroci inflacije. Niti na jedan od njih ne utječu privatni poduzetnici, ni slobodno tržište ni građani. Sve je pod direktnom kontrolom politike, odnosno države. Država, bilo monetarna, bilo izvršna, uvelike je inicirala inflaciju.

A gdje je tu pohlepa korporacija? Mislite li da pojedine kompanije nisu vidjele priliku i još dignule cijene?

Inflacija je pojava koji se reflektira kroz fenomen podizanja nominalnih cijena. A u javnom prostoru plasira se politička teza da je podizanje cijena uzrok inflacije, što je proglašavanje posljedice njenim uzrokom. U ekonomiji se stvari u odnosima među dionicima ne događaju automatski. Imate tvrtku i oko nje je šest dionika. Kupci žele nižu cijenu, što je njihov legitimni interes. Recite mi - jesu li oni pohlepni ili nisu? Imate dobavljače koji u pravilu žele više cijene. Recite mi - jesu li pohlepni ili nisu? Imate djelatnike koji u pravilu žele veće plaće. Jesu li oni pohlepni? Imate banke koje žele veće kamate. Je li to pohlepa ili legitimni interes? Imate državu koja u pravilu želi veće porezne prihode. Imate vlasnike koji žele veći profit. Jesu li oni pohlepni ili nisu? Tko od njih ne ganja vlastite legitimne ekonomske interese? Nepošteno je te izrazito ignorantski i neupućeno optuživati jedne za pohlepu, a druge ne, jer radi se o pretencioznom rječniku. Dojma sam da su uvijek pohlepni ili u potrazi za ekonomskim interesom oni dionici koji nisu na sastanku s nama u sobi. Za HUP smo napravili analizu tržišta maloprodaje hrane i pića u Hrvatskoj i teza politike da bruto profitne marže trgovaca utječu na inflaciju potpuno je odbačena. Krivca za inflaciju u realnom sektoru treba tražiti u državnim postupanjima kroz monetarnu politiku.

Koliko će nas inflacija mrcvariti u narednim godinama?

Inflaciju se povijesno najbolje suspreže restriktivnom monetarnom politikom. Ta se politika provodi zadnjih 18 mjeseci i daje rezultate. Ali na jednu stvar ljude se mora podsjećati. Politika komunicira nižu stopu inflacije, ali niža stopa znači samo niži relativni postotni porast cijena u odnosu na prethodno razdoblje. To ne znači pad cijena. Krenuli smo 2019. s neke baze, a 2023. dočekali smo na bazi od 120 i nešto. Na tih 120 i nešto procjene su da ćemo u 2024. dodati još nekih tri, četiri posto i možda još dva postotna boda 2025. Znači da ta baza i dalje raste. Cijene se nisu vratile na razine prije inflacije i za mnoge artikle ni neće. Moramo se prilagoditi na nominalno više razine mnogih cijena. Opet, u 2023. imali smo rast plaća od 15 do 16 posto, osam do devet postotnih bodova više od inflacije u realnim terminima. Kad-tad će plaće i nominalno uhvatiti cijene.

Dok se to ne dogodi, kako se zaštititi od inflacije?

Inflacija je loša za one koji žive od svog tekućeg dohotka i koji nisu imali mogućnost staviti nešto sa strane. Inflacija obezvrjeđuje bilo koji oblik financijske imovine. Građani imaju u bankama 36 milijardi eura i gotovo 20 milijardi eura u obaveznim mirovinskim fondovima. Njihova stvarna kupovna moć je 20 i nešto posto niža nego prije tri godine. Ljudi koji imaju male ušteđevine i male dohotke ne mogu se zaštititi od inflacije. Ljudi koji imaju velike dohotke ili veće svote novca mogu se djelomično zaštititi ulaskom u različite imovinske klase. Na dugi rok ulaganje u dionice dobar je hedge u odnosu na inflaciju. Onda dolazi ulaganje u nekretnine. Ali ova potonja kategorija traži veće iznose, nekoliko stotina tisuća eura. Na poziciji prosječnog hrvatskog kućanstva, koje ima do 1000 eura ušteđevine, a takvih je 50 posto, nema dobre zaštite od inflacije i baš je zato ona problem. Naime, ako se od nekog ekonomskog fenomena svi mogu zaštititi, onda se taj fenomen ne smatra rizikom, međutim to nije slučaj s inflacijom.

