Kao što svi znamo, Božić je najljepši prije nego se dogodi. Čisto šteta da ga nismo ostavili za neki 32. prosinca, tek toliko da sačuvamo onu iluziju idile od njezine realizacije. Jer stvarnost najiščekivanijeg kršćanskog blagdana prilično je prozaična. Pukla je špica na boru, netko je preko noći pojeo svu francusku salatu, 'Sam u kući' u xyz reprizi... Što reći, Sretan Božić!
Timbeeer!
Da je Božić neposlušna činjenica koja nikako da se podredi našim očekivanjima, počinjemo shvaćati tamo negdje pri postavljanju bora na Badnjak. Drvo nikako da sjedne u kalup postolja, a i kada sjedne, skužimo da ide malo ukoso. Ništa, nova runda masakriranja debla, podbočavanja i niz intervencija u smjeru kuta od 90 stupnjeva koje u nemalo slučajeva završava riječima: 'Timbeeer!' Ipak, ne bi li sve bilo u idealnom božićnom ugođaju, pobrinite se da bor bude svojski okićen prije nego se stropošta.
Puknuta špica
Ništa tako efikasno ne ubija božićni duh kao jedna jedina ukrasna špica koju imate, a koju ste uspjeli polomiti pri stavljanju na vrh drvca. To je to. Propade Božić. Ni purica više nema isti okus ni bakine kuglice od ruma posute šećerom, a i vjerske poslanice s ekrana postaju manje uvjerljive. Jedino, ne znamo... Lomimo se oko francuske salate. Čini se da tu ništa ne može pokvariti dojam.
Tko je pojeo francusku?
Vjerojatno najgora stavka naše božićne crne liste je trenutak kada 26., negdje kasno uvečer, saznate da je netko od ukućana smazao svu francusku salatu. Brže bolje hitate do spremišta gdje stoji lopata za snijeg i tražite tragove majoneze. E da... Francuska ima to nezgodno svojstvo isparavanja u sitnim satima dok okolina sanja štalice, pastire i zvijezde repatice.
Gaće, čarape i dezići
Predbožićno nabrijavanje očekivanja ima i svoj jednako strmi antiklimaks. Onaj u kojem otkrivate da ste i ove godine obdareni novim parom čarapa, dezića i čokolada. Uh. Svi konstantno drve o komercijalizaciji Božića, a nikako da napokon pod borom vidimo pare ili barem neki Appleov gadget od dva soma kuna, pa da s guštom povjerujemo u tu navodnu degradaciju duhovnosti. A i to s poklanjanjem slatkiša je paradoks kojim se napokon trebaju pozabaviti blagdanski sociolozi. Koja je caka u poklanjanju slastica kad su ih frižideri i stolovi ionako prepuni?
Pas će mačku pokloniti značku, opet
Božić je zapravo kolektivna vježba iz poglavlja 'koliko puta treba ponoviti istu stvar prije nego poželimo nešto drugo'. Vježba još uvijek traje. Sve jasno, volimo repetitivne ritualne, to je kao neka nina-nana za sivostaničnu kemiju. Stvaraju osjećaj da ništa ne prolazi, da smo na sigurnom, 'kod kuće' i sve nešto tako familijarno, toplo, uspavljujuće. Recimo, iste pjesme a la 'Božić dolazi' i 'Sretan Božić svakome' gdje, između ostalog, saznajemo kako si psi i mačke daruju značke. Primijetite rimu koju je autor znalački sakrio iza poante.
'Sam u kući', opet
Da za Božić vrijeme stoji, demonstriraju i urednici TV programa koji bez sumnje čitavu godinu vijećaju na temu koji film pustiti za blagdane. I onda, iz vedra neba, nekom na pamet padne genijalna ideja – 'Sam u kući'! Ostatak kolegija se tada redovito pljusne po čelu s mišlju - pa da, kako se toga nismo ranije sjetili?! Ubrzo ih netko podsjeti da su imali istu originalnu ideju prošle godine, baš kao i unazad njih deset. Totalno neutemeljen argument. Televizijski logičari će ga lako pobiti zaključkom da nikada nismo imali 'Sam u kući' za ovogodišnji Božić.
Bliža i daljnja rodbina na pet kvadratnih metara
Obiteljsko zajedništvo, jednom kada postane trodimenzionalna činjenica, može se fizikalno opisati i ovako – minimalna udaljenost tjelesa bliže i daljnje rodbine u još minimalnijem prostoru. Jedna od traumatičnih posljedica je ta da ne možete na miru otići ni na WC. Druga je da skužite da se apsolutno ništa nije promijenilo u spektru tema, upadica, komentara i svađa. Treća je ta da si napokon priznate da je pola sata rodbinske idile otprilike maksimum koji možete podnijeti s kristolikim smiješkom i božićnim raspoloženjem.
Pet kila u pet dana
Božićne traume ne proživljavaju samo ljudska bića, već i njihove vage. Dok tri kralja troše kalorije na putu do štalice i hodanjem si poboljšavaju cirkulaciju, ti si natukao šlauf oko struka kao da nakon Božića kalendarski dolazi opći potop. No da, sve ima dubljeg vjerskog smisla. Kao što je civilizaciji namrla kršćanska tradicija - nema užitka bez osjećaja krivnje, ili, ako ga ima, onda je nekako bljeđi. Ništa, neka vam jedna od blagdanskih molitvi bude da Svevišnji promijeni gravitacijsku konstantu.
Telefonska zvonjava
Božić je, između ostalog, telekomunikacijska svetkovina. U općoj razdraženosti sudjeluje i vaš telefon koji ne prestaje zvoniti tijekom čitavog dana, na radost i veselje svih ukućana. Par njih koji ne mogu podnijeti toliki stupanj dobrih vibracija i generalno pate od blagdanske depresije isključe uređaj na 24 sata. Većina populacije ipak staje na tome da im božićno čestitanje popije ono malo živućeg cerebralnog tkiva što im je ostalo nakon vjerskog ushita za tanjurom.
Božićna svađa
Konačno, najrasprostanjeniji oblik blagdanske duhovnosti je onaj u kojem se familija međusobno pokolje na potezu bor – kuhinja. Praktički nema brabonjka u obiteljskim odnosima koji ne ispliva za Badnju večer i zagrije raspoloženje do vrenja. Jasno, velika očekivanja su najbolji recept za grandiozne konflikte zbog mikroskopskih činjenica i rijetko koji dan u godini pruža tako izuzetnu priliku za šoru oko ničega. Božićne svađe trebalo bi kulturno zaštititi koliko su tipične. Ako ni zbog čega drugog, a ono da jednog dana, ukoliko masovno pređemo na hinduizam ili nihilizam, ne zaboravimo kako nam je nekad dobro bilo.
