Navodne su se nezakonitosti događale od 2020. do 2022. godine, a kako je priopćio EPPO, sumnja se da su dvojica osumnjičenika počinila subvencijsku prijevaru i krivotvorenje isprave u odnosu na tri natječaja u poljoprivrednom sektoru koje je raspisala Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju.

Vojković već nekoliko godina nije pod reflektorima javnosti, no zato je punio novinske stupce u svojim mlađim danima, dok je obnašao ministarsku te menadžerske funkcije.

Već u startu Vojkovićeva karijera nije baš bajno izgledala - 1990. počeo je raditi kao direktor agencije Rubikon, koja je službeno bavila marketingom, a zapravo je zarađivala na lancima sreće koji su tad bili popularni među lakovjernim građanima. Partner u tom poslu bio mu je školski kolega Dejan Košutić, unuk prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Kratko vrijeme Vojković je uređivao i časopis Rubikon, a on se 'proslavio' objavom intervjua s Mirjanom Pavelić, kćerkom ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Krajem 90-ih Vojković postaje vježbenik u uredu pokojnog odvjetnika Marijana Hanžekovića.

Kada je 2000. godine SDP smijenio HDZ s vlasti, Vojković je ušao u tridesete godine života te je kao 'mladi lav' HSLS-a postao šef Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) najavivši borbu protiv korupcije, kriminala i razrješenje afera svih svojih prethodnika. U prvoj godini rada podnio je 300 kaznenih prijava, a od svega na kraju nije bilo veće koristi.

I sam je zaradio nekoliko kaznenih prijava, a na kraju mandata posvađao se sa Slavkom Linićem, tada predsjednikom Upravnog vijeća HFP-a koji mu je u konačnici oduzeo vlast nad fondom. U ožujku 2002., na zahtjev šefa HSLS-a Dražena Budiše i uz negodovanje premijera Ivice Račana, postao je ministar gospodarstva i izdržao pet mjeseci na toj poziciji.

Nakon toga vraća se u realni sektor i postaje potpredsjednik izdavačke tvrtke Profil, a već u srpnju 2004. preuzima Croatia osiguranje (CO), koje je na koalicijskoj tomboli osvojio HSLS. Iako se dobro nosio s konkurencijom, Vojković s Croatia osiguranjem nije uspio napraviti željen regionalni iskorak, već ga je u tih nekoliko godina preraslo slovensko Triglav osiguranje, a CO je nadmašio Triglav jedino po broju zaposlenika - od 2005. do 2009. ondje je dobilo posao 1340 ljudi.

Mediji su tada pisali da je zbog zahvalnosti stranačkoj šefici Đurđi Adlešić u CO-u zaposlio njezina supruga Staška, ali i zbrinuo mnoge sa Sanaderove liste, među kojima i bivšega premijerovog tjelohranitelja Stipu Čačiju i loto djevojku Paolu Poljak, kćer Sanaderova prijatelja.

Za glasnogovornika je odabrao Ivicu Žigića, prijatelja s kojim je putovao po Indiji, a upravo su mu njegova duhovna putovanja i sklonost budizmu, ali i provodima u pariškom Buddha baru, u žutom tisku priskrbila imidž netipičnog modernog menadžera, dok su mu ružne priče o razvodu donijele titulu grubog Balkanca. Kako bi sa sebe sprao titulu zlostavljača i dokazao da govori istinu, čak se podvrgnuo poligrafu.

Mladog lava HSLS-a, kako su mu mediji voljeli tepati, ipak je svladao stranački kolega, kum i malo jači lav Darinko Kosor te je preuzeo stranku nakon Adlešić, a Vojkovića je krstio nadimkom 'materijalni Buda'. Počelo je optuživanjem da je skrivao aferu Croatia leasinga, a u nastavku medijskog udara izronila je njegova bespravna gradnja vikendice u ekoparku, kao i sumnjivo potapanje brodova koji su bili osigurani kod CO-a, te je aktualizirana njegova sklonost zapošljavanju prijatelja, ovaj put Jovana Brajovića, kojega je odmah nakon diplome smjestio u direktorsku fotelju CO-a.

U zadnjoj fazi sukoba s Kosorom u javnost je procurilo još informacija o rastrošnosti Vojkovića, naprimjer to da je na njegove fine cigare u dvije godine CO potrošio više od sto tisuća kuna. Osim toga, prije nekoliko godina prodavao je jedan od najskupljih stanova u Zagrebu - zdanje od 486 kvadrata s deset soba i hidromasažnim bazenom od 18 kvadrata - a tada ga je nudio za 13 milijuna kuna. Zanimljivost je i to da je sadašnji predsjednik Zoran Milanović 2008. od Vojkovića kupio dvoetažni stan u središtu Zagreba, u Krajiškoj ulici.

Vojković je i svjetski putnik te je proputovao dobar dio Azije i sjevera Afrike, a družio se i sa Sai Babom, koji je u tim trenucima bio na samrti. To je iskustvo pretočio u novinski tekst koji je 2011. objavio na Jutarnjem listu i u kojem je stajalo:

'Iako sam uvijek živio intenzivan svjetovni život, u nutrini sam oduvijek tragao za odgovorima na neka fundamentalna pitanja koja si ponekad svatko od nas postavlja. Pitanja tko sam, što sam, kamo idem, koji je smisao života, što je smrt, postoji li viša stvarnost, duboko u meni tražila su odgovore.'