Robert Ježić rođen je 8. travnja 1955. u Rijeci u radničkoj obitelji. Prije Drugog svjetskog rata Ježićevi su bili imućni, ali su im brojne nekretnine oduzete u nacionalizaciji.

Studirao je na Pravnom fakultetu u Rijeci, a tijekom studija zarađivao je radeći razne poslove. Među ostalim, radio je kao skiper na jahtama. Jedrenje je bilo Ježićeva velika ljubav od dječačkih dana, a najveći uspjeh postigao je 1969. godine, kada se okitio titulom kadetskog prvaka Jugoslavije.

Radeći kao skiper, upoznao je mnoge domaće i strane biznismene, što mu je otvorilo vrata poslovnog svijeta.

'Kao student radio sam kao skiper na jahtama. Tada, početkom 1980-ih, to je bilo rijetko zanimanje na Jadranu. Imao sam tako priliku biti u kontaktu s ljudima iz visokog međunarodnog biznisa i 1985. dobio sam ponudu za posao u Phillip Brothersu, tada najvećoj trgovačkoj kompaniji na svijetu, sa sjedištem u New Yorku. Da nisam kao student prava u Rijeci honorarno zarađivao radeći kao skiper na jedrilici, danas bih vjerojatno bio odvjetnik ili možda čak sudac u Rijeci', ispričao je prije nekoliko godina Ježić.

Zaposlio se tako u švicarskoj podružnici Phillip Brothersa, tvrtki Phibro, čije je sjedište u Zugu, poznatom poreznom utočištu. Kao direktor Ježić je vodio zagrebačku podružnicu. Tvrtka je trgovala kavom, naftom, žitom, metalima, uljima i sirovinama za petrokemijsku industriju.

U Phibru je stekao prva iskustva s petrokemijskim biznisom te je prvi put počeo poslovno surađivati s petrokemijskim sektorom Ine.

Krajem 1988. Ježić se preselio u Milano nakon što je prešao na poziciju direktora odjela petrokemije u tvrtki Petraco. Radeći za Talijane bio je manje poslovno prisutan u Hrvatskoj, a više je bio fokusiran na tržište tadašnjeg Sovjetskog Saveza. U prilog mu je išlo znanje ruskog jezika (tečno govori engleski i talijanski), tako da je često boravio u Moskvi. U glavnom gradu Rusije družio se, među ostalima, s Franjom Gregurićem (budućim hrvatskim premijerom) koji je tada vodio rusko predstavništvo Astre, jedne od velikih državnih uvozno-izvoznih tvrtki bivše Jugoslavije.

Iz talijanskog Petraca Ježić je 1992. otišao u švicarsku kompaniju Landmark Chemicals, točnije u njihov ured u Antwerpenu, na mjesto direktora za istočnu Europu. Iz tog razdoblja kao jedan od većih poslovnih uspjeha isticao je intenziviranje poslovne suradnje s petrokemijskim odjelima Ine.

Iz Ine je 1996. petrokemijski biznis izdvojen u posebnu tvrtku Polimeri, preteču Diokija. Njezin glavni poslovni partner bio je Landmark Chemicals, odnosno njihov belgijski ured s Ježićem na čelu. Kod Švicaraca se zadržao do 2004., kada je postao većinski vlasnik Diokija.

Kupovina Diokija Ježiću nije išla brzo i lagano. Većinski paket držao je prije njega Dom fond, a tada su ga vodili grof Georg Eltz i Darko Ostoja. Nakon dugotrajnih pregovora, u kojima je za njega navodno pritiskao Ivo Sanader te još neki ljudi iz HDZ-a (sam Ježić dugogodišnji je član HDZ-a), Dioki je prvo došao u ruke Hypo banke, da bi ga preuzeo Ježić.

Sanadera je Ježić upoznao 2000. godine na ručku koji je organizirao Mladen Barišić, tada jedan od bliskih Sanaderovih ljudi i savjetnik za Carinsku upravu (kasnije je imenovan njezinim ravnateljem) u Ministarstvu financija.

'S vremenom smo se počeli više družiti i na tjednoj razini, i to po ručkovima u središnjici stranke, Vladi i kod Sanadera, u njegovoj kući. Razgovarali smo o politici, stranci i o nogometu... Tada sam bio poduzetnik, zaposlenik švicarske tvrtke...', ispričao je sam Ježić.

Kupnjom Diokija 2004. postao je jedan od vodećih hrvatskih industrijalaca. Tvrtka je imala prosječne godišnje prihode od oko 2,4 milijarde kuna i bila je jedan od četiri najveća domaća izvoznika. Zapošljavala je oko 4000 radnika.

Ježić je preuzeo Dioki preko svoje tvrtke Dioki Holding AG, sa sjedištem u švicarskom Zugu, u kojem i on sam od 1994. ima službeno prebivalište.

Sve do izbijanja gospodarske krize 2008. - 2009. činilo se kako Ježićevo poslovno carstvo dobro stoji. U široj javnosti postao je poznat nakon što je 2003. imenovan za predsjednika Nogometnog kluba Rijeka, da bi u rujnu 2008. za nešto manje od 15 milijuna eura postao većinski vlasnik jedne od najvećih domaćih medijskih kuća, Novog lista.

Dolaskom recesije, a zatim ostavkom bivšeg premijera Sanadera, Ježićev biznis počeo se urušavati kao kula od karata, a on se sve češće počeo pojavljivati kao sudionik brojnih sudskih procesa.

U sklopu istrage vezane uz Sanadera Ježić je završio u pritvoru 2010., pod optužbom za nelegalno stjecanje 6,3 milijuna kuna kupnjom struje od HEP-a po nižim cijenama od tržišnih. Za taj proces poslovično brzom domaćem pravosuđu trebalo je čak osam godina da donese nepravomoćnu presudu prema kojoj Sanader i Ježić nisu krivi.

Zatim se Ježić našao kao jedan od svjedoka u aferi Fimi media, slučaju izvlačenja novca iz državnih institucija i tvrtki preko istoimene marketinške agencije. Ispričao je kako je od tadašnjeg HDZ-ovog rizničara Barišića dobio oko 300 tisuća eura u gotovini da bi u inozemstvu kupio luksuzni BMW za premijera.

Prije osam godina krenulo je suđenje u slučaju Ina-MOL, u kojem DORH tereti Sanadera da je za 10 milijuna eura mita prepustio Mađarima upravljačka prava u Ini. Glavni svjedok optužbe je Ježić te tvrdi kako je MOL preko njega isplatio Sanaderu mito u iznosu od pet milijuna eura. Sudac je zatražio da se taj novac vrati Hrvatskoj, što je Ježić obećao, ali do danas to nije napravio.

Dok je Ježić šetao od sudnice do sudnice, koncern Dioki je 2013. završio u stečaju. Novog lista se riješio dvije godine prije toga.

Prema nekim informacijama, Ježić se zbog zdravstvenih problema povukao u mirovinu. Živi na relaciji Švicarska - Hrvatska, s time da ipak većinu vremena provodi u Zagrebu.