Beck je pred novinarski diktafon sjeo punih baterija nakon godišnjeg odmora koji već tradicionalno provodi u Bolu na Braču. Odvojio je za nas oko sat vremena, nakon čega je žurio na svoje radno mjesto u Dječjoj bolnici Srebrnjak.

Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 2007. te je specijalizirao radiologiju u KB-u Sveti Duh. Na društvenim mrežama se prvi put oglasio početkom 2018. godine, a interes za njegovim postovima eksplodirao je izbijanjem pandemije koronavirusa. Uz sve aktivnosti počeo je volontirati tako što je mobilnim ultrazvukom u Bolu za vrijeme odmora besplatno pregledavao domaće ljude. Jednom prilikom posjetio je i kaznionicu u Požegi i pregledao više od 70 zatvorenica.

Vrhunac njegove dosadašnje društveno-influencerske karijere je samit Back Together.

Kao ste došli na ideju o organizaciji samita?

Supruga Tajana, koja je inače marketinška stručnjakinja, i ja prionuli smo na to. Ideja mi je bila proširiti priču influencera izvan mog lika. Da nisam ja u centru pažnje, već da su u fokusu teme koje su mi bitne. Zbog toga smo okupili brojne stručnjake, njih 40 iz raznih područja, koji će na okruglim stolovima i panelima razmjenjivati znanja međusobno i s publikom.

Imate zaista velik broj govornika i panela. Zašto ste išli tako široko?

Išli smo na populizam. Poanta je da svatko na samitu nađe nešto za sebe. Želimo stvoriti platformu na kojoj se o zdravstvenim temama može razgovarati na normalan i otvoren način, bez senzacionalizma. Neke teme su dosadne, a opet se o njima treba govoriti. Uzmimo naprimjer problem debljine. O tome se treba govoriti non-stop jer je to kronična bolest našeg društva, bez obzira na to što je možda nekome dosadna.

Na samitu u publici želite što više običnih ljudi?

Tako je. Želimo zahvatiti što širu publiku. Ne želimo da samo liječnici i znanstvenici dođu slušati svoje kolege. Za to postoje stručni kongresi. Nadam se da naš skup ne odaje dojam stručnog kongresa, već nečega što je za širu javnost. Pozivam sve da dođu, najviše ljude koji nemaju veze sa znanošću i medicinom.

Pandemija koronavirusa tek je jedna od brojnih tema na samitu. Niste je posebno istaknuli iako je to glavna vijest. Zašto?

Covid je trenutno opravdano medijski najzastupljenija stvar, ali ne treba biti i na ovakvom skupu. Imate brojne važne teme kad se govori o zdravlju nacije. Jednako su važne teme zdravstvene pismenosti, mentalnog zdravlja, prevencije bolesti, debljine djece, prehrane…

Planirate samit u vrijeme u kojem vlada veliko nepovjerenje prema znanosti, medicini i zdravstvenim institucijama. Pandemija je puno toga kod ljudi dovela pod znak pitanja. Kako to objašnjavate?

Ima tu puno faktora. Po meni je glavni razlog vrlo slaba obrazovanost stanovništva u bilo kojem znanstvenom pogledu. Fakulteti i sveučilišta su nam na rubu očaja. Po tome spadamo na najniže grane u Europi i svijetu. Većina znanstvenika kojima se dičimo uspjeli su zahvaljujući svojim individualnim naporima. Oni su isplivali na površinu usprkos sustavu, a ne zbog sustava. Druga stvar su društvene mreže, kojima se lažne informacije strahovito brzo šire. Trebaju vam veliki resursi da ih suzbijete, a nemate te resurse. Uz to je u Hrvatskoj nepovjerenje prema institucijama stara stvar. Osobno osjećam nepovjerenje prema našim institucijama. Ne vjerujem da u Hrvatskoj imamo trodiobu vlasti. Ljudi doživljavaju znanost kao dogmatičnu instituciju sličnu crkvi i religiji. I onda se događa da vjeruješ ili ne vjeruješ u znanost u kontekstu vjere, a ne u kontekstu razuma. A jedina dogma u znanosti je ta da znanost ne smije vjerovati sebi i mora se stalno propitivati.

Uspijevate li angažmanom na društvenim mrežama promijeniti razmišljanje ljudi?

U pretpandemijsko vrijeme javila mi nekolicina ljudi kojima sam uspio malo promijeniti život. Uglavnom se radilo o prehrani, kilaži i mentalnom zdravlju. Na početku pandemije pisalo mi je dosta njih koji su naučili nešto iz mojih postova. Tad se nisu znale osnovne stvari, a danas su svi epidemiolozi (smijeh). Kad se pojavilo cjepivo, nekoliko se njih nakon razgovora sa mnom ohrabrilo na cijepljenje. Sve ukupno nije to neka velika brojka i ne vjerujem da imam neki ogroman utjecaj na ljude.

