'Jedan naš kupac jučer je želio vratiti 40 kilograma brašna i 4800 rola toaletnog papira u 150 paketa, nakupovanih za rezervu u prvom naletu pandemije korone', govori na YouTubeu zaprepašteni Paul Drake, vlasnik supermarketa Drakes u australskom gradu Adelaideu.

Drake priznaje da se proteklih dana nagledao svašta, prodavši u četiri tjedna osmomjesečnu zalihu guz-papira, godišnju zalihu brašna i trogodišnju količinu kvasca, ali ova histerična pohlepa kupca očito ga je oborila s nogu.

U odnosu na druge u svijetu, naši građani sasvim se dobro drže. Unatoč svim nedaćama koje su nas snašle uz koronu, zagrebačke trgovine ipak nisu bile temeljito opustošene kao supermarketi u Australiji, Velikoj Britaniji ili američkoj saveznoj državi Visconsin, u kojoj su morali uvesti limit na kupovinu svih prehrambenih i sanitarnih artikala. Moskovski lanci poput Magnita za trećinu su pojačali ponudu osnovnih namirnica poput brašna, šećera, dječje hrane i mlijeka u prahu.

Stručnjaci to tumače kao psihološki odgovor na krizu, čemu uzrok nije nedostatak hrane, nego strah, a u strahu ljudi ne slušaju ni poziv na solidarnost. The Guardian navodi primjer premorene londonske medicinske sestre Dawn Bilbrough koja pri povratku kući s maratonske 70-satne smjene na odjelu za intenzivnu njegu nije mogla u praznoj samoposluzi kupiti kruh i povrće za obitelj. Na strah računaju lovci u mutnom, pa Sky News izvještava o slučaju eBaya, na kojem je pakiranje dječjeg mlijeka naplaćivano 300, iako mu je cijena 11 funti.

Sudeći po praznim policama, u najvećem su strahu bili građani zemalja u kojima se do sada najviše hrane kupovalo i najviše – bacalo. A bacalo se najviše u Sjedinjenim Državama, 95 kilograma po stanovniku, u Belgiji, Kanadi, Australiji...

Zanimljivi su podaci Amazona o narudžbama kupaca u SAD-u, Njemačkoj i Italiji tijekom prvog tjedna izolacije u ožujku, kada se epidemija zahuktavala u svijetu, naročito u Europi. Bez obzira na to što je Trump uvjeravao građane da je koronavirus sličan običnoj gripi, Amerikanci su najviše naručivali hranu i kućne potrepštine. Nijemci su za to vrijeme najviše online kupovali videoigre, dok je u Italiji za 236 posto povećana potražnja za - sportskom opremom. I to oko 4. ožujka, u tjednu u kojem je zemlja ograničila sportska natjecanja, nastavu, školska putovanja i rad trgovačkih centara.

Sada, kada neke zemlje labave stroge zaštitne mjere, počinje se razmišljati o tome koliko će korona promijeniti svijet, naročito našu trpezu. Dok su supermarketi bili krcati, a krastavci i jagode stizali u siječnju, malo se tko osvrtao na upozorenja da globalnom konceptu proizvodnje i distribucije hrane prijeti katastrofa.

'Bogate zemlje do sada su imale lažan osjećaj da im je hrana uvijek dostupna sa svih strana svijeta, sve dok imaju novca, ali takva se pretpostavka pokazuje vrlo riskantnom u doba krize kakva je ova', komentira situaciju britanski stručnjak za agrarnu politiku Tim Lang u The Guardianu.

Na Otoku se savjetuje građanima da pretvaraju travnjake u 'pobjedničke vrtove', kao u vrijeme nestašica poslije Drugog svjetskog rata. Potaknuti strahom da će ostati bez voća i povrća uvezenog s europskog juga, najviše pogođenog virusom, Britanci ozbiljno raspravljaju o potrebi za više obradivih površina i povratku na domaću proizvodnju. Naranče ne možemo uzgajati, ali možemo uzgajati jabuke, kruške i salatu, kaže agronom Lang.

Amerikanci predviđaju nestašice mesa jer su zbog korone zatvorene neke klaonice u Chicagu, a kalifornijski uzgajivači povrća i voća (industrija teška 50 milijardi dolara godišnje) strahuju da zbog pandemije neće imati sezonske radnike za branje. Kanađane brine zatvaranje granice 35 godina nakon što su se američki predsjednik Ronald Reagan i kanadski premijer Brian Mulroney sporazumjeli oko integracije dviju ekonomija. Zatvorena granica za Kanadu znači golemu nestašicu hrane jer se većina uvozi iz SAD-a, uključujući običan kečap.

Na djelu je već 'prehrambeni nacionalizam'. Zemlje čuvaju hranu za sebe, pa Bloomberg izvještava o panici među vladama zbog protekcionističke politike, do jučer nedopustive na slobodnim tržištima. Srbija zaustavlja izvoz suncokretovog ulja, Kazahstan pšeničnog brašna i nekih poljoprivrednih proizvoda, to također čini najveći izvoznik pšenice Rusija, a Vijetnam ograničava izvoz riže.

Tehnički gledano, u svijetu je trenutačno dovoljno hrane za prehranu cijele populacije i u skladištima je dovoljno nekvarljivih namirnica poput pšenice, riže i kukuruza, ali dostupnost ovisi o političkim odlukama i trenutačnim uvjetima transporta. I sami smo bili svjedoci kilometarskih kolona tegljača ispred državnih granica, zrakoplovi su prizemljeni, a BBC izvještava o epskom putovanju kolona tegljača punih svježeg voća i povrća koje su Britanci zbog straha od virusa vratili neotvorene u Španjolsku i Italiju.

Hoće li se održati goleme farme s monokulturama, poput meksičkog avokada ili kalifornijskih badema, koje trebaju prijeći pola svijeta i potrošiti goleme količine goriva da dođu do potrošačkog stola? Mora li glavica češnjaka prevaliti tisuće kilometara od Kine do zagrebačke trgovine?

To su tek neka nabacana pitanja koja čekaju nove odgovore, naročito u zemljama poput Britanije, u kojoj stručnjaci već lamentiraju nad činjenicom da su u zadnjih pedesetak godina razvijenu mrežu lokalne infrastrukture za opskrbu hranom proizvedenu na obiteljskim gospodarstvima zamijenili globalnim mrežama supermarketa.

Dakako, oni nisu sami. U nedavnom razgovoru za HRT, naš poljoprivredni stručnjak Miroslav Kovač ponovio je zastrašujuću činjenicu da Hrvatska na godišnji uvoz hrane troši kao na izgradnju četiri Pelješka mosta. U koroninoj 'godini kvasca' nismo više u stanju proizvesti ni tako banalnu namirnicu. Virus stoga i nama dolazi kao otrežnjenje i opomena da će nam tanjur biti vrlo škrt nastavimo li s ubijanjem agrara.