Nastavi li u istom smjeru, hrvatskom turizmu ne smije se svijetla, nego u najmanju ruku upitna budućnost, poruka je koja proizlazi iz studije održivosti koju su izradili domaći stručnjaci u angažmanu think-tanka Polazišta i perspektive. U studiji koja obrađuje ključna pitanja održivosti hrvatskog turizma nalaze se brojni zabrinjavajući podaci koji upućuju na potrebu korjenite prilagodbe poslovnog modela što je trenutno prisutan u jednoj od najaktivnijih domaćih gospodarskih grana.

Među prvim velikim problemima autori studije ističu sezonalnost domaćeg turizma. Čak 86 posto noćenja ostvaruje se u razdoblju od lipnja do rujna, a takva koncentracija rezultira vrlo velikim nesrazmjerom u odnosu na konkurentske turističke destinacije. Kao primjer opterećenja koje takva sezonalnost predstavlja za domaće resurse istaknuta je brojka da u Hrvatskoj ostvarujemo 44 posto više noćenja po kilometru kvadratnom u odnosu na usporedni prosjek, u čiji su izračun uključeni podaci iz Austrije, Francuske, Grčke, Italije i Španjolske.

U broju noćenja po stanovniku razlika je još veća i kod nas je broj noćenja za 119 posto viši u odnosu na usporednu vrijednost.

Pogledaju li se pojedinačno neke regije – a poznato je da je u Hrvatskoj daleko najveći dio turizma vezan samo uz obalu te Zagreb – situacija je još puno gora. U usporedbi s talijanskom Toskanom ili austrijskom regijom Štajerskom, naša Istra, primjerice, na godišnjoj razini ima pet puta više noćenja po kilometru kvadratnom i čak deset puta više noćenja po stanovniku.

>>> Ovdje pročitajte što bismo trebali napraviti da ponovimo uspjeh turističke 2018., a što se baš i neće svidjeti poslodavcima

Ti koeficijenti, koji dočaravaju opterećenje lokalnih resursa i infrastrukture, još su dvostruko viši ako se u obzir uzme samo najvažniji mjesec u hrvatskoj turističkoj sezoni – kolovoz. U odnosu na Toskanu ili Štajersku, Istra u kolovozu ima dvadeset puta više noćenja po stanovniku, ističe se u studiji.

Uz impresivne, ali zabrinjavajuće brojke o posjećenosti ide razočaravajuća brojka o ostvarenim prihodima.

Usporedbom s drugim državama Europske unije temeljem podataka iz 2016. godine, autori studije dolaze do zaključka da Hrvatska ostvaruje čak 67 posto manje prihode po noćenju iz međunarodnog turizma od prosjeka, a dio razloga mogao bi se tražiti i u onome što u studiji nazivaju 'jednom od najnekonkurentnijih smještajnih struktura na razini cijele Europe'.

Više od osamdeset posto smještajnih kapaciteta kod nas čine kapaciteti visoke sezonalnosti – privatni smještaj i kampovi.

S udjelom hotelskih kapaciteta od tek 15 posto Hrvatska je 'najnekonkurentnija država u odnosu na najjače europske i mediteranske rivale, koji raspolažu udjelima hotelskog smještaja (...) od 45 do 65 posto', ističu autori.

Dodaju i da u Hrvatskoj zapravo nikada nije realizirana nijedna ozbiljna tzv. greenfield investicija u hotelski turizam (izgradnja hotela od samih temelja).

Do takve situacije u smještajnim kapacitetima došli smo nekontroliranim rastom privatnog smještaja, popularnom 'betonizacijom' obale.

Prije četvrt stoljeća hotelski kapaciteti činili su gotovo četvrtinu ponude, a privatni smještaj i kampovi manje od dvije trećine, pokazuju podaci iz analize.

Autori studije napominju da nas muče i naslijeđeni i nekonkurentni poslovni modeli hotelskih kompanija čiji prihodi zaostaju 46 posto za konkurencijom.

Kao jedan od pratećih problema domaćeg turizma spomenuta je neusklađenost fiskalne politike zbog koje su, primjerice, godišnja paušalna davanja privatnih iznajmljivača na razini tek mjesečnih davanja za plaću jednog radnika. Autori studije kažu da je porezna politika 'u potpunosti neusklađena' sa željenom razvojnom politikom turizma. Paušalni porezni prihodi od iznajmljivača koji idu u proračun lokalnih zajednica beznačajni su u odnosu na potrebe tih zajednica za financiranjem izgradnje infrastrukture i drugih investicija nužnih zbog brojnih turista.

Među preporukama za bolju usklađenost porezne politike autori navode povećanje paušala, kao i (uvođenje) porez(a) na nekretnine te dodatno smanjenje poreza na dodanu vrijednost za turistički sektor.

Uz već spomenute, autori studije napominju gorući problem ljudskih resursa, ističući da nam već sada nedostaje 20 tisuća radnika u turizmu. Kako isti problem muči i naše konkurente, među kojima ima i onih koji vrlo lako privlače našu kvalificiranu radnu snagu, domaći problem će vjerojatno biti još gori i neće se moći riješiti uvozom radne snage. Kako sve prognoze pokazuju da turizam na globalnoj razini nastavlja rasti iz godine u godinu, jasno je da će potencijalno opterećenje za domaće resurse nastaviti rasti i u budućnosti.

U studiji se navode i prijedlozi rješenja za probleme, poput definiranja mjera za razvoj malih obiteljskih i sličnih hotela, rješavanja oporezivanja rentne pozicije kampova i definiranja modela za prerastanje kampova u kompleksnije proizvode, kao i cjelovita reforma upravljanja i regulacije turističkog prostora.

Uz to, predlaže se prilagodba porezne politike, reorganizacija lokalnih upravljačkih mehanizama u turizmu i njihovo odvajanje od politike te modernizacija sustava turističkih zajednica na nacionalnoj razini i unapređenje kompetencija.

Preporuke proizlaze iz iscrpne analize, no neće biti iznenađenje ponovi li se, kao i mnogo puta dosad, situacija da službena politika nastavi donositi i provoditi odluke iz partikularnih, a ne državnih interesa.