Prvi post koji ste napisali bio je vezan za problem pretilosti kod djece. Jeste li imali neki konkretan slučaj koji vas je potaknuo na to?

U to vrijeme jako je malo stručnih ljudi govorilo o tome. Tad sam imao malu pacijenticu čiji me slučaj šokirao. Radilo se o četverogodišnjoj pretiloj curici, gotovo bez zuba, s mršavom majkom koja je bila radnica u polju zdrave hrane. Užas! Tad sam odlučio nešto poduzeti. Prečesto sam to viđao u ordinaciji da bih šutio. Rekao sam si - ako pomognem jednom djetetu, puno sam napravio. Ljudi ne vjeruju da kod nas ima takve djece, ali to je naša realnost.

Što je za vas influencer? Dojam je da većina njih jako pati ako im padne broj pratitelja i da to uglavnom rade zbog novca.

Nije mi bitan broj followera, niti imam takve pratitelje. Meni je važna interakcija. Raduje me to što mi kad postavim pitanje u anketi velik broj ljudi odgovori iz toga mogu nešto naučiti. Bitna mi je zdrava komunikacija. Ali ono što sam prvo naučio je da moraš raditi selfije. Koliko god dobar sadržaj radio, bez selfija ne ide (smijeh). Selfi je taj koji prodaje priču.

Imate li više pacijenata zbog društvenih mreža?

Ne znam… Ne bih rekao. Pritisak je oduvijek velik. Dnevno obradim, kada radim od sedam do 18 sati, oko 40 pacijenata. Oko 20 djece i još toliko odraslih u privatnoj praksi.

Kakva je bila reakcija kolega kad ste krenuli s karijerom influencera? Ima li nerazumijevanja i ljubomore?

Ima, ali zaista u malom broju. Bilo je tihih pasivno-agresivnih reakcija od poznanika i nekih takozvanih prijatelja. Komentara poput 'više si na Facebooku nego u ordinaciji'. Bilo je i prijava Liječničkoj komori zbog volontiranja zato što to kao radim zbog samopromocije. Možda me iza leđa i više ogovaraju, ali nije me briga (smijeh). Znam tko sam i zašto sve ovo radim. Srećom, ne ovisim o mišljenju drugih ljudi.

Sigurno vas i privatno ljudi mole za pomoć.

Često. Ako mogu pomoći, rado pomognem. Ljudi često imaju zablude oko toga što mogu napraviti. Nekima mogu efikasno pomoći, nekima mogu dati samo savjet.

Kako ste završili u medicini? Koliku je tu ulogu odigrao djed jer je, koliko znam, također bio liječnik?

Od petog osnovne pa do kraja srednje škole živio sam u Njemačkoj. Moj djed Herbert Lukić, koji je ustvari bio poočim mog oca i ja sam ga zvao 'čiko', imao je tad u Stuttgartu najveću ordinaciju po broju pacijenta u Njemačkoj. Bio je liječnička zvijer. Njemu su dolazili svi s područja bivše Jugoslavije, Mađarske i Albanije jer je govorio gotovo sve jezike regije. Često sam ga posjećivao i to mi je bilo jako zabavno. Još kao mali naučio sam mjeriti tlak. Ali nikad nisam imao svijest da me to oblikuje. Tek sam kasnije shvatio da je i to odigralo važnu ulogu u tome da danas nosim bijelu kutu.

A koliko su vas oblikovali odrastanje i školovanje u Njemačkoj?

Na tome sam jako zahvalan. Osobito na takvoj vrsti školovanja. Odnos prema djeci potpuno je drugačiji nego kod nas, puno je liberalniji. U Njemačkoj đake koji dolaze s idejama profesori slušaju i žele surađivati s njima. Tako sam došao na ideju da bih otvorio birtiju u školi i oni su mi to dozvolili (smijeh). Djecu se potiče na razmišljanje, ali ih se grupira po pameti, talentu, interesima… Već u šestom razredu vode vas u posjet velikim tvornicama. Prolazite kroz poslove koje već za godinu dana i sami možete raditi kao šegrt ako želite. Nekoliko mojih kolega iz razreda već se u ranoj fazi odlučilo za takav put. Oni su zarađivali dok smo mi još bili u školi.

Zbog čega ste odabrali radiologiju kao svoj poziv?

