Nekoliko tjedana nakon nabrijane atmosfere Svjetskog prvenstva nogoloptački cirkus vraća se u svoju svakodnevicu. Polako počinje sezona klupskih natjecanja i mada se na travnjacima igrači tek zagrijavaju, u uredima menadžera klubova atmosfera je itekako vatrena jer se i dalje dogovaraju posljednji transferi kako bi se kompletirali timovi za sezonu. I iako bi navijačima, ako su još pod utjecajem odlične igre pojedinaca na Svjetskom prvenstvu, moglo biti drago da se njihovom timu priključi neka od novopečenih zvijezda Svjetskog prvenstva, vrijeme i analize pokazuju da je takav pristup pogrešan i da ga koristi sve manje klubova.

Analiza koju je napravila tvrtka za sportski menadžment 21st Club, a o čijim je rezultatima nedavno pisao britanski The Economist, pokazala je da se buduću igru nogometaša u klubu može procijeniti po broju golova koje je postigao u prethodnoj sezoni, no da ne postoji veza između toga koliko neki nogometaš postigne zgoditaka na velikom međunarodnom turniru i njegovog budućeg doprinosa za klub. Ista analiza, kojom su obuhvaćena svjetska i europska nogometna prvenstva od 2004. do 2016., pokazala je da sa svakim pogotkom na takvom natjecanju cijena transfera nogometašu u prosjeku poraste za 13 posto.

No takvi napuhani transferi nerijetko se pretvore u razočaranja za klubove. Jedan od takvih primjera je slučaj Jamesa Rodrígueza, Kolumbijca koji je 2014. na Svjetskom prvenstvu u Brazilu postigao šest golova i time zaslužio trofej Zlatnu kopačku. Rodríguez je nakon toga za navodnih 80 milijuna eura prešao u slavni Real Madrid iako se vrijednost njegova nogometnog talenta u nekim drugim analizama procjenjivala na više nego upola manje. U Realu su brzo shvatili da su preplatili zvijezdu Svjetskog prvenstva i Rodríguez je završio na posudbi u Bayern Münchenu.

Podaci iz analize pokazuju da su zapravo svi igrači koji su na velikim turnirima u prethodnom desetljeću bili među najboljim golgeterima, i koji su nakon takvog turnira promijenili klub, bili preplaćeni. Engleski nogometaš Wayne Rooney je na Europskom prvenstvu 2004. u Portugalu postigao četiri zgoditka za svoju reprezentaciju i time je bio jedan od tri najproduktivnija nogometaša turnira (uz Nizozemca Ruuda van Nistelroya i Čeha Milana Baroša). Nakon turnira prešao je iz Evertona u Manchester United za nešto manje od današnjih četrdeset milijuna eura, pokazuje analiza 21st Cluba, ali njegova prava vrijednost bila je tek trećina tog iznosa.

Nešto manja je razlika bila u slučajevima Lukasa Podolskog, nogometaša koji je na Svjetskom prvenstvu 2006. postigao tri zgoditka za njemačku reprezentaciju i svoj dosadašnji klub FC Köln zamijenio minhenskim Bayernom, Španjolca Danija Güize, koji je dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu dao dva gola i nakon toga prešao iz Mallorce u Fenerbahçe, ili njegova sunarodnjaka Davida Ville, koji je na prvenstvu u Južnoafričkoj Republici bio jedan od četvorice igrača koji su postigli pet golova, da bi nakon toga iz Valencije prešao u Barcelonu. No evaluacije pokazuju da su i u ta tri spomenuta slučaja transferi bili preplaćeni.

Promjenu trenda u posljednjih nekoliko godina ilustrira primjer našeg Marija Mandžukića. On je na Europskom prvenstvu u Poljskoj i Ukrajini 2012. postigao tri zgoditka, nakon čega je iz Wolfsburga prešao u Bayern za 13 milijuna eura. No njegov talent u tom se trenutku procjenjivao na dvadesetak milijuna eura. Španjolac Álvaro Morata je četiri godine kasnije također postigao tri zgoditka na Europskom nogometnom prvenstvu i iz Juventusa prešao u Real Madrid za 30 milijuna eura iako mu je vrijednost procjenjivana na nekoliko milijuna eura više.

Praksu da dobra igra na velikom turniru nije dobra mjera za kvalitetu i vrijednost nekog nogometaša potvrdio je početkom lipnja u razgovoru za tportal i naš poznati nogometni menadžer Marko Naletilić. On je tada kazao da Svjetsko prvenstvo 'nema nekog velikog utjecaja' na posao menadžera. 'Istina, na tim se prvenstvima nekim igračima može podići vrijednost, ali uglavnom klubovi već znaju što od kojeg igrača mogu dobiti', komentirao je Naletilić i objasnio da se poslovi ipak sklapaju tek nakon tih turnira jer igrači uglavnom nemaju puno vremena nakon klupskih natjecanja i priprema za europska ili svjetska prvenstva.

Sve manje značenje koje dobra igra na velikom turniru ima za vrijednost transfera nekog nogometaša posljedica je, naravno, enormnog rasta količine informacija kojima danas raspolažu menadžeri i klubovi. U tome veliku ulogu imaju i 'transferi' analitičara iz, primjerice, financijskih tvrtki u sportski menadžment, a i klubovi se sve više pouzdaju u hladne brojke i statistike. Londonski Arsenal je 2012. godine preuzeo američku analitičku tvrtku StatDNA, a njegov rival iz prvenstva Manchester City, kao i minhenski Bayern, angažirali su poznatog softverskog giganta SAP.

U kompaniji CIES Football Observatory, koja se također bavi sportskom analizom, kažu da je zbog sve većeg korištenja brojki nogometno tržište sve 'racionalnije' i da se čak 80 posto iznosa transfera može opravdati varijablama iz modela koje oni koriste, zbog čega danas samo poneki transferi izgledaju neobično. Kao primjer u CIES-u navode Cristiana Ronalda, čiji je nedavni transfer iz Real Madrida u Juventus plaćen 112 milijuna eura, dok je istovremeno njihov model Ronalda procjenjivao na 103 milijuna.

Koliko god u sportu, a nogometno prvenstvo u Rusiji nam je to vrlo zorno pokazalo, možda ponekad ima previše euforije i zanosa te emocije vrlo često preuzimaju uzde, rast zarada i novca koji se vrti u sportu posljednjih godina sportu je doveo i nužnu hladnokrvnost bankara. Iako i dalje postoje i menadžeri koji čak niti u javnosti ne prezaju od pokazivanja emocija, recentna povijest pokazuje da ih realnost kad-tad sustigne. Koliko god od nje bježali.