Svoju ljubav prema slikarstvu Čačić je obnovio prije pet godina. U kaznionici u Valturi, u kojoj je izdržavao kaznu zbog prometne nesreće u Mađarskoj u kojoj je poginulo dvoje ljudi, vrijeme je kratio držeći kist u ruci.

'Do Valture nisam slikao punih 40 godina. Dok sam studirao arhitekturu u Zagrebu, imali smo dva semestra crtanja i slikarstva. Radilo se o izvanrednim profesorima. Jedan od njih bio je naš veliki slikar Josip Vaništa. On je bio minimalist. Što god je radio, bilo je decentno, gotovo neprimjetno. Zbog toga možda nije toliko poznat u široj javnosti. Koristili smo olovku, tuš, gvaš i malo akvarela po zadatku. Ali nismo nikad radili ulja. Taj sam pomak napravio u kaznionici', prisjeća se Čačić.

Ispijamo kasnojutarnju kavu u gradskoj kavani Grofice Marice. Središnji trg Varaždina, naše barokne prijestolnice, pun je ljudi i sunca. Razgovor nam povremeno prekidaju Čačićevi poznanici koji ga pozdravljaju.

Dogovor je da nakon 'kafenisanja' odemo do zgrade Županije, u kojoj vise neki njegovi radovi, a zatim ćemo se prošetati do dvorišta u kojem će Čačić crtati njemu zgodnu kompoziciju varaždinskih fasada i zvonika.

'U Valturi je zatvor otvorenog tipa. Nema ograda i policajaca. Tamo nema okorjelih kriminalaca, već je većina ljudi sudjelovala u prometnim nesrećama. Imaš pravo na slobodnu aktivnost. Jedna akademska slikarica iz Pule pokrenula je slikarsku grupu. Prijavilo se sedam, osam ljudi. Tečaj je trajao nekoliko mjeseci. Unaprijedio sam znanje u tehnici ulja i akrila, a počeo sam raditi i portrete. Prvo sam napravio ženin portret. Ona, naravno, sad to skriva i neće pokazati nikome', smije se Čačić.

Portreta je, kaže, napravio 20-ak, većinom za rodbinu i poznanike. Nakon izlaska iz zatvora i povratka u politiku više ne radi ulja. Sad uglavnom crta olovkom, tušem i ponekad vodenim bojama (akvarel).

'Nije vam to tako jednostavno. Takva vrsta aktivnosti traži mirnoću i nije uopće stvar u vremenu. Da biste iole nešto ozbiljnije napravili u ulju, morate se smiriti. Kad sam u politici, nemam taj mir. Imate primjer Winstona Churchilla, kojeg strašno cijenim i volim. On je radio zgodne stvari u slikarstvu, ali samo u periodu u kojem se nije bavio politikom', objašnjava Čačić, dodajući kako mu je trebalo, dok je radio s uljanim bojama, tri do četiri dana za neko pristojnije djelo.

Njegovu temperamentu, tvrdi, puno su bliže brze tehnike poput olovke i tuša. Obično nađe neku zgodnu arhitektonsku kompoziciju koju za najviše pola sata preseli na papir.

'Najdraži motivi su mi gradski prostori, palače i zgrade. Cijeli je Varaždin jedna velika skulptura...', gotovo zaljubljeno govori Čačić o gradu u koji se doselio prije 40 godina. Rodom je Zagrepčanin, što mu, kažu, u šali i danas znaju na nos nabijati stari Varaždinci.

Pitamo ga je li ga zatvor još nečemu naučio ili promijenio, osim toga što se vratio slikarstvu.

'Nije donio neke bitne promjene u načinu mišljenja i ponašanja. U kaznionici sam radio u knjižnici iako ravnatelj nije mislio da je to dobra ideja. Bojao se da ću možda imati nekih neugodnosti. Ali odmah sam mu rekao da se to neće dogoditi. I nije! Bilo je fenomenalno. Svako jutro imali smo politički kružok (smijeh). Ljudi bi došli s raznim pitanjima, razgovarali bi i čitali novine. Sve su to bili normalni dečki...', odgovorio je Čačić.

U zgradi Varaždinske županije pokazao nam je nekoliko svojih djela koja mu krase ured. Među njima je i slika istarskog gradića koja se toliko svidjela nizozemskoj ambasadorici da ju je poželjela kupiti. Međutim, dobila je odbijenicu.

'Gledajte, to ulje meni vrijedi puno više nego što se to može financijski izraziti. Naravno, ne radi se tu o nekom velikom novcu. Svojih ulja nemam puno. Nekih 50, 60 slika. Ne treba mi novac da bih ih sad krenuo prodavati', objasnio je Čačić svoju odluku.

U uredu čuva i svoj autoportret naslikan u Valturi. Na slici je upalog lica te s pomalo mračnim pogledom.

'Tad sam bio mršaviji jedno 30 kilograma. Mogao sam ići u teretanu, puno sam hodao, a na nogometnom igralištu vježbao sam golf, koji obožavam. Mislim da sam dosta dobro uhvatio odraz svog tadašnjeg raspoloženja. Malo sam mrk', uz smijeh kaže Čačić.

Kako izgleda kad crta, imali smo priliku vidjeti u dvorištu nedaleko od njegove obiteljske kuće u samom centru grada. Pribor mu stoji na plastičnoj klupici, a na istoj takvoj sjedi dok radi.

'Slikarstvo me veseli i opušta. Neki ljudi su radosni kad postignu rezultat u videoigri. To je neka vrsta intelektualne kaugume. Čini im se da im mozak nešto žvače, a ne radi ništa. Kad slikaš, tad stvarno radiš mozgom. Osjećaš ljepotu prostora i kolora. To te angažira na neki drugi način i intelektualno i emotivno. Ostavljaš fizički trag... Zato sam i išao na arhitekturu jer ostavljam trag u prostoru koji će trajati desetljećima, možda i stoljećima', govori Čačić dok mu ruka riše zvonik obližnje crkve sv. Nikole.

U slikarstvu nema jednog uzora, a od slikarskih pravaca najbliži mu je, kaže, ekspresionizam.

Pitamo ga za kraj planira li se vratiti uljnim bojama i portretima.

'Da. Kad malo budem stariji. Sad imam samo 70 godina', šaleći se kaže Čačić.