Naime početkom mjeseca u Upravnom odjelu Karlovačke županije održana je rasprava o povratu spomenutog dvorca, na kojoj je zaključeno da se ide prema povratu nekretnine. Istina, treba pričekati i vidjeti hoće li se možda žaliti Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu ili Ministarstvo financija, čiji predstavnici nisu bili na raspravi. No s obzirom na ono što se događalo proteklih godina, o čemu ćemo nešto kasnije, bilo bi pravo iznenađenje da se to dogodi. Ne bude li žalbi, dvorac bi već koncem mjeseca mogao biti vraćen nasljednicima.

Zaštićeno kulturno dobro bez zaštite

Riječ je o objektu koji je registriran kao zaštićeno kulturno dobro, iako je sve samo ne zaštićen. U nekoj romantičnoj verziji bilo bi to zdanje oko kojeg bi se dale pričati priče o dvorskim spletkama i intrigama još od doba Frankopana, jer oni su ga sagradili u 15. stoljeću i imali u svom vlasništvu sve do 1671. godine.

Nažalost, dvorac ili, preciznije, Stari grad Bosiljevo - otkad je samostalne Hrvatske - priča dvije priče. Jedna je pravosudna, a druga ona o propadanju. Zidovi, da mogu, sigurno bi imali štošta toga prišapnuti. Ali ne mogu. Mogu samo reći ono što je na njima - od imena kojima su 'ukrašeni', preko ušatog U s križem u sredini, do sprejom iscrtanog velikog muškog spolovila preko cijelog jednog od svega nekoliko sačuvanih prozora. Penis od zaštite ili u 'službi zaštite' kulturnog dobra. Ovisno o tome iz kojeg kuta gledate.

'Eto, takvo je to znakovlje. Takvi su ljudi zalazili ovdje. Sramotno i žalosno', rezignirano nas u priču i dvorac uvodi Josip Kasun, načelnik Općine Bosiljevo. Vodi je od 2013. godine, a dva mandata prije toga bio je zamjenik načelnika. U šali dodajemo da su od njega područjem Bosiljeva duže upravljali samo Frankopani.

O onome što se događalo s dvorcem od devedesetih godina naovamo gotovo da nema boljeg sugovornika. Desetljećima su, kaže, pokušavali, dok su se vodili sudski sporovi, zaštititi ono malo što je ostalo od nekad reprezentativnog zdanja. Stavljali su lance, postavljali prepreke, čak su zazidali jedan ulaz, ali lopovi i vandali uvijek su pronalazili način da uđu i odnesu iz njega sve što je vrijedilo.

'Kao općina smo ulagali ono što nam je dalo Ministarstvo kulture. To je godišnje bilo oko 30 tisuća eura. Jedino veće ulaganje bilo je ono od 300 tisuća kuna, čini mi se, 2012. godine', pojašnjava nam načelnik dok rukom pokazuje na jedan od krovova koji je obnovljen da voda više ne bi uništavala unutrašnjost.

Obilazimo dvorac, tlocrtno nepravilan peterokut s četverokutnom branič-kulom i palasom pravokutnog tlocrta, međusobno spojenima traktovima. Kao zaštita od neprijatelja opasan je zidom s dvije cilindrične i peterokutnom kulom. Oko njega su ostaci raskošnog perivoja, a zgrade su oronule i dijelom zarasle u bršljan.

Penjemo se najprije kamenim, potom drvenim stubama, a oko nas počupane utičnice, iščupane žice, izbijene pločice. Tamo gdje je nekad bio kamin, danas je rupa. Nema u dvorcu više ničeg što bi se dalo unovčiti. 'Ova brava je zadnja obijena iako u kapeli nema ničeg', pokazuje načelnik na masivna drvena vrata na ulazu u kapelu sv. Ane, a ona nisu samo obijena, nego je iz njih ukradena i brava.

Od Frankopana, preko Nugenta, do Kozulića

Dvorac je kroz stoljeća mijenjao vlasnike, a zbirka dragocjenosti u njemu se povećavala, ali i nestajala. Povjesničari spominju da su Frankopani u njemu imali kolekciju oružja, petstotinjak dragocjenih knjiga te predmete od zlata i srebra koji su stizali sa svih strana Europe, a sve to pokupio je barun Sauer, podgeneral karlovački.

Poslije Frankopana preuzeo ga je njihov neprijatelj, ban Nikola Erdődy. Potom grofovi Auerspergi, a oni su ga prodali 1820. godine grofu i maršalu Lavalu Nugentu, podrijetlom Ircu. On ga je temeljito obnovio i vratio mu stari sjaj, ali njegovom smrću priča o dvorcu ponovno kreće nizbrdo.

'Jedini su odlazili, a drugi dolazili. Svatko je donosio i odnosio', kaže nam Kasun dok škripavim stepeništem obilazimo središnju zgradu.

Ante Kozulić, potomak imućne brodovlasničke riječke obitelji Cosulich, bio je nizozemski konzul u Rijeci i 1911. godine kupio je dvorac te dodatno ulagao u njega. Međutim dva velika rata koja su uslijedila i nova politička previranja natjerala su njegova sina Baldu da ga nakon Drugog svjetskog rata proda za 430 tisuća dinara Šibenčanima Marku Ukiću i Anti Vlahovu. No njihovo vlasništvo bilo je kratkog vijeka. Neće proći ni dvije godine i u ožujku 1949. godine nova država, tada još pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), konfiscirat će im ga.

'Trebate vidjeti što je sve bilo na popisu zaplijenjenih stvari iz dvorca, sastavljenog nakon konfiskacije. Poduža lista. Bila je kod nas u Općini, ali smo je predali u Državni arhiv', kazao je Kasun.

Šibenčanima se sudilo za kupovinu deviza od švercera i to što su ih zatim skuplje preprodavali, od čega su navodno kupili dvorac. Prema presudi Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske, proglašeni su krivima zbog kršenja Zakona o nedopuštenoj trgovini, nedopuštenoj špekulaciji i privrednoj sabotaži. Također im je natovareno to da su širili propagandu protiv države. Oni su se branili tvrdeći da je sve to neistina - Ukić je rekao da je imao tvornicu konopa i trgovao spužvama u Češkoj, a Vlahov je pokazivao izvatke o dobrim pomorskim zaradama. Na kraju su osuđeni na prisilni rad.

Starački dom pa ugostiteljski objekt

Dvorac je tada postao općenarodna imovina i namjena mu se počela mijenjati. Isprva je bio starački dom, potom i ugostiteljski objekt s prenoćištem. U kratkom obilasku vidljive su te prenamjene. Sanitarni čvor tako ima kadu s pločicama nekadašnjeg diva Jugokeramike iz Zaprešića, iz vremena u kojem je ondje bio starački dom.

'Ovdje je bio šank, a u ovoj najvećoj dvorani bili su plesnjaci. Kako smo se mi tu znali provoditi...', sa sjetom u očima prisjetio se Kasun kad smo zašli u jednu od najvećih prostorija u dvorcu.

Frankopani i Zrinski u njoj su vjerojatno smišljali urotu protiv Habsburgovaca, Ana Katarina Zrinski u dvorcu je i rođena, a ispred kamina, kojeg više nema, možda je napravila i prve korake. Neki su stoljećima kasnije, moguće je, ondje i začeli neželjenu djecu s nekom od služavki. Tko će znati kakve sve tajne krije višestoljetna povijest ovog zdanja.

Nekad je to bilo mjesto političke moći, a danas više kuća strave, u kojoj samo nedostaje to da vas negdje iz neke od oronulih i devastiranih soba dočeka replika odrubljenih glava i ruku Zrinskog i Frankopana.

Početkom devedesetih dvorac je kratko postao pričuvna bolnica u Domovinskom ratu, ali za to nikada nije korišten.

'Nakon Domovinskog rata jedino što je sačuvano i restaurirano je 11 ili 12 kipova. Oni su pohranjeni u župnom uredu da ne bi bili ukradeni. Vlasništvo su dvorca, a ne Crkve, i pretpostavljam da će se i oni vratiti nasljednicima', objasnio je Kasun.

Sudski sporovi

Stari grad Bosiljevo dan je 1996. godine u 99-godišnji najam poduzetniku Siniši Križancu. Ta je priča neslavno završila pretvorivši se u pravosudnu trakavicu.

'Spor je pravomoćno okončan tek prije dvije godine na Vrhovnom sudu', pojasnio je Kasun.

Godinu dana nakon što je Križancu dvorac dan u najam, sa svojim potraživanjem javili su se nasljednici Ukića i Vlahova pa su se tako desetljećima paralelno vukla dva spora, a dvorac je za to vrijeme propadao. Jer tko bi u njega ulagao dok se ne zna čiji je? Nasljednici su tražili povrat, smatrajući da se zbog sitnog šverca devizama ne može uzeti vrijedna nekretnina.

'To je bila banalna stvar', smatra Kasun.

No u FNRJ-u se 1948. godine stradalo i za manje od šverca devizama. Istog mišljenja 2013. godine bilo je i Ministarstvo pravosuđa RH te je uvažilo stav DORH-a, prema kojem presuda za ilegalnu kupovinu i preprodaju deviza nije bila nezakonita. I dvorac je ostao državni.

Nasljednici ipak nisu odustajali i ostao im je još jedan pravni lijek – traženje poništenja presude donesene prije skoro 80 godina jer je izrečena u totalitarnom režimu. U svom naumu su i uspjeli, presuda Ukiću i Vlahovu je poništena i ponovno su pokrenuli postupak za povrat. On se sada čini bližim nego ikad.

Odvjetnik Šibenčana zakopčan do grla

'Bilo bi najbolje da se država dogovori s njima pa da dvorac postane državno vlasništvo i da se onda temeljito obnovi, a od toga bi koristi imali svi - i Općina i država i nasljednici. Njih je sedam. Kakvi su njihovi planovi, ne znam. Ali procjene građevinara govore da se ovdje mora uložiti između 30 i 40 milijuna eura. Riječ je o zaštićenom kulturnom dobru, a i sami znate što to znači', kazao je Kasun.

Ukić i Vlahov nisu dočekali to da mogu podnijeti zahtjev za povratom 1997. godine. Umrli su puno prije toga, a život ih je nakon robije odveo sve do Australije.

Kakvi su planovi nasljednika, upitali smo Romana Bihana, odvjetnika koji ih sve zastupa. No on nije bio od pretjeranog razgovora jer slučaj, kako je rekao, još nije pravomoćno završen. Kada se to dogodi, naveo je, sjest će s nasljednicima te vidjeti što i kako dalje.

Upitan imaju li ga u planu prodati i koji iznos za njega planiraju tražiti, ponovio je da je 'o tome prerano govoriti jer slučaj još nije pravomoćno okončan'. A dok ne bude, dvorac će i dalje nagrizati zub vremena. Jer zaštita oslikana na jednom od prozora najbolje govori o tome kakva je.