'Nema alternative', bila je poznata rečenica Margaret Thatcher, kojom je kratko i jasno dala do znanja da je tržišna ekonomija najbolji i jedini sustav koji može funkcionirati. Otkako su tehnološke inovacije u 18. stoljeću počele generirati sveopći društveni prosperitet, politike vladajućih, neovisno o sustavu u kojem su djelovale, usmjerene su na rast i širenje gospodarstva.

Od 30-ih godina 20. stoljeća, kad je uveden BDP kao mjera ekonomskog napretka, sve oči svijeta uprte su u tu brojku koja nam govori koliko je neko društvo proizvelo i potrošilo, odnosno koliko je razvijeno.

Duži životni vijek, manje siromaštva, razvoj medicine, znanosti, infrastrukture – sve je to gospodarski rast dao društvu. No njegove nuspojave, poput hiperkonzumerizma, velikog jaza između bogatih i siromašnih, eksploatacije radne snage i prirodnih resursa, potaknule su nekolicinu ljudi da promišljaju o alternativi.

Što je odrast?

O tzv. odrastu (engl. degrowth), kao alternativi gospodarskom rastu, prvi put se počelo govoriti još početkom 70-ih godina, kad su francuski mislioci pokušali ponuditi alternativu kapitalističkom sustavu. Ideja je 2000-ih godina, u vremenu sve veće ekološke osviještenosti, počela prerastati u svojevrstan pokret.

Kapitalizam, koji pokreće stvaranje profita i ponovno ulaganje tog profita, za zagovaratelje odrasta put je u klimatsku katastrofu i društveni kolaps jer u makijavelističkoj maniri bezobzirno troši sve oskudnije prirodne resurse te produbljuje socijalne razlike.

Oko ideje odrasta prvotno su se okupljali socijalisti, anarhisti i bivši marksisti, a u to vrijeme najviše se ukorijenila u dijelu mediteranskog bazena - u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj - te se s vremenom mijenjala.

U svojoj srži to je antikapitalistički koncept koji zagovaraju svi oni koji smatraju da je kapitalistički sustav dugoročno neodrživ, nudeći alternativu koja pleše na ivici radikalne zeleno-lijeve ideologije. Radikalne, jer podrazumijeva radikalan odmak od gospodarskog rasta i povećanja produktivnosti - do sada zajedničkog cilja i lijevih i desnih političkih struja.

Temeljna postavka glasi da za razvitak društva nisu nužni rast i kapital, već različiti modaliteti preraspodjele bogatstva, a naglasak je, umjesto na rastu, na poboljšanju životnih uvjeta. Stabilnost okoliša i održivost mogu se postići samo odstupanjem od sadašnjeg globalnog kapitalističkog sustava.

Manjim kolačem nahraniti više ljudi

Bogate zemlje trebale bi tako prestati gospodarski rasti, tj. trebale bi proizvoditi manje, odnosno prestati proizvoditi ono što ljudima nije potrebno, a svoje bogatstvo, prihode i moć onda bi, kako kažu, 'demokratski promišljeno' trebale preraspodijeliti među siromašnim zemljama. Zanimljivo je to da odrast vrijedi samo za bogate zemlje, a one siromašne u ovakvom sustavu i dalje bi trebale rasti da bi se s vremenom našle na pola puta s onima koje su bogatije.

Postavlja se pitanje koje su to bogate zemlje s takvim izobiljem da si mogu priuštiti manji rast i istovremeno opskrbljivati druge države svojim dobrima? Ili, slikovito rečeno, tko može manjim kolačem nahraniti više ljudi?

'Ono što taj koncept, a o tome se nikad ne razgovara, donosi u svojoj pretpostavci jest da bismo morali imati tehnološki visokorazvijeno društvo, strahovito bogato, tako da razgovaramo o tome da rast postane sekundaran, a kvaliteta života primarna', rekao je ugledni ekonomist Željko Lovrinčević za tportal.

Elementi toga su u recentnije vrijeme vidljivi u Japanu, u kojem se o odrastu počelo više govoriti u vremenu duge stagnacije. Politička je to paradigma koja se pojavila u dijelu tamošnjeg mainstreama, ali na temeljima visokorazvijene tehnološke i društvene matrice, objašnjava Lovrinčević.

'Što bi bilo kad bi bilo?'

Tamošnji zagovaratelji odrasta polaze dakle od toga da je njihovo društvo visokorazvijeno, da više ne raste te se umjesto na rast može i treba pokušati fokusirati na povećanje kvalitete života – zaštitu okoliša, kvalitetniju prehranu, skraćivanje radnog vremena i drugo. Lovrinčević ističe da je vrlo malo društava koja danas mogu razgovarati na toj razini – pored Japana, to su primjerice neke skandinavske zemlje, poput Norveške, te Švicarska i Luksemburg.

Ostale koji se danas u zapadnim zemljama okupljaju oko ideje odrasta, kaže Lovrinčević, iznjedrila je zelena tranzicija, dijelom i feministički pokret, i to većinom u siromašnijim zemljama (ako promatramo samo Zapad), u kojima se cijeli koncept vrlo brzo pretvara u neomarksističku paradigmu: preraspodjela sredstava, pretpostavka da kapital nije nužan za rast, promjena vlasničke strukture, udruženi rad i slično, što je djelomično već viđeno u vrijeme Jugoslavije, ali se pokazalo neodrživim.

'Što bi bilo kad bismo bili dovoljno bogati, a netko drugi bi proizvodio to bogatstvo, i onda bismo to preraspodijelili drugima - to je wishful thinking', smatra Lovrinčević, ujedno se pitajući tko će nahraniti tolike ljude na Zemlji ako ne budemo proizvodili više.

