Niti nakon jučerašnjeg istupa guvernera Rohatinskog u kojem je najavio da se HNB spreman uključiti u iznalaženje rješenja kojima bi se ublažile posljedice rasta tečaja švicarskog franka ne nazire se rasplet sve alarmantnije situacije u kojoj se nalaze deseci tisuća hrvatskih građana.

Naglašavajući racionalni pristup rješavanju problema i stavljajući u drugi plan socijalnu i političku komponentu, guverner je indirektno dao do znanja da mu Vladini zahtjevi nisu prihvatljivi. S druge strane, podržao je model tzv. balon kredita predložen od strane banaka, ohrabrujući ih da zahtijevaju viši tečajni limit franka od onoga koji je predložila Vlada.

O ostalim otvorenim pitanjima guverner Rohatinski nije se izjasnio. Prvenstveno je to pitanje kamata i roka 'zamrzavanja' tečaja. Zahtjev Vlade da se ne obračunava kamata na tečajne razlike koje nastanu nakon fiksiranja tečaja neprihvatljiv je za bankare, a protive se i snižavanju kamata na kreditne rate na početnu razinu.

Ojačani guvernerovom podrškom, bankari će vjerojatno tražiti da se po uzoru na 'mađarski model' odredi kamata koja će se plaćati na ostatak duga i znatno kraći rok fiksiranja tečaja. Podsjetimo, u mađarskoj je definiran rok od četiri godine (do kraja 2014), a na razliku između stvarnog i fiksiranog tečaja obračunava se kamata jednaka tromjesečnom BUBOR-u (Budapest Interbank Offered Rate).

Na kraju ostaje i vrlo osjetljivo pitanje kruga korisnika pomoći, pogotovo u svjetlu saznanja da su i neki državni dužnosnici upali u probleme s francima. Nema sumnje da će bankari tražiti ograničavajuće kriterije, kojima bi se iz igre isključili oni koji nisu egzistencijalno ugroženi.

Kada se sve navedeno stavi na stol, očigledno je da se pozicije bankara, potpomognute stavovima guvernera Rohatinskog, sve više udaljavaju od ultimativnih zahtjeva Vlade. Stoga ako Vlada ostane dosljedna, sve je izglednija opcija uvođenja poreza bankama.

Oporezivanjem banaka država bi mogla direktno priskočiti u pomoć dužnicima. Kao jedan od modela spominje se formiranje namjenskog fonda pomoću kojeg bi Vlada stimulirala građane da pretvore kredite iz franaka u eure. Iz namjenskog fonda u koji bi se slijevala sredstva od poreza pokrivala bi se razlika između realnog tečaja i tečaja po kojem bi se radila konverzija. Tako bi se građani riješili tereta neizvjesnosti, rate kredita bi im se smanjile, a izbjegli bi i novo zaduženje proizišlo iz tečajnih razlika.