Što je s državnim obveznicama i trezorcima, je li se isplatilo ulagati u njih?

To je dobra stvar i treba je javno pohvaliti. Ključno je bilo to što je minimalni ulog bio značajno reduciran. Time se značajno otvorio prostor relativno velikom broju ljudi. Pozdravljam i intenciju ministra Marka Primorca da bi nastavio s tom praksom, što ne znači da ne apeliram na znatnu racionalizaciju postojeće državne potrošnje. Manja potrošnja znači manju potrebu za državnim zaduživanjem. Ali ako država nađe racionalnu potrebu za zaduživanje, onda sam jako sklon tome da taj dug bude dostupan širokim masama.

Bez obzira na inflaciju, što biste savjetovali ljudima, na što paziti pri ulaganju?

Za ljude koji su mladi, koji imaju izrazito dugačak investicijski horizont, moja sugestija je da i najmanju moguću proporciju svog tekućeg dohotka ulažu u indeksne dioničke fondove. Na period od 20 do 25 godina prinosi će im vjerojatno biti između šest i osam posto godišnje. Neka ne čekaju da kreiraju ogromne količine novca i onda ulažu. Ključni su konzistentnost i postojanost, bez izvođenja vratolomija.

Onima koji imaju višak sredstava za srednjoročni vremenski period od tri do pet godina savjetovao bih ulaganje u obveznice - za one s većim iznosima - ili kroz fondove - za one s manjim pojedinačnim iznosima. Obveznice su manje rizične i volatilne od dionica, a time nude nešto skromnije prinose. Potrebno je savjetovati se oko utjecaja promjena kamatnih stopa na cijene obveznica ako je vaš investicijski horizont kraći od datuma dospijeća obveznica u koje ulažete.

Oni koji imaju kratkoročan višak likvidnosti trebali bi se držati ultrakonzervativnih instrumenata - obveznica koje dospijevaju unutar godine dana, trezorskih ili komercijalnih zapisa. U nedostatku bolje ideje dobar izbor je i depozit u bankama.

Onima koji žele diversificirati svoj portfelj, a imaju veću svotu novca, dobar izbor su nekretnine, uz razumijevanje strukture očekivanog prinosa i usklađenosti s investicijskim preferencijama. Naprimjer, u kojoj mjeri se preferira tekući prinos od najma u odnosu na onaj dio prinosa od očekivanog povećanja vrijednosti nekretnina. Nekretnine će, za razliku od vrijednosnih papira, vjerojatno zahtijevati i nešto više angažmana investitora.

Od čega se sastoji vaš portfelj?

Ulažem u komercijalne poslovne i uredske prostore koji se mogu klasificirati u kategoriju B. Izbjegavam stvari koje privlače izrazito puno pažnje. Tamo gdje je velika pažnja nerijetko su cijene postavljene na način da izrazito reduciraju ekonomske benefite ulaganja. Zatim imam značajan dio portfelja u obveznicama iznimnog dugog dospijeća. U zadnje dvije godine nudile su se jako zanimljive prilike koji imaju izrazito dugačak investicijski horizont od 10 do 20 godina. Imali ste čak države u Europi koje su nudile obveznice, i još uvijek ih nude, s dospijećima debelo preko 10 godina te s prinosima od pet do šest posto godišnje. Ostatak portfelja mi je u vlasničkim vrijednosnim papirima.

Spomenuli ste nekretnine. Imamo desetke tisuća praznih stanova koji nisu na tržištu. S druge strane, zbog premale ponude, cijene su stalno u rastu. Priuštivost kvadrata sve je nepovoljnija. Je li rješenje uvođenje poreza na nekretnine?

Nije. U životu nema rješenja, sve su to kompromisi. Termin priuštivosti stanovanja je eufemizam koji strašno prikriva stvarnu ekonomsku realnost. Stanovanje je skupa kategorija, osobito u središtu gradova. Zašto ljudi tamo stanuju? Mnogi jer rade kompromis. I dalje procjenjuju da su benefiti veći od troškova. Volio bih naći sve te silne zemlje na koje se poziva politika da imaju porez na nekretnine i da im je to stanovanje učinilo priuštivijim. Uz to, ne smije se ljude kažnjavati oporezivanjem iste stvari više puta. Ako se radi o legalno stečenom dohotku ili zaradi koja je konvertirana u određeni oblik imovine poput nekretnine, pretpostavka je da je taj dohodak već oporezovan. Postavlja se pitanje zbog čega puko posjedovanje druge vrste imovine ne bi bilo predmetom oporezivanja. Što mislite, na koga bi se prevalio porez na nekretnine? Kad imaš porez na nekretnine, to znači da je vlasništvo skuplje nego što je bilo. To možda čak kratkoročno sruši cijenu, ali poskupljenje vlasništva dovest će do rasta cijena najma. Nikakav ekonomski benefit ne vidim ni od toga što bi ubiranjem poreza na nekretnine država, recimo, subvencionirala potražnju i dijelila poticaje. Što je praksa pokazala? Tamo gdje potakneš potražnju cijene rastu. To je 'novi APN'. Dobro došli na novi val rasta cijena.

Ok, ali kako država može pomoći da stanovi ipak budu nešto priuštiviji?

Oko 20 posto od konačne cijene novogradnje je PDV. Upogonite državne stanove, riješite se državnog zemljišta, pojeftinite i pojednostavite izdavanje dozvola. To je direktno. Indirektno država može pomoći tako da rastereti narod poreza. Ne moraju se davati subvencije, nego manje uzimati općim poreznim opterećenjem. Ako je država nepunih 50 posto, neka BDP bude 40. Jedan postotni bod BDP-a je pet milijardi kuna ili više od 600 milijuna eura. Češka, najbogatija bivša socijalistička zemlja, imala je 42 posto državne potrošnje u BDP-u od 1995. od 2022. Mi imamo 47- 48 posto, a srežimo to na razinu Češke i imat ćemo gotovo četiri milijarde eura više u džepovima građana. A govorimo samo o jednoj godini. Ljudi će sami odlučiti na što će i koliko potrošiti.

Priuštivije stanovanje pomoglo bi i boljoj demografiji.

S tim se ne slažem jer dostupni podaci pokazuju suprotno. Statistike indiciraju to da rastom životnog standarda pada natalitet, a cijeli Zapad u zadnjih nekoliko desetaka godina ima upravo taj trend (viši materijalni standard, a manji natalitet). Loša ekonomska situacija nije razlog za to što imamo manje djece. S obitelji živim u prosječnom zagrebačkom kvartu, u kojem je puno ljudi iz Dalmacije i BiH. Dakle ljudi koji su tradicionalno skloniji većim obiteljima. Ali opet imate trend smanjenja broja djece u odnosu na obitelji njihovih roditelja, a vidimo trend povećanja broja kućnih ljubimaca, na koje troše nemale mjesečne iznose. Ako mislite da ćete jačim oporezivanjem nečije imovine - i dijeljenjem tog novca drugome da bi mu stan bio dostupniji - utjecati na demografsku politiku, onda ste vjerojatno u velikoj zabludi.

Kakva će nam biti 2024. godina? Gdje vidite najveće izazove?

Ne vidim fundamente koji bi gospodarski napredak učinili potentnijim od onoga što imamo, a to je dva posto realnog rasta. Ako uzmemo relativnu nisku bazu, to i nije neki uspjeh. Najveći izazov bit će politika. Čeka nas superizborna godina. Bojim se dodatnog povećanja državne potrošnje. Državni proračun za 2024. apsolutno je rekordan, s tim da se u zadnjih deset godina udvostručio. Ne vidim neku tempiranu bombu ako govorimo o godini dana. Najveći izazov u narednih 10-15 godina bit će nužna reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava. Vidim velike kulturološke izazove s obzirom na radnu snagu koja nam u sve većem broju dolazi iz dalekih zemalja. Vidim jako puno stranaca srednje i veće kupovne moći koji provode svoje slobodno vrijeme na Jadranu.