Uopće nisam imao radiologiju u planu. Želio sam biti detektivski doktor, čemu je najbliže liječnik opće medicine, kao što je to bio moj djed. Prvo sam mislio biti internist, ali to mi se zgadilo kad sam vidio kako funkcioniraju veliki sustavi i velike bolnice. Igrom slučaja završio sam u Srebrnjaku kod mentorice Đurđice Milković. Ona je bila zaljubljenica u staru radiologiju i to je prenijela na mene. To je bio kao dodir vile. Vidiš slike, estetiku, tehnologiju… U radiologiji vidiš cijelu medicinu.

Otkud vam ideja da mobilnim ultrazvukom besplatno pregledavate ljude na plaži? To ste radili prošle godine u Bolu.

Lud sam za novim tehnologijama. Kad sam prvi put dobio u ruke mobilni ultrazvuk, odmah sam ga prisvojio (smijeh). Kad držiš takvu moć u rukama, onda te to, barem mene, promijeni na bolje. Evo, sad vam mogu pogledati štitnjaču, karotide, mogu napraviti kompletan pregled… Zašto onda to ne napraviti? Ordinacija nije nužna. Uz to, nikad mi se nije sviđalo kad čudotvorci ili iscjelitelji uzimaju novac. Zato ja ne uzimam novac, već to radim volonterski.

Jeste li i ove godine imali plažnu ordinaciju?

Jesam, ali bio je manji broj ljudi. Bio sam dosta okupiran organizacijom samita.

Kažete da ste zaljubljenik u tehnologiju. Jedan od panela na vašem samitu bit će o budućnosti medicine. Govorit će se o mogućnostima koje pruža 5G. Što konkretno ta tehnologija donosi medicini?

Na tom će panelu sudjelovati Nataša Malić iz Hrvatskog Telekoma te će govoriti o daljnjem razvoju 5G mreže. Zbog mreže 5G ja sad mogu na mobitelu bez čekanja, odnosno latencije, vidjeti što moja specijalizantica gleda na ultrazvuku u bolnici. Na isti taj način liječnici mogu na daljinu sudjelovati u operacijama i konzultirati svoje kolege bez ikakvog delaya. Što više idemo prema tome da imamo trajnu i brzu vezu bez latencija, to smo bliže fantastičnoj medicini koju smo gledali u SF filmovima. Volim SF, volim internet stvari i činjenicu da će sve fizičke i virtualne stvari moći komunicirati. Ljudi se boje čipiranja, a ja jedva čekam svoj čip (smijeh). Imat ćemo biomonitoring, a to znači da ćemo moći spoznati sebe onako kako to nismo mogli ni sanjati. Ja se veselim kiborgizaciji.

A što je s opasnostima od zračenja, čega se boje neki ljudi?

Srećom, o zračenjima znam nešto, tako da mogu ocijeniti koliko je nešto opasno. Čak se ni ionizirajućeg zračenja ne bojim jer ga razumijem. Znam da ako se odmaknem za metar, zračenje pada za korijen njegova intenziteta. Ako se makneš za dva metra, to su dva korijena i praktički si na nuli. Kad više znaš o tome, manje se bojiš. Kozmičko zračenje, zračenje iz građevinskih materijala toliko je enormno puta veće i ionizirajuće da se uopće ne može usporediti sa zračenjem 5G. Sve oko nas, mi sami, sve što vidimo, sve što spoznajemo je valna duljina. Bojati se valnih duljina jer je netko rekao da je to zračenje je - glupo. Sve oko nas je valna duljina, sve radi na frekvencijama. Tko spozna frekvencije, razumije svijet.

Čitao sam o tome da na Andriju Štampara gledate kao na svog sveca. Kada se rodila ta fascinacija?

Imam dva sveca (smijeh). Znam da zvuči kao floskula, ali uz Štampara to je Isus Krist. Nisam vjernik, ali Isus je najjači lik ikad. Nije važno je li izmišljen. To nije bitno. Isus je bio frajer kojem svi moramo skinuti kapu. Ako je postojao, sjajno, ako nije postojao, sjajna priča. Sadrži sve ono što je bitno u životu. Jedna od njegovih poruka je i da ako možeš činiti čuda, sigurno ih nećeš naplaćivati. Ono što ti ljudi daju zauzvrat vrednije je od bilo kakvog novca. Štampar je pak govorio da liječnik treba tražiti bolesnika, a ne bolesnik liječnika, kako bi se pomoglo svima onima koji trebaju pomoć. To je i moj moto.

Što vas je to privuklo Štamparu?

