Nema ustajanja od stola
Dok ne počistiš tanjur. Zašto je roditeljska ekipa bolesno zabrinuta da im dijete ne ostane gladno, mada više ne može disati od hrane? Odgovor ćemo vjerojatno saznati nikada, ili možda hoćemo – ali prije ima da si sve pojeo! Ideja da se klinci ne smiju dići od stola dok ne potrpaju u sebe sve što je pred njih stavljeno, dobiva svoje prave konture na bazenima ili plažama gdje djeca s deset kila obješenog viška ponosno pokazuju bolesne odgojne, točnije ugojne, torture.

Nema cugedok ne pojedeš
Druga stolna tiranija. Ništa od vode, kole, soka, dok se ne završi s hranom. Kao, zatrpat ćeš si želudac tekućinom i gdje će onda stati onih sedam tona šnicli ili kelja koje ti je mamica s ljubavlju spravila. Netko bi ljudima trebao objasniti da žeđ ubija glad, da je primarnija i da se tekućina brzo probavlja. Ili je problem ponovno jesti pola sata kasnije?

Nema čitanjaza tanjurom
Da zaokružimo prehrambenu patologiju staraca, tko nije prošao kroz komentare i tlačenja oko čitanja za stolom? Naravno, ne radi se o klasičnom obiteljskom ručku gdje moraš pošto-poto razvijati društvene učitivosti, nego ono... Dođeš iz škole, jedeš sam, stara nešto petlja po kuhinji, ali ne, moraš se koncentrirati na dvadeset deka rizibizija i pileći batak. Čitanje stripova, novina, lektire na deset centimetara od tanjura – strogo zabranjeno. Da ne bi kojim slučajem ispalo da ignoriraš kulinarski trud i izvrsnost servirane papice.

Reci hvala
Ima super način kako dijete pretvoriti u makinalnog formalista koji govori stvari koje ne misli, tek toliko da se očuva okolni mir. 'Reci hvala'. I tako u svakoj mogućoj situaciji, za svaku glupu sitnicu za koju ne bi bile zahvalne ni Etiopija i Somalija zajedno. U gro slučajeva dobili smo stvari do kojih nam vrhunski nije bilo stalo, koje nam savršeno nisu trebale i koje su proizvod nečijih bizarnih ideja o tome što nam je neophodno i što ziher želimo, samo da bi nakraju bili opomenuti kako nismo zahvalni. Kad se jednog dana pojavite pred starcima s dijagnozom manično podvojene ličnosti, slobodno im uzvratite: 'Ajde, recite hvala.'

Nema van
Jedna od najbolnijh varijanti roditeljskog mučenja ima akustičku formu s kojm se može mjeriti jedino udar groma – 'nema van'. U blažim oblicima to izgleda kao - nema van dok ne riješiš zadaću, dok ne pospremiš sobu, dok ne izdubiš na glavi dva sata i na trepavicama prohodaš od kuhinje do kupaone pjevajući Marseljezu. Kolike su nam samo akcije promakle dok smo čamili u odgojnim samicama svojih soba glupo zureći u strop ili poster Michaela Jacksona. Tko ne bi pobijelio od tog užasa?

Pospremanje cipela i zatvaranje vrata
Hodnik je bio ekskluzivno mjesto mučenja. Filozofsko pitanje od kojeg su starci dobivali fraze bilo je – zašto, pobogu, ne pospremiš svoje cipele nakon što dođeš doma?! Onak, prva stvar na koju misliš kad se izuješ je kako lijepo uzeti cipke u ruku, kako ih staviti na policu, u ormarić... Još ako ih izglancaš usput – bingo. Na to se prirodno nadovezuje roditeljski poklič o nezatvorenim vratima i propuhu brzinom od tri puta po minuti. Kroz stan, naravno, uvijek puše orkansko jugo, a daljinski u ruci od starog teži po definiciji pet tona i ful je nemoguće da itko zatvori ta vrata osim tebe.

Čitanje u polumraku
Zabrinuti nad optičkom budućnošću svojih najdražih, starci već desetljećima ponavljaju mantru o gubitku vida kod čitanja u polumraku. Umjesto korištenja diskretne noćne lampice, što nije turbo ljepše upaliti svjetlo na stropu i čitati kao kokoš pod 100 W fotonske invazije? O tome vjerojatno nemaju pojma jerbo su zadnju knjigu pročitali pred dvadeset godina, a i onda samo zato da se upucaju svojoj boljoj polovici. Newsflash – čitanje u polumraku ne oštećuje vid. Doduše, oštećuje bubnjiće ukoliko ti stalno netko kvoca o tome.

Do 22h doma
Koja je fora uopće izaći van kada znaš da ćeš cijelo vrijeme misliti o tome kako se u najboljem trenutku moraš pokupiti kući? Uglavnom je to bilo oko desetke, nešto progresivniji starci išli su do nevjerojatnih jedanaest. I onda standardno, prekršiš policijski sat, dođeš sat vremena kasnije, sutra ili sljedeće subote ne smiješ van, pa plač, jauk, škrgut zubi... i cirkus se ciklički nastavlja. Koliki bi se uberzabrinuti roditelji iznenadili da uopće ne izdaju nikakva vremenska ograničenja i da moraju shvatiti kako im potomstvo svojevoljno dolazi doma u normalno vrijeme. E da, ali to ubija onu narcisoidnu narko potrebu da budeš vječno u despotskoj brizi.

Nema nenormalnog sjedenja
Sjedi uspravno, drži se uspravno, makni noge sa stola, jesi vidio mene da tako sjedim? Ukratko, sjedi 'normalno' - što god to trebalo značiti. Nema rastezanja nogu, nema razvaljivanja po kauču, nema gledanja telke u ležećem položaju, nema... ono... ničega. Osim faraonski ukočene metla-u-dupetu poze. Dobro da nam još nisu prijetili da držimo ruke na koljenima i tražimo dopuštenje za okretanje glave.

Nema hodanja u gaćama
Bude to malo škakljivo. Jest da smo si u najbližem rodu, jest da su nas previjali, kupali, brisali nam dupe, no kad dječica malo poodrastu, odjednom je totalno lascivno prošetati se do frižidera u gaćama. Wow. Senzacija! Provokacija! Al, ajde OK, možda je familijarna polugolotinja opravdano diskutabilna nekad negdje nekome u nekom smislu, no što reći za nasilje obaveznog nošenja šlapa, za desetorostruka pitanja jesmo li oprali ruke prije jela, za masiranje živaca oko slaganja robe u ormar umjesto po krevetu i stolcu, za obožavanu roditeljsku repliku 'Kako se lijepo kaže?' kada, recimo, kažeš 'daj' umjesto 'molim te'...? Imamo samo jedan odgovor na sve to: Policija!