Manje proizvodnje - skuplja hrana

Trenutačno na Zemlji živi oko osam milijardi ljudi, a očekuje se da će vrlo brzo ta brojka narasti na 11 milijardi. 'To znači da će pritisak na resurse po jedinici hektara i po čovjeku ojačati u sljedećih 30-ak godina za 25 – 30 posto jer će biti više usta koja treba nahraniti. Ako smanjite proizvodnju i produktivne parcele da biste očuvali prirodu, to dugoročno vodi do rasta cijena hrane, veće gladi i oboljenja', dodaje.

Stoga Lovrinčević smatra da je odrast lijevo-zelena paradigma rezervirana za akademske rasprave jer ne nudi prava rješenja. 'Sve su to minorna, malena rješenja, poput urbane poljoprivrede, gradskih vrtova i slično, koja zapravo ne mogu obogatiti društvo, tu nema prostora za preraspodjelu', smatra on.

S druge strane, pitanje za koje Lovrinčević smatra da će se kad-tad otvoriti glasi koji će biti demografski mehanizmi preraspodjele i vlasništva nad robama i uslugama kad umjetna inteligencija i strojevi budu proizvodili većinu toga. U današnjem kontekstu, kaže, ipak nema smisla razgovarati o tome.

Hrvatska i Zagreb odrastaju

Hrvatska, kao relativno siromašna zemlja, prema njegovu mišljenju ne bi smjela ni pomisliti na odrast, no ona zapravo, kako kaže, odrasta.

'Kod nas se događa odrast zbog zapuštenosti. Ono u čemu smo 'uspješni' je vraćanje prirodi jer imamo sve više napuštenih ruralnih prostora koji se pretvaraju u neku vrstu prirodnih rezervata. Sve se manje proizvodi te smo industrijski sve beznačajniji, osim u koncentriranim urbanim sredinama poput Zagreba i Dalmacije. No i Zagreb je u posljednje vrijeme sve 'zeleniji', a u Dalmaciji pak imamo drugu vrstu džungle – onu betonsku', ironično će Lovrinčević, referirajući se na nepokošene javne površine u metropoli i uništavanje hrvatske obale divljom izgradnjom nekretnina u turističke svrhe.

'Kapitalizam nije održiv'

Branko Ančić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i član stranke Možemo!, kojem je u profesionalnom fokusu održivost kao društveni fenomen, smatra pak da kapitalizam nije održiv te da će neminovno doći do zaustavljanja gospodarskog rasta, odnosno odrasta, jer se, kako kaže, ne može beskonačno rasti na planetu koji ima ograničene resurse.

'Metala i minerala, koji su potrebni kapitalizmu, ima ograničeno, šume se intenzivno sijeku i uništavaju, dobrim dijelom radi proizvodnje mesa, a riblji fond smanjuje se nevjerojatnom brzinom', kaže ovaj sociolog, dodavši da se govori i o šestom masovnom izumiranju, odnosno masovnom uništenju, jer je uzrok ovih problema čovjek.

Ančić ističe da je u konceptu odrasta prioritet održavanje stabilnog ekosustava i omogućavanje pravedne emancipacije svih ljudi. Pritom, kaže, postoje raznovrsna rješenja koja bi se mogla primijeniti u društvu 'postrasta'.

'Od smanjivanja radnog opterećenja i osnaživanja poslova koji su dostojni čovjeka, preko ideja uvođenja univerzalnog temeljnog dohotka kao načina da se adekvatno bavimo pitanjima rastućih društvenih nejednakosti, preko politika koje se odnose na lokalnu proizvodnju hrane i stvaranja zajednica koje su autonomne po pitanju hrane i proizvodnje energije, do onih politika koje se usredotočuju na općenito smanjivanje pretjerane potrošnje', kaže Ančić.

Alternative BDP-u

Ančić naglašava da je i sam ekonomist Simon Kuznets, koji je osmislio BDP, rekao da se napredak društva ne smije njime mjeriti jer on zapravo 'mjeri ekonomski prihod nekog društva, a ne njegov razvoj'.

'Primjerice, kada se dogodi prometna nesreća, izlijevanje nafte u more ili velika oluja uzrokovana klimatskim promjenama, ona doprinosi rastu BDP-a jer se troši novac na popravke i čišćenje. Apsurdno je da smo takvo mjerilo uzdigli na razinu pokazatelja ukupne stabilnosti društva i kvalitete života', dodaje.

Boljih alternativa BDP-u ima, kako kaže, mnogo i jedna od njih je tzv. krafna, a koja vizualno izgleda kao pojas za spašavanje i koristi se u Amsterdamu. Istovremeno prikazuje podatke o opterećenju prirode i društva u odnosu na održivu razinu, uz podatke o postizanju blagostanja, zaštiti prirode i zadovoljstvu životom za neki grad ili neku državu.

'Postoje i mjere, poput Human Development Indexa ili Social Progress Indexa, koje su isto tako daleko više adekvatne, a koriste relevantnije podatke o društvu nego BDP', smatra Ančić.

Dotaknuo se i redistribucijske politike, za koju kaže da je potrebna kako bi se ispravile povijesne nepravde. 'Globalni sustav je takav da su bogate zemlje bogate jer su to uspjele na račun onih koje su siromašne. O tome nam svjedoči i povijest kolonijalizma', kaže.

Za razliku od Lovrinčevića, koji misli da je odrast moguć samo u izrazito bogatim zemljama, Ančić smatra da su politike odrasta primjenjive u onim zemljama u kojima su zadovoljene osnovne ljudske potrebe i u kojima je omogućen dostojanstven ljudski život. Spada li Hrvatska u te zemlje nije specificirao.