Na šestoj godini medicine nastava se odvija u Zavodu Andrije Štampara. Većini ljudi ta je nastava dosadna. Ne zabadaš igle, ne curi krv, ne govoriš o bolestima. Govori se o epidemiologiji, školskoj medicini, prevenciji i sličnim stvarima. Ali na svakoj edukaciji najvažniji je profesor. Meni je profesor bio Aleksandar Džakula i on je u meni pobudio ogroman interes za javnim zdravstvom i svemu onom što se može napraviti tim alatima. Taj me čovjek doslovno promijenio. Još kad sam prvi put kroz knjige upoznao Andriju Štampara, zaključio sam da je on jedan od najvećih genijalaca koje je Hrvatska imala. Ljudi se mogu slagati ili ne slagati s njegovim privatnim i poslovnim stavovima, ali nitko nije toliko promijenio planet od Hrvata kao taj čovjek. U taj rang možemo još staviti Nikolu Teslu i Ruđera Boškovića. Opet, Štampar nije mijenjao tehnologiju, nije mijenjao ništa dramatično, već je koristio resurse koji su već postojali kako bi osigurao bolji i zdraviji život. Zahvaljujući njemu sigurno nas je na ovom planetu milijardu više.

Zar nije tužno to da zemlja koja je imala Andriju Štampara toliko loše stoji s cijepljenjem?

To je tragično! Da je on živ, bio bi vrlo, vrlo ljut. Ali da je on živ, to ne bi bilo moguće jer bi on kontinuirano radio na edukaciji. Bilo koje cjepivo koje smo dobili do dana današnjega najveći je civilizacijski doseg koji smo mogli znanstveno napraviti. To što naša djeca nemaju polio, to je zbog cjepiva, to što danas možemo skinuti krpelja i biti mirni jer dva tjedna nakon toga nećemo ostati debilni, to je zato što imamo cjepivo protiv virusa koji izaziva meningoencefalitis. Za to su sve cjepiva pod navodnicima kriva.

Vratimo se vašem poslu u bolnici. Kako je raditi s djecom?

Divno, ali daleko veći problem su roditelji. I s najtežim djetetom može se izaći na kraj. Roditelji su nekad prestrašeni pa ih treba smirivati. Neki su opet previše opušteni pa ih morate upozoriti da razgovaramo o njihovom djetetu. U medicini, kao i u policiji, vidimo cijeli presjek društva. Tako da te nakon nekog vremena ništa ne može iznenaditi, prije rastužiti.

Jesu li vam se neki slučajevi urezali u pamćenje?

Uvijek se sjetim jednog djeda. Radio sam mu pregled trbuha i prostate, a on je mislio da ću prostatu pregledati rektalno. Tako je skinuo hlače i gaće. Ta scena kad sam se okrenuo izazvala mi je i šok i smijeh. Kasnije mi je bilo žao jer ga nisam bolje informirao o tome što ćemo raditi. Njegova nelagoda bila je i moja nelagoda. Imao sam još jednog djeda od 90 godina koji je cijeli život bio vegetarijanac jer je mislio da je alergičan na meso. Imao je maltene beskonačno debelo crijevo. Doslovno je postao preživač. Svojim prehrambenim navikama promijenio je ljudsku anatomiju u preživačku (smijeh).

Koliko svoj posao nosite doma?

Nosiš ga cijelo vrijeme. Baš sam prošle godine imao nekoliko teških situacija. Moraš sam sa sobom raščistiti neke stvari da bi došao sebi. Onda sam pitao starijeg kolegu smanjuje li se taj stres. On je lupio šakom o stol i počeo se smijati. Rekao mi je da se to godinama samo gomila i gomila.

Kakvi su to slučajevi koji su vas proganjali?

Moj posao je naći zlikovca u tebi. Najviše se preispitujem kad napravim uredan nalaz. Tad me proganja pitanje jesam li dobro pregledao svaku sekvencu. Non-stop se preispituješ. Je li ti nešto promaklo? Jer ako nekome ne vidiš tumor, tad mu možeš jako zeznuti život… To je moja noćna mora.

Kako zadržati fokusiranost? Kroz ordinaciju vam prođu stotine pacijenata.

Zato liječnici i jesu pod stresom. Moralno-etičko načelo tvog posla te bičuje iznutra. Najgore je onim ljudima koji to ne mogu cijelo vrijeme pa kiksaju. Njih nazivamo lošim liječnicima, ali realno su možda samo premoreni. Premalo se govori o tome. Zato i jest velik broj suicida među liječnicima. Što je teža specijalizacija, veći je broj suicida. Nitko se ne brine o tebi, ostaneš sam, poput anesteziologa i psihijatara. Psihijatra nitko ne pita kako je. Anesteziologa nitko ne vidi, a njegov posao je ekstremno vrijedan i težak. O njima ovisi nečiji život, a marginalizirani su.