'Oko sanacije banaka udomaćile su se neke zablude i krive brojke', naglasio je Velimir Šonje predstavljajući svoju analizu u kojoj je naveo sustavni pregled podataka o troškovima sanacije banaka tijekom 90-godina. Šonje je naveo nekoliko uvjerenja koja su se ukorijenila u javnosti, a za koje nema nikakvih dokaza. Prvo je da je za sanaciju banaka potrošeno 80 milijardi kuna, a da se kroz prodaju vratilo svega pet do sedam milijardi kuna. Drugo je ono da je sve bilo pogrešno i da su postojale puno bolje alternative, a treće da je kroz sanaciju banaka država nešto uložila, a novac se nije vratio.

'Javnost se truje godinama, a veliku ulogu u tome ima javna televizija pa to dođe i u Glas koncila koji traži kaznenu odgovornost svih koji su sudjelovali u pljački', komentirao je navedene zablude Borislav Škegro, bivši ministar financija odgovoran za koordinaciju i nadzor sanacije banaka.

Šonje je posebno naglasio problem što se fiskalni troškovi raspada bivše SFRJ koji su bili glavni uzrok za sanaciju banaka, miješaju s fiskalnim troškovima sanacije pojedinih banaka.

Prema podacima iznijetima u analizi, ukupni troškovi sanacije iznosili su 49,4 milijarde kuna, a najveći dio odnosno 36,5 milijardi kuna odnosi se na upravo na fiskalne troškove raspada bivše države dok je u pojedinačnu sanaciju šest banaka - PBZ, Splitske, Slavonske, Dubrovačke, Riječke i Croatia banke, utrošeno 12,9 milijardi kuna.

Većina troškova snacije vezana je za pokrivanju gubitaka banaka koji su nastali još za vrijeme Jugoslavije, preuzimanju stare devizne štednje te reguliranju naslijeđenog duga s Pariškim i Londonskim klubom.

'Još 1989. godine gubici banaka u Hrvatskoj bili su dvostruko veći od kapitala, a ti gubici dodatno su povećani raspadom SFRJ nakon kojeg je Srbija preuzela devizne rezerve narodne banke', rekao je Šonje.

Ti gubici pokriveni su linearno izdavanjem tzv. velikih obveznica te obveznica za staru deviznu štednju.

Kako su funkcionirale banke u tom razdoblju, slikovito je opisao Borislav Škegro na primjeru PBZ-a. 'Hrvatska je naslijedila bankarski sustav koji ustvari nije postojao. Početkom 90-ih PBZ kao najveća banka konstantno nije mogao podmirivati obveze pa je HNB morao kreirati svoju monetarnu politiku ovisno o potrebama PBZ-a. 1993. to nije bila banka, to je bila ubožnica koja je u svojoj aktivi imala takve šećerleme poput Ine, koja nikad nije pomislila da vrati ijedan kredit', rekao je Škegro.

Sanacije pojedinih banaka poput PBZ-a, Dubrovačke, Riječke, Slavonske i Splitske banke koje su uslijedile krajem 90-ih godina, koštale su 12,9 milijardi kuna, a nakon što su provedene jamstveni kapital tih banaka vrijedio je 4,3 milijarde kuna.

Privatizacijom banaka ostvareni su prihodi od 4,9 milijardi kuna. Govoreći o privatizaciji banaka, Škegro je objasnio da su se u tom procesu prodavale dionice odnosno kapital banaka, a ne aktiva. Posebno se pohvalio privatizacijom PBZ-a. 'Očekivali smo 120 milijuna eura za 66 posto PBZ-a, a dobili smo 300 milijuna eura', otkrio je Škegro.

Da bi se dobila kompletna slika troškova i prihoda sanacijskih postupaka, treba uzeti u obzir i prihode Državne agencije za sanaciju banaka koja je preuzela dio imovine saniranih banaka, a koji su do danas dosegnuli oko sedam milijardi kuna, naglašava se u analizi. Uz direktne prihode DAB-a od naplate kredita i prodaje imovine, tu su još i 3,9 milijardi kuna procijenjene tržišne vrijednosti dionica prenesenih u portfelj DAB-a za kuponsku privatizaciju te 8 milijardi kuna realne tržišne vrijednosti dionica banaka koje su još uvijek u imovini DAB-a.

'Tek nakon vrednovanja preostalog portfelja DAB-a prema tržišnim cijenama, što je sljedeći analitički zadatak, sklopit će se cjelovita slika o izravnim fiskalnim troškovima i prihodima sanacijskih postupaka. Potom će trebati pristupiti dubinskom vrednovanju visine cijena ostvarenih prodajom i izvedbi cjelovite društvene cost-benefit analize koja će uključiti pregled i vrednovanje društvenih troškova i koristi sanacijskih procesa, zaključuje